Pločanin Danko Radaljac u svom blogu piše o potencijalnom gazdi Hajduka, razglaba s kolegama novinarima o argumentima zašto ne prodavati Hajduk, te zaključuje da postoji samo jedan mogući gazda za klub s Poljuda.
Hajduka treba prodati, treba jedan gazda čvrste ruke, treba ulagački kapital. Kao gljive poslije kiše izlaze pobornici gazde za Hajduka nakon dva lošija rezultata. Uporno, kad sve ide po planu jednostavno šute, kad se ukaže prilika kreću lajati. Potpuno neargumentirano. Stoga, evo mali vodič za moje „kolege“, ali i sve one koji zazivaju privatnog gazdu.
1. Zazivanje jednog ulagača koji bi donio priljev sredstava je i zazivanje savezništva s vrhunskim zlom domaćeg nogometa, Zdravkom Mamićem. Jer, nemojmo se lagati, da sam Bill Gates dođe i uloži milijardu dolara u Hajduk, bez bar tihog savezništva s Mamićem ne bi mogao napraviti ništa, i ulaganje bi mu neslavno propalo. A na takvo što niti jedan gazda ne bi pristao. Stoga je pitanje jednostavno: tko je spreman na suradnju s Mamićem? Tko ima imalo moralne higijene, vjerojatno je spremniji za scenarij iz 1941. godine i stavljanje kluba u mirovanje nego na šurovanje s maksimirskom glavom.
2. Nije neka velika tajna da bi neki iz struktura samog kluba rado bili za dokapitalizacijsku priču. Nakon čega bi bili i za suradnju s Mamićem, za kakav kup i Europu, kojeg igrača iz maksimirske štale. Tim prije jer te ljude s Mamićem veže i politička usmjerenost. A pojedini splitski novinari ih zazivaju iz krajnje sebičnih razloga: osobne koristi. Jer, nije neka tajna, kad klub posluje po jednom gazdi, novinari bolje prolaze, uvijek je tu kakvo besplatno putovanje, da se srediti i neka brza posudba novca, a ako je čovjek dovoljno snalažljiv, da se „ubosti“ novac i za kakav transfer. Marketing je jako bitan. Zbog svega toga, napise o jednom gazdi najjednostavnije je doživljavati kao osobnu borbu za poboljšanje socijalnog statusa.
3. Jedan gazda u domaćim uvjetima najčešće znači loše iskustvo. Kao da ljudi nisu svjesni rasprave koja i danas traje u domaćem društvu – je li nam više zla nanijela četnička agresija ili tragična pretvorba devedesetih, koja je devastirala gospodarstvo. Baš se taj sustav jednog gazde pokazao kobnim za više od pola domaće industrije, koje su te gazde iskoristile za isisavanje sredstava, koje je najčešće na kraju rezultiralo gašenjem tvrtki. Zanimljivo, dobar dio medija koji pišu o potrebi jednog gazde dovedeni su na prosjački štap takvim pretvorbama i davanjima gazdi u portfelj. „Slobodna Dalmacija“, kao predvodnik ovog pisanja, čak je dva puta nagrabusila s pojedinačnim vlasnicima. Stoga nije jasno zašto to žele i Hajduku.
4. Klub koji je pojam uspješnosti po hrvatskim kapitalističkim osnovama – najviše titula, najveći proračun, najviše cijene za igrače, da, taj klub – uopće nema jednog gazdu. Oni čak i nisu poduzeće, oni su najobičnija udruga građana, nešto što troje ljudi može pokrenuti bez kune sredstava. Jednog gazdu nema jer bi gazda značio poduzeće, jer poduzeće mora podnositi financijske izvještaje koji su javni, pa stoga im ne pada na pamet taj klub pretvoriti u poduzeće. Rađe su udruženi građani. Još samo jedan dokaz kako jedan gazda ništa ne znači. Sav cinizam na stranu, ali Hajduk se više ne može vratiti na udrugu građana, znači da ne može raditi financijske makinacije i osebujna tumačenja zakona kako to obavlja ovaj drugi klub, pa niti iz te perspektive privatni gazda ne može ništa dobro napraviti. A nekima od nas, vjerojatno na iznenađenje dijela puka, zapravo je drago da Hajduk ne može raditi makinacije.
Hajduk je u neku ruku posljednji branitelj načela stvarne demokracije u sportskom životu ove države. Zapravo, ide ova priča i mnogo dalje od sporta. Stoga je čak i razočaravajuća situacija da udruge civilnog društva, a prije svega Transparency International, ne daju podršku ovakvom projektu. Koji je odbio biti dio žabokrečine našeg društva. Privatni gazda je jedna isprazna priča u ovakvom društvu, što se u nogometu jako lijepo vidi na primjerima Ščeglova i Social Sporta, čiji bi klubovi grcali da se nisu povezali s jedinim pravim gazdom. Stoga, kad se sve sagleda, u ovom trenutku da Hajduk i ode na princip jednog gazde, taj gazda može biti samo jedan. Vozi „Bentleya“ i stoluje kod maksimirske šume, gdje mu ružna zgrada služi kao nekakav Barad Dur domaćeg nogometa. „Nećeš, razbojniče“ jedino je što se može kazati na takav scenarij, ako imaš imalo obraza.
nogometplus.net
