Prije 20 godina ispisana je jedna od najljepših stranica hrvatske rukometne povijesti

Upravo toliko prošlo je od 29. travnja 2000. godine kada je iz najsportskijeg malog grada na svijetu kako mnogi vole nazvati Metković, rukometni klub Metković Jambo osvojio EHF Kup. Za razliku od travnja 2020. koji je, zbog koronavirusa zaustavio naše živote i pamtit ćemo ga zauvijek i podvlačiti crnim slovima, travanj 2000. godine, točnije današnji dan, 29. travnja, Metković, neretvanska dolina i cijela Hrvatska pamtit će po posebnom sportskom, odnosno rukometnom trenutku, zapravo zlatnom trenutku.

Tog poslijepodneva ili večeri, te subote na sjeveru Njemačke u Flensburgu, ispisana je jedna od najljepših stranica hrvatske rukometne povijesti.

Klub koji je samo tri godine prije toga odigrao svoju prvu europsku utakmicu protiv danas supermoćnog Pick Szegeda i ispao za jedan pogodak, postao je pobjednik EHF kupa. Mnogo je onih koji se sjećaju tih sjajnih i slavnih dana u Metkoviću i ponosni su na njih, piše HRS.

Sve je počelo susretom protiv talijanske ARAG Rubeire. Dvije relativno lake i uvjerljive pobjede 24:20, i 22:19, odvele su Metkovce na Bosnu iz Visokog. Prvi susret u gostima, momčad koju je tad vodio iznimno mladi trener Ivica Obrvan, izgubila je 22:23. Uzvrat je međutim Metković Jambo dobio 26:21 i otišao u četvrtfinale. A tamo ih je čekao moćni A.D.C. Ciudad Real. Ne doduše, onaj najjači koji će nekoliko godina kasnije vladati rukometnom Europom, ali dovoljno moćan da se čovjek zabrine. Metković je međutim i tu bio bolji. U prvom susretu doma dobili su 22:20, a u uzvratu su poraženi 28:29 i prošli dalje. Tijesno, reći će mnogi, ali takvim rezultatima se osvajaju trofeji. Polufinale je donijelo susjedski obračun s Preventom iz Slovenj Gradeca. Opet je bilo gusto. Prvi susret pripao je Slovencima 29:26. Zelena dolina gorjela je tjedan dana u čekanju uzvratnog susreta. Ni igla ne bi stala u gradsku sportsku dvoranu. Metković Jambo je na kraju slavio 24:19, dakle plus pet, točno koliko je bilo potrebno za veliko finale.

A tamo je čekao slavni, službeni njemački prvak Flensburg. Teško je naći riječi kojima bi se se opisala atmosfera u gradu koji je naš zlatni rukometni rudnik, i u kojem su ponikla neka od najvećih imena našega sporta. Karta za finale vrijedila je više od života. Flensburg su tada predvodili sjajni vratari Jan Holpert i Danac Soren Hagen. Na srednjem vanjskom bio je Rus Igor Lavrov, uz Christiana Bergea, današnjeg norveškog izbornika, krilo neuništivi Lars Christiansen, na crti moćni Bjelorus Andrej Klimovets, itd,itd… U Metkoviću je vođena rovovska bitka. Završilo je 24:22, uz šest pogodaka Gyorgyia Zsigmonda, Mađara koji je tih godina imao zvjezdani status u Metkoviću i pet pogodaka Davora Dominikovića. U uzvratnom susretu vidjeli smo pravu dramu. Ivica Obrvan je vagao hoće li u momčad postaviti dugo ozlijeđenog Gorana Jerkovića ili pojačati obranu stamenim Renatom Sršenom. Odlučio se za ovu drugu varijantu.

I ne samo da je pogodio, nego je i osobno dao doprinos toj pobjedi jer je bio igrač-trener, pa je zabio dva pogotka u Flensburgu. Kao i svaka utakmica, i ta je imala svoje uspone i padove. Metković je padao i dizao se poput feniksa, da bi na kraju dobio svog junaka u vrataru Draganu Jerkoviću koji je pedeset sekundi prije kraja, pri reultatu 25:23 za Flensburg, zaustavio jedan udarac Mortena Bjerrea. Nažalost, Metkovci su se slabo organizirali u svom posljednjem napadu i izgubili loptu. Flensburgu je tako ostalo još 15 sekundi za posljednji napad i pogodak koji ih je vodio do velikog slavlja. I vjerovali ili ne, u tih 15 sekundi imali su dva udarca. Jedan sa šest metara, a drugi s krila, ali je oba puta briljantno reagirao Dragan Jerković i odveo svoju momčad do nevjerojatnog slavlja. Da vas ne buni, Metković Jambo je naime zabio pogodak više u gostima i na osnovu toga postao pobjednik.

Sjećanja naviru i mogli bismo tako još dugo nabrajati što se sve događalo u tom susretu, na dočeku u splitskoj zračnoj luci i Metkoviću koji danima nije spavao. Umjesto toga, spomenimo one koji su zauvijek ispisali te zlatne stranice rukometne sportske povijesti grada na Neretvi.

METKOVIĆ JAMBO 1999/00: Dragan Jerković, Rolando Pušnik, Nikša Kaleb, Mario Bjeliš, Slavko Goluža, Zdravko Medić, Ivica Obrvan mlađi, Davor Dominiković, Siniša Markota, Gyorgy Zsigmond, Renato Sršen, Dario Jagić i Petar Metličić. Trener-igrač: Ivica Obrvan

Ivica Obrvan, trener Metković Jamba: “Uz dužno poštovanje mnogim našim rukometnim i sportskim uspjesima, mislim da je to osvajanje EHF Kupa bilo pravo sportsko čudo. U tim uvjetima, tako malog grada, s tako malim budžetom, to je zbilja nevjerojatna priča. Pri tome je važno reći da je dvije trećine te momčadi poniklo u Metkoviću. A veliki dio njih, usudio bih se reći, je bio temelj onoga što će reprezentacija napraviti 2003. godine u Portugalu. Malo je reći da sam osobno, ali i cijeli grad je ponosan na to djelo.”

I da, na kraju, bilo bi nepravedno zaboraviti one koji su cijelog sebe utkali u taj podvig. Od predsjednika Stipe Gabrića Jamba, neumornog i neuništivog direktora Zdenka Dragovića, koji je u malom prstu imao sve detalje o igračima, dvorani, televizijskom prijenosu, sucima, i gotovo svakom od onih nepunih 3000 sretnika koji su uspjeli ući u dvoranu. I tko zna koliko bi nam prostora trebalo da nabrojimo sve one drage sponzore i prijatelje kluba, dežurne dobričine u Sportskoj ulici, drage ljude koji su tisuće i tisuće kuna, ali i sati svog vremena odvojili da bi klub tih godina živio i postao ponos Metkovića.