Sport

Prekrasna priča o dresu koji je ujedinio Hrvatsku i donio bogatstvo za Palčiće

Nikola Marinović, koji je za Palčiće donirao očev dres i tako pokrenuo divnu priču te prikupljanje nevjerojatne svote, s dresom vrijednim 37 tisuća kuna

Navijači Dinama pokretanjem akcije Vratimo Palčiće u Petrovu omogućili su brojnim navodno “malim” ljudima da pokažu koliko su zapravo veliki. Ovo je priča o nekima od njih, koji su uz pomoć jednog dresa nepostojeće reprezentacije, u kojem se nije odigrala nijedna utakmica, ujedinili zemlju, do suza dirnuli tisuće ljudi i sakupili bogatstvo za Palčiće.

Najranjivije i najosjetljivije bebe ostale su bez svog rodilišta i sigurne kuće

Tako od milja zovemo nedonoščad, djecu rođenu prerano. Ti najranjiviji i najosjetljiviji mališani na svijet dolaze u bolnici u zagrebačkoj Petrovoj ulici. Nažalost, u teškom potresu koji je u ožujku pogodio Zagreb, bolnica u Petrovoj gadno je stradala, a veliki dio vrijedne opreme i aparata, koji su osoblju i posebno roditeljima Palčića neprocjenjivi, uništeni su.


Najveći novac prikupljen je pojedinačnim uplatama. Tako što dobri ljudi za prerano rođene bebe daju primjerice Ronaldinhov potpisani dres, koji je u trenutku pisanja ovog teksta došao do 8200 kuna, dres Roberta Prosinečkog za 10.000 kuna, zatim Dinamov cener za 12.200 kuna pa Dinamov dres iz ’82 koji je Palčićima donio 13.500 kuna ili dres koji je Domagoj Vida nosio na SP-u protiv Danske, kupljen za 30 tisuća kuna.

I onda, kada se akcija već zahuktala s perjanicama kao što su spomenuti dresovi ili Hajdukov iz četvrtfinala Lige prvaka ’94, niotkuda se pojavio dres Diadore, koji je po imenu proizvođača i kockastom dezenu otkrivao da je nastao 90-ih i da mu je neskrivena inspiracija tadašnji dres Hrvatske. Na leđima mu je bila devetka, što je s obzirom na to da potječe iz ere prije modernog nogometa značilo da ga je mogao nositi samo “robusni centarfor”, “sidrun”, dakle golgeter. Ponuđač Nikola Marinović stavio ga je na dražbu uz napomenu da je pripadao napadaču reprezentacije Hrvatske Republike Herceg-Bosne i da je napravljen za jedinu utakmicu koju je ta momčad igrala na bizarno-egzotičnoj destinaciji i protiv istog takvog protivnika: 1996. u Asuncionu protiv Paragvaja.

Taj nepoznati dres, nepostojeće reprezentacije nepostojeće države, koja je odigrala samo jedan meč, donijet će Palčićima 37 tisuća kuna, pet puta viši iznos od Ronaldinhovog dresa s njegovim potpisom.

Konačno, došli smo i do onoga tko je pokrenuo cijelu ovu divnu priču. Nikole Marinovića (26) iz Ploča koji studira u Splitu. On je za licitaciju za Palčiće dao dres koji je na spomenutoj egzotičnoj utakmici nosio njegov otac Ante. Gospodin bez kojeg ne bi bilo ni dresa ni jednog od emotivnih vrhunaca akcije skroman je i samozatajan čovjek, koji je na molbu da nam ispriča paragvajsku avanturu rekao tek: “Ne bih htio od sebe raditi priču. Samo ću reći da nisam nikad bio ponosniji nego sada, kada je zahvaljujući Nikolinoj ideji ostvarena ovako plemenita misija. Neka vam on kaže sve o dresu, jer odlično zna cijelu priču.”

Sin devetke s dresom od pet tisuća eura i glavni “krivac” za priču: “Iskreno, mislio sam da ovaj dres nije dovoljno atraktivan za aukciju”

Tako je i bilo. Nikola je uzeo riječ: “Povukla me ta krasna akcija za Palčiće koju sam vidio na Facebooku i želio sam dati svoj doprinos i kao kupac i ponuđač, ali iskreno, ovaj dres selekcije HR HB-a nije mi padao na pamet jer sam mislio da nije dovoljno atraktivan zainteresiranima. Na kraju sam se odučio ponuditi ga, ali sam prije zvao oca za dopuštenje, jer ipak je dres njegov. Složio se, a on i ja smo se složili kako će taj dres ići maksimalno do stotinjak eura i kako ćemo u tom slučaju nas dvojica uplatiti taj iznos za Palčiće i ostaviti dres da ga imamo za uspomenu.”

“Otac je odbijao sve ponude jer nije htio ići od mene i svojih maslina, ali onda je menadžer došao s pozivom koji se ne odbija”

Niz je razloga zašto je Marinovićima taj dres uspomena od ogromne vrijednosti: “Moj otac Ante 80-ih i početkom 90-ih, sve do rata u koji se uključio kao pripadnik HV-a, bio je napadač Jadrana iz Ploča, Neretve iz Metkovića i Ljubuškog. U nogometnom smislu nije se odmaknuo od tog trokuta i njegovih par desetaka kilometara iako je mogao puno više. Zvali su ga iz većih klubova bivše države, kao i iz inozemstva, ali on je to sve odbijao jer je volio svoj kraj. Nije se mogao zamisliti da ode tamo gdje neće moći obrađivati svoje masline ili loviti ribu. Kada se rat smirio, opet je dobio ponude koje bi možda prihvatio, ali onda sam se rodio ja, pa je definitivno odlučio ostati u Pločama i Hrvatskoj. Ipak, jednu ponudu nije mogao odbiti i to 1996. godine. Menadžer mu je došao i rekao: ‘Pakiraj se, idemo u Paragvaj!’ Otac, iako jako privržen obitelji i meni, koji sam imao dvije godine, tada radi za njega neobičan potez, bez razmišljanja odlazi na drugi kraj svijeta.

Do toga da za Herceg-Bosnu, dakle momčad Hrvata iz BiH, zaigra on koji je Hrvat iz Hrvatske, došlo je tako jer je on u to vrijeme igrao za Ljubuški, a momčad za ovu ekspediciju je od igrača Ljubuškog i Širokog sastavio Branko Međugorac. On je posredstvom menadžera saznao da Paragvaj traži protivnike u sklopu priprema za SP 1998. pa je ovakva momčad otišla igrati protiv njih. Zanimljivo, ovu utakmicu ne priznaje Nogometni savez BiH, ali je priznaju Fifa i Nogometni savez Paragvaja.

Kalvarija do Paragvaja: 24 sata leta, trening u vojarni i čučanje među rasplesanim urođenicima

Da bi to tog priznanja došlo, trebali su proći kalvariju. Do Paragvaja su letjeli 24 sata, a natrag 20 sati. Najviše ih je ubilo šest sati vremenske razlike. Odmah po slijetanju domaćini su ih odveli na priredbu u čast gostima u domorodačko naselje. Tamo su dva sata čučeći gledali ples indijanskih urođenika, što ih je dotuklo nakon cjelodnevne skvrčenosti u avionu. S obzirom na to sve i da su jedini trening prije utakmice odradili u vojarni, poraz 3:0 od jake reprezentacije, koja će u nokaut-fazi SP-a ispasti minimalnim porazom od kasnijeg svjetskog prvaka, slavili su kao pobjedu.

“Otac je igrao pred strojnicama i na gostovanja išao praćen tenkovskim cijevima, ali ovo je i za njega bila avantura”

To je stvarno bila velika avantura, ali i muka za sve igrače koji su do tamo putovali, pa tako i za mog oca, koji mi je pričao kako je u ratno nevrijeme u Hrvatskoj i BiH igrao utakmice na kojima je na svakom korneru bila po jedna strojnica ili da je išao na gostovanje preko mosta i da su u busu pratili kako se iz tenka koji štiti most s njima šale tako da cijelo vrijeme prelaska busa preko mosta njega prate micanjem topovske cijevi.

Dres je mijenjao s Paragvajcem koji je umro na terenu

Zanimljivo je što otac na kraju uopće nije igrao s devetkom koja je prodana za Palčiće, nego u rezervnoj garnituri paragvajske reprezentacije. Zato što su dolaskom na teren vidjeli da imaju crveno-bijele dresove kao domaćini pa su im oni dali svoje rezervne. Još jedna tragična zanimljivost je da se otac nakon utakmice mijenjao za dres s paragvajskim reprezentativcem Avalosom, koji je 2009. umro od srčanog udara na utakmici amaterskih momčadi.

“Ljudi su me zvali da im je napetije pratiti nadmetanje za dres nego finale Lige prvaka”

I kao da sve ove priče oko dresa nisu dovoljne, dođe i ona s aukcije za Palčiće. “Mislio sam da će to biti rutinska dražba, a ne nešto nakon čega ćemo otac i ja biti tako ponosni. Gledao sam komentare i ponude kako je to išlo u neslućene visine i bio u nevjerici, gotovo u šoku. Primio sam nebrojene pozive i poruke ne samo prijatelja, nego ljudi koji jedva poznajem, koji su mi govorili da im je praćenje nadmetanja za dres napetije od gledanja finala Lige prvaka.

Zadnja ponuda je bila 42 tisuće kuna, ali taj ponuđač se nije javio

Htio sam što prije zaključiti dražbu kada je prošao rok kako ne bi ispalo da smo zakinuli one koji bi eventualno neposredno nakon isteka licitacije poslali ponudu. Dres na kraju nije otišao najboljem ponuđaču koji je davao, ali samo “na papiru”, 42 tisuće kuna. Nakon toga se nije javio pa ga je dobila djevojka koja je ostala na 37 tisuća kuna. Kako mi je rekla, poslat će ga u Ameriku u čast svog djeda.

“Moram doći u Zagreb osobno predati dres i stisnuti ruke ekipi koja se za njega borila”

Dres sam isprva mislio poslati poštom, ali nakon svega osobno ću otići u Zagreb uručiti ga njegovoj “osvajačici” kako bi upoznao nju, ali i ekipu iz Gračana. Ako su se oni svi tako potrudili i potrošili kako bi ga kupili, najmanje što ja mogu napraviti je da odem do njih i stisnem im ruku.”

Što je rekao otac Ante kada je saznao da mu je dres pet puta vrjedniji od Ronaldinhovog?

A otac, što je on rekao kada ste ga obavijestili o konačnoj cifri koju je postigao dres koji nije stigao ni obući prije 24 godine u Paragvaju?

“Evo me u maslinama. Ne mogu vjerovati!”

Index