Sport

Ivan Jerković: “Biti trener je moj životni poziv”

Kako Hrvatska napreduje kroz prvenstvo, trener Ivan Jerković govori o važnosti treniranja i njegovim nadama za budućnost tima i sporta u Hrvatskoj.

Zašto Ste odabrali rukomet kao sport u kojem ćete ostvariti karijeru?
Moj otac je bio rukometni trener preko 50 godina. Od kako se sjećam, slušao sam o rukometu i arenama. Radi toga sam se odlučio upustiti u rukomet. Do 21. godine sam se profesionalno bavio rukometom, ali bilo je teško uskladiti obaveze studiranja i treninga. Radi toga sam se odlučio za zanimanje rukometnog trenera i podučavanje tog sporta.

Kako se razvijala vaša karijera rukometnog trenera?
Od kako sam 2000. godine završio fakultet, pridružio sam se ocu u klubu Dalmatinka u Pločama. Počeo sam s treniranjem mlađih generacija i nastavio raditi kao trener 15 godina. Imao sam sreće da me prilično rano, još 2004. godine, uočio Hrvatski rukometni savez. Od tada radim kao izbornik, pomoćni trener i pomoćnik pri emitiranju susreta. Tako sam radio na brojnim turnirima, ali sve “iza pozornice”. Ovo je prvi put da imam najveću odgovrnost jer sam glavni trener.


Kako se osjećate u ulozi glavnog trenera?
To je velika odgovornost. Vođenje tima nisu samo treninzi. O djevojkama morate saznati puno više od njihovih sposobnosti na terenu. Njihova osobnost i pristup školovanju i obavezama su također jako bitni. Odabir igrača je kompleksan proces i radimo ga u uskoj suradnji s trenirima klubova. Isto tako, uz sebe imam veliku podršku cijelog tima. Tu su Goran Trajkovski, trener golmana, koji također radi sa ženskom seniorskom reprezentacijom i Ante Burger, pomoćni trener. Moram spomenuti i Vesnu Hodić, našu fizioterapeuticu, koja ima preko 20 godina iskustva i skužbenicu tima, Ivu Kanjugović. Svi skupa činimo odličan tim.

Radili ste kao pomoćni trener ženskog seniorskog tima. Koje su razlike u radu s te dvije dobne skupine?
Dolazim iz malog grada bez fakulteta, tako da su sportaši s kojima sam većinom radio u porteklih 15 godina imali od 16 do 18 godina. Tri godine sam radio kao pomoćni trener s Vladimirom Canjugom, ali sam se više pronašao u treniranju mlađih skupina. Mislim da je to radi toga što se ne odnosi sve samo na rad na terenu, već i o ohrabljivanju, ali i o tome da ponekad morate biti stroži. Ovo je moj životni poziv. Teže je raditi sa seniorima radi toga što su oni već oblikovani ljudi, dok se na djecu lakše utječe i lakše ih se uvjeri u njihove mogućnosti i vještine.

Što mislite o odnosu Hrvatske rukometne reprezentacije prema mlađima u tom sportu?
Prve godine našeg okupljanja nismo imali mnogo sastanaka, a oni koje smo imali su bili u kući nekog od igrača. To je bila odličnaprilika za djevojke da se upoznaju i povežu. Kako se prvenstvo približavalo, Savez nas je opskrbio sa svim što smo željeli i trebali da ostvarimo radne uvjete. Zadovoljan sam što se toga tiče.

Što mislite o situaciji u kojoj se nalazi ženski rukomet u zemlji?
Nažalost kvaliteta sporta u Hrvatskoj općenito je u padu. Što se tiče ženskih kategorija, osnovni problem je zadržati djevojke u ženskom rukometu jer klub nema financijskih sredstava. Nije dovoljno investirati u velike klubove, već je potrebno ulagati u manje također jer oni čine bazu hrvatskog sporta. Unatoč svemu tome, ostajem optimističan i vjerujem da će se situacija u zemlji popraviti, kao i svijest o sportu.

IvanJerković_JuliaBlanarova007

Mislite li da će u budućnosti ova generacija ženskih rukometsnih igračica uspjeti postići uspjeh koji su ostvarili muški seniori?
Upravo to je naš cilj- stvoriti odličnu generaciju igračica. Nadam se da će djevojke iz ovog tima dospjeti u seniore. Pokazale su dosta već do sada, a to je odličan temelj za budućnost hrvatskog rukometa.

Hrvatska je završila preliminarnu rundu turnira kao prva u grupi C, jeste li očekivali taj uspjeh?
Pripremali smo se pobijediti u najmanje 2 utakmice jer je to bilo važno da dođemo do kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Slovačkoj sljedeće godine. Naš osnovni cilj je ostvaren. Sada igramo utakmicu za utakmicom da dođemo što je dalje moguće u natjecanju. Naporno treniramo i ulažemo sebe najviše što možemo, tako da kasnije nemamo za čime žaliti.

Smatrate li da će ozljeda Ive Papac u utakmici s Francuskom utjecati na moral tima?
Mislim da će njezina ozljeda motivirati djevojke da daju još više od sebe. Sada kao da žele igrati i za nju isto. Nakon utakmice, dosta je ljudi čestitalo na našem duhu i pozitivnoj energiji. To je najvažnija stvar u timskom sportu, morate disati kao jedno i mi smo to uspjeli postići. Nadam se da ćemo to uspjeti zadržati i u nadolazećim utakmicama.

Vaš tim djeluje jako povezano. Imate lie neke svoje rituale za sreću prije utakmice?
Svatko ima neki svoj ritual. Mi imamo zatvoren krug i nikoga ne pustimo unutra. Najvažnije je da vjerujemo u ono što želimo postići.

letsplayhandball.eu