Opak je ovaj koronavirus, osjećamo to svi redom svaki dan. Nevidljiv, podmukli neprijatelj čovječanstva paralizirao je brojne ljudske aktivnosti. Sportska natjecanja diljem svijeta su zaustavljena, kad će se sve ponovno pokrenuti, za sada, teško je prognozirati. O kakvoj se opasnosti radi možda najbolje svjedoči činjenica da su se kod nas i u vrijeme Domovinskog rata održavala sportska natjecanja (lige), sada mir i tišina.
Evo nas u 1992.godini, riječ je o prvom službenom prvenstvu Hrvatske u nogometu. U konkurenciji je 12 klubova, prvak je na kraju bio splitski Hajduk, njihov napadač Ardijan Kozniku bio je prvi topnik lige s 12 pogodaka. Među sudionicima lige bio je i Dubrovnik, nama posebno zanimljiv jer su tada za gospare igrali i dvojica naših Pločana, tada 21-godišnjaci Leo Krstičević Mrva i Boris Malić Šure. I to iznimno uspješno.
A Dubrovnik je napravio, slobodno možemo napisati , čudo. Na kraju su zauzeli pretposljednje, jedanaesto, mjesto što je značilo da su zadržali prvoligaški status. Iza njh je ostao Šibenik s istim brojem bodova, 11, ali su Dubrovčani bili bolji u međusobnim nadmetanjima. U prvom susretu bilo je 0:0, u drugom pobjeda u Blatu na Korčuli 2:1, strijelac oba pogotka Mirsad Dilberović na asistencije Mrve. Prilažem tekst iz Sportskih novosti (3.lipnja 1992.) i razgovor s Mrvom i Šurom, te izvještaj iz Slobodne Dalmacije (31.03.1992.) sa susreta Dubrovnik – Zagreb kada su osvojili prvi bod. Ovdje vrijedi posebno naglasiti kako Dubrovnik niti jedan domaći susret nije odigrao u svom gradu.
–Trenirali smo na Lapadu, svirala uzbuna i bilo je pitanje hoćemo li ići u sklonište ispod svlačionica ili ne. Bilo je bliže odluci da ostanemo trenirat ali netko pametan je rekao ajmo ća. Nije prošla ni minuta kada na teren padne prva od pet minobacačkih granata, i danas mislim da smo taj dan bili najsretniji na svijetu. Kao da su baš nas gađali, nismo se više vraćali u grad – naviru Šuri slike iz tih dana.
Četiri susreta bili su domaćini u Metkoviću (Iza Vage), šest u Blatu (Zlinje) i jedan u Zagrebu na igralištu Trešnjevke (Graba) protiv Zagreba.
Tada su protiv Zagreba upisali i prvi bod, bilo je 0:0, susret 8.kola i debi na klupi novog trenera Luke Bonačića koji je zamijenio Marija Bonića, ostao u ulozi tehnika. Do tada bili su bez boda i pogotka u 7 nastupa.
– Prije utakmice sa Zagrebom u hotelu Panorama imamo sastanak, posljednji dogovor i upute, trener Bonačić nervozan radi svega pita Mrvu – ajde ti Krstičeviću kao naš najbolji napadač reci di je problem i šta možemo očekivat danas. Mrva, mrtav hladan, kao iz topa odgovara – treneru, napad obećava 0:0. Bonačić skoro poludio, ali na kraju sve je bilo po Mrvinu, 0:0 i prvi prvoligaški bod Dubrovnika. Velika je bila fešta poslije utakmice, čak smo i sok popili – prisjeća se Šure.
Dubrovnik je natjecanje okončao s 2 pobjede (Istra, Šibenik), 7 remija i 13 poraza uz gol razliku 4:36. Dakle. 4 gola za 11 bodova, i to je čudo. Mirsad Dilberović postigao je dva u pobjedi protiv Šibenika, Jakša Kolić jedan u prvoj prvoligaškoj pobjedi protiv Istre (10.kolo) te jedan Leo Krstičević na Maksimiru protiv Dinama (tada HAŠK Građanski) u porazu 1:2. Leo Krstičević Mrva jedini je odigrao sve utakmice (22), iza njega slijedi Dilberović s 20, a Boris Malić Šure nastupio je na 17 susreta. Mrva je nosio standardno majicu s brojem 7, Šure broj 3 ili 10. Dubrovnik je još dvije sezone igrao među najboljima. Ispao je u ljeto 1994.godine i nikad se više nije vratio.
Danas je Šure kapetn duge plovidbe, u Pločama, kako kaže, čuva dicu i sebe doma. Mrva je u Zagrebu, sada u vaterpolskim vodama, tajnik u HVS, kako ne ide na posao preuredio garažu za vježbanje. Poručuju – čuvajte se i ostanite doma.
Jurica Vukojević
