Baš je teško poslije ovakve utakmice bilo što suvislo reći i napisati. Iskreno, nisam očekivao ovakav raspad, cijeli dan sam u razgovorima o utakmici bio optimističan i zaista vjerovao i nadao se prolazu u finale. I onda utakmica krene.
Prvih desetak minuta čak i izgleda dobro, izlazimo visoko, pritišćemo, ali već u šestoj minuti Dinamo slaže kontru, Petković promašuje nemoguće, mislim se, napokon je sreća na našoj strani. Ali, ubrzo sve postaje jasno, bit će ovo loš dan za nas.
Ali, vratimo se postavama. Oba trenera su napravila par izmjena u odnosu na zadnju utakmicu, ali razlika je bila što je Karoglan koristio iste taktičke postavke, koje već duže vrijeme ne funkcioniraju, dok je Jakirović kompletno promijenio taktiku, iznenadio i savršeno pogodio. U najavi utakmice nakon objave sastava svi su stavljali Dinamo u 4-4-2, s Baturinom na lijevom krilu, to mi je u startu bilo sumnjivo. I vidim Dinamo s trojicom od iza, s ispražnjenim lijevim krilom, napunjenim veznim redom koji je odnosio sve tzv. druge lopte, sa fenomenalnim Pierre Gabrielom, koji je dobio slobodu preko cijelog lijevog boka i Hajduk tu nije imao odgovora. Kad igraš s 4-2-3-1 protiv 3-5-2, trebaš tražiti prevagu baš preko boka, jer bi trebao dolaziti u situacije 2 na 1, koje ti trebaju stvarati bek koji se diže i krilni napadač, ali Benrahou se uvlačio u sredinu, tako da je Moufi ostajao sam široko i, iako je Moufi u dobroj formi i ne možemo reći da je bio loš, ali Pierre Gabriel je bio prvo ime prvog poluvremena susreta, te totalno izdominirao i povremeno izgledao kao Alphonso Davies.
Već u 15. minuti gubimo, opet plod Jakirovićeve dobre ideje. Kulenovića je poslao kako bi vezivao Hajdukove stopere i oslobodio Petkoviću da se uvlači u prostor između zadnje i vezne linije, gdje je najopasniji. U situaciji kod gola ostaje na 18 metara od gola jedan na jedan s Benrahouom, zašto je Benrahou tu u toj situaciji nije mi jasno jer nema šanse da zaustavi Petkovića, slijedi udarac, na odbijanac kasnimo kako smo i kasnili cijelu utakmicu i Kulenović zabija. Do poluvremena gledamo horor. Trebali smo primiti pet komada, spašavao nas je Lučić koji je zamijenio ozlijeđenog Lovru vrlo rano.
Odavno nismo gledali bolju izvedbu našeg vratara, evo, za one koji kažu da ne znam pohvaliti, svaka čast za Ivana, očito nekad klupa dobro dođe. Na pola poluvremena Dinamo ima 62% posjeda i reda šansu za šansom.
Nakon što smo visili do kraja poluvremena i imali nevjerojatnu sreću da nismo primili još koji gol, očekuješ u drugom poluvremenu da ćemo se sabrati i napraviti nešto konkretno.
Ali, mučimo se i dalje, Lučić nas opet vadi i ostavlja u igri. Ali, malo toga se na terenu mijenja, jednostavno je protivnik bolji, treba nam nešto da nas digne. Debitira veliki Ivan Perišić, nema kome nije u tom trenutku bilo drago, i našima i njihovima. Kamera snima ložu, deset ozlijeđenih Hajdukovih igrača se smije, uživaju u ambijentu. Čekamo pravu priliku i dočekali smo je. U 96. minuti Sigur pogađa gredu, bilo bi sjajno da je pogodio gol, ali nije, nismo ni zaslužili, iskreno.
I to je to. Sezona koja je trebala biti ta, ispala je horor. Šta sad? Ništa, idemo dalje. Oko 30. minute dobio sam poruku mog frenda Tihe, ‘jel sad vidite kako je lipo kad ispadnemo iz svega za Veliku Gospu’. Onda se zapitaš šta je gore.
Ovo definitivno boli. Mislim da samo Hajduk može prosuti nešto što gradi godinama u par tjedana.
Također, sad mi je jako žao što sam kritizirao Leku, sad je jasno koliko sam bio u krivu – isprika, Ivane.
Za kraj, šta ćemo, šalimo se na svoj račun, ispali smo iz kupa, ali se zato okrećemo prvenstvu. Odoh se objesit.
