Sport

Maratona mora biti jer lađa je – život

Nećemo slati nikakve službene pozivnice. Maraton će se održati ako stvari ne eskaliraju, ali s minimalnim brojem gledatelja. Tradicija je to. I naša je dužnost održavati je. Naravno, sve u okvirima zdravog razuma, kaže Luka Oršulić, predsjednik Udruge lađara Neretve, prenosi Metković Net.

Neretva, lađa, život. Svatko iz doline stavit će znak jednakosti između ove tri stvari. I Neretva i lađa omogućavale su život, a život je, pak, održavao i Neretvu i lađu. Jedno bez drugog jednostavno ne može.

Ono što je tovar bio u ostatku Dalmacije, to je lađa bila za stanovništvo doline Neretve. No, kako vrijeme ide, korijeni se olabave, a zaborav potpomognut tehnologijom zna progutati i najčvršće temelje svakodnevice. Tako je bilo i s lađom.


Na putu prema Metkoviću pozdravili smo Rogotin i Komin, najtrofejnije postrojbine neretvanskih lađara. Ljuti boj biju za 27 kilograma težak štit kneza Domagoja koji svake godine dopadne pobjedničku ekipu. Prvi je maraton održan 13. rujna 1998. U sklopu obilježavanja sedme obljetnice akcije hrvatske vojske Operacija Zelena Tabla – Mala bara i osvojili su ga veslači Rogotina, a na drugom mjestu su bili Gusari iz Komina. Dogodine se situacija ponovila da bi tek 2000. Gusari došli prvi put prvi, a ekipa Rogotina druga.

Ljuti su to rivali-pomislio sam prizivajući u sjećanje prizor otprije desetak i više godina kada su ispred njega u jednom splitskom veslačkom klubu lađari radili trening teretane. „Znaš da im znaju vaditi laktate“, pričao mi je tada trener. A meni se samo po glavi vrzmalo: „Dotle je došlo“. Jer nitko to od njih ne radi za novac, ma ni za slavu. Ponos je taj koji najviše dira narod Neretve i radi njega svake godine, kako nam je kasnije jedan od veslača i priznao, znaju svake druge subote u kolovozu propuštati vjenčanja najboljih prijatelja, a sve kako bi umorili tijelo, ali nahranili dušu u pročišćavajućem naporu veslanja i natjecanja Neretvom.

Poput najfinijeg neretvanskog brudeta od jegulja, žaba, plotica ili cipola je Milojko Glasović koji je svoje „jegulje, žabe, plotice, ciple, kapulu, luk, ljutu papriku, pome“ pomno ubirao po lokalnim svadbama šireći glas o natjecanju koje se tek treba organizirati. I to sve više od četvrt stoljeća.. Bez mobitela, interneta, društvenih mreža.

„Lađa je život. Neretva je život. A, palo je u zaborav. Želio sam nešto napraviti, izvući iz prošlosti tu našu lađu. Ponovno je oživjeti. Tako sam prije preko 25 godina fotografirao po svadbama i usmeno pozivao ljude, i tako kupio ekipe. Pazite, nije lako skupiti njih preko 11 u lađi. I još da su u kondiciji za veslanje. Nije lako bilo ljudima pojasniti da se trebaju skupiti, imati lađu, preko deset vesala. Pa kada su još uslijedila pitanja koliko treba veslati. Nije puno? Kazali su. Sitnih 22,5 kilometara, uz opasku – Ti si stvarno lud. No kako sam vezan za marketing imao sam i svoju televiziju, uspio sam nekakvu promidžbu napravit. Bio sam uporan i uspio sam“, kazao je Glasović dodajući kako su temelj Maratona upravo lađari.

„Oni ga drže. Motivirani su, i počnu trenirati odmah nakon završetka maratona. Oni to vole i ponosan sam što danas veslaju upravo sinovi onih prvih lađara. Također mi je srce puno kada napunimo preko 33 lađe koje imamo i na kraju se skupi preko 700 natjecatelja na startu, što veslača, što rezervi, što prateće logistike.

Brojku je potvrdio i Luka Oršulić, predsjednik UL Neretve, krovne Udruge koja pod sobom ima više od 40 manjih lađarskih udruga.

„Svatko ima svoj dio rijeke za trening. Svoj poligon i ni jedno selo ne prelazi te granice. Nije da baš to stoji u pravilniku, ali to su nepisane užance koje se poštuju više od Svetog pisma, da se tako izrazimo“ kazuje Oršulić, dok Glasović dodaje kako se nitko nije nadao da će maraton doživjeti toliki uspjeh. „No, s obzirom na to da je prvo izdanje imalo 18 lađa, a da je svega osam bilo čitavih koje su funkcionirale, i da je unatoč tome sve prošlo u savršenom redu, imali smo predosjećaj da smo na tragu nečeg velikog. Danas je to jedna od najvećih maritimnih manifestacija u Hrvatskoj i poznata je izvan naših granica. Pohvalit ću se da su na Maratonu bili muška i ženska ekipa iz Latvije, ekipa iz Australije, ove godine naši Hrvati iz Sombora čekaju hoće li ih korona pustiti preko granice. Nastupale su ekipe iz Bjelovara, Vinkovaca, Đakova, Siska, Zagreba… Dakle, imamo ekipe i izvan Neretve. Nismo zatvoreni. Dapače, svatko je pozvan na druženje koje se organizira druge subote svakog kolovoza“, kaže Milojko.

Metković Net