Nekadašnji kapetan Hajduka, naš Pločanin Hrvoje Vejić, za Dalmatinski portal komentira utakmice Hajduka pa se tako osvrnuo i na jučerašnji poraz protiv Gorice…
Na povratku iz Crne Gore na kojem su moji lavići, mlađi pioniri Adriatica, osvojili veliko srebro, požurio sam ući u Hrvatsku kako bih stigao pogledati Hajduka. I volio bih da nisam stigao. Iz tog razloga i kasnim s osvrtom, ali bar je u vožnji do Splita bilo vremena da se malo slegnu dojmovi. Bar sam mislio da će se slegnuti.
Dakle, stigli smo u Goricu nakon šokantnog poraza od Istre na Poljudu i reprezentativne pauze, u kojoj smo izvlačili pouke i naporno radili na otklanjanju pogrešaka koje su se dogodile, bar su takve izjave bile u najavi utakmice. Tako da je očekivano bilo da ćemo gledati goropadni Hajduk, kojem se dogodio loš dan i koji se želi odmah vratiti pobjedama i šampionskim ambicijama, što je bilo jako bitno pred dvije utakmice doma protiv dragih sportskih prijatelja iz Zagreba.
I šta smo vidjeli? Rezime bi bio – prvo poluvrijeme smo bili loši, a drugo smo dosta pali.
Leko je izveo sastav koji je bio donekle očekivan, Uremović je debitirao, a u prvih 11 smo vidjeli mladog Brajkovića, što samo po sebi govori koliko je Leko zadovoljan igrom naših krilnih igrača. Prvih dvadestak minuta je to na nešto i ličilo, ali više zbog mrtve Gorice, nego zbog neke naše smislene igre. Imali smo par šansi, nevjerojatan promašaj Sahitija, dobru priliku Livaje. I Gorica je zaprijetila, ali rijetko je to na terenu izgledalo kao sport koji se zove moderni nogomet. Do poluvremena je Gorica već preuzela posjed, osjetivši da Hajduk ne može hodati, doslovno.
U drugo poluvrijeme Leko ulazi s izmjenom, (iako ih je trebalo biti bar 3), Brajković izlazi, ulazi Čuić, a Livaja se pomjera lijevo, ali malo toga se na terenu mijenja. Ovo je bila utakmica koju trebaš dobiti na mišiće, na 1:0 iz prekida i baš Šarlija zabija, tj. lopta koristi njegovu glavu kako bi ušla u gol, ali tko te pita. I Hajduk vodi, to je to, samo rezultat je bitan, sve ostalo će se zaboraviti. Ali onda neobjašnjivo povlačenje. Povlačimo se u niski blok i čekamo neku tranziciju. Ako je to planski, da zatvorimo utakmicu i pokušamo je riješiti kroz neku brzu tranziciju, to je potpuno pogrešna odluka ako su ti u igri Livaja i Čuić naprijed, jer jednostavno ne mogu to odraditi. A ako nije planski, nego tzv. podsvjesno povlačenje, onda je još gore, jer govori o karakteru ovih momaka, koji sigurno nije pobjednički, jer protiv ovakvih protivnika Hajduk mora igrati na još jedan gol, sve ostalo je teški luzerski mentalitet. Nećete tako ništa osvojiti.
I naravno, stiže jedan, pa drugi gol, toliko smiješni i naivni, ali očekivani za nekog tko nogomet prati, jer lopta te kazni, pa prođe kroz noge u malu mrežu, pa nakon par minuta kroz šumu nogu u gol, jer niste zaslužili ništa osim poraza.
I onda slušam, vozeći se, na radiju, bilo je vruće, teren nije bio baš najbolji i mislim se, ma koga vi, da oprostite, j…..
Sramotna partija naših, baš sramotna u ovom trenutku, kojom smo pokvarili sve dobro što se napravilo prvih pet kola.
Ali za kraj ću citirati jednog mog prijatelja koji voli reći: ‘Bilo je puno gorih situacija, pa se nismo izvukli’.
I ne znam jesam li spomenuo, (znam naravno), moji lavovi su uzeli srebro na jakom turniru u Podgorici. Neki bi ponekad mogli pogledati djecu od 11 godina i vidjeti kako se bori za svoj klub.