Nekoliko puta se na stranici Društvo prijatelja vrgorske starine i drugim mjestima ukazivalo na činjenicu da „Dalmatinska zagora“, kao regija koja objedinjuje unutrašnjost Dalmacije, u stvarnosti ne postoji.
Nažalost, posredstvom dijela građanstva iz primorja, politike i medija te šutnjom znanosti, jedna od najvećih laži u modernoj Hrvatskoj se dijelom proširila i u nacionalnoj javnosti.
Umjesto da se prostor unutrašnjosti Dalmacije ili dalmatinske unutrašnjosti (malim slovom) tako i naziva, po uzoru na Istru (ili pojmom zaobalje), u jednom trenutku se dogodilo da se ime stvarne Zagore, povijesne cjeline iznad Trogira i Splita, putem upravo politike i medija Splita, proširi na cijelu dalmatinsku unutrašnjost kroz pojam tzv. „Dalmatinske zagore“ („Dalmatinska“ velikim slovom). U novije vrijeme puno problema je nanijela izložba i katalog „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“.
Znanost je nažalost bez ikakve osnove prihvatila ono što su joj politika i mediji servirali, štoviše, kako bi nepostojeća „Dalmatinska zagora“ i postojeća „Zagora“ koegzistirale, „Zagoru“ su proglasili zagorom u užem smislu, a „Dalmatinsku zagoru“ zagorom u širem smislu.
Srećom, u toj znanosti postoje i važne iznimke od pravila, a jedan od njih je povjesničar Krešimir Kužić. On je 1997. napisao vrijednu knjigu „Povijest Dalmatinske zagore“ u kojoj on jedino „Zagoru“ prihvaća kao stvarnost.
Za Kužića, Zagora je jedina Dalmatinska zagora te on piše kako stanovništvo u Primorju shvaća Zagoru kao cjelokupan prostor Dalmacije koji se prostire iza primorskoga planinskoga grebena sastavljenog od planina Trtra, Kozjaka, Mosora i Biokova, a da se ta netočnost pomalo ustaljuje u novinama i ostalim masmedijima. On u svemu tome ipak nalazi ispriku u činjenici da se za razliku od prirodno omeđenoga Hrvatskog zagorja, prostor Dalmatinske zagore ne može na svim stranama točno definirati.
Ali uvidom u povijesni i kulturni razvoj i zbivanja u dalmatinskoj unutrašnjosti Kužić tu teškoću lako uklanja. Naime, s obzirom na granice i opseg Poljičke kneževine, Cetinske krajine i prostora Petrova polja, lako se odredi sjeverna i istočna međa, a kada se Trogirska zagora razgraniči od marinske kotline, dobiva se točna slika o rasprostranjenosti Zagore koju Kužić ispravno kaže jedinom „Dalmatinskom zagorom“.
O južnoj granici Zagore navodi jedan opis iz 1677. godine. Također ističe kako o granici Zagore govore i postojanje dva sela Mirlović, Mirlović Zagore i Mirlović Polja, od kojih je jedan u Zagori, a drugi nije. Dakle, prema Kužiću, Zagora je dio Dalmacije omeđen bilima Trtra, Velikog Jelinka, Kozjaka, Mosora, područjem Poljica, rijekom Cetinom i Cetinskom krajinom, bilom Svilaje i Moseća, područjem Petrova polja te kanjonom rijeke Čikole.
Zaključno, vrijeme je da se znanost, politika i mediji jasno odrede prema ovim pojmovima. Samo je jedna „Zagora“ (ne treba joj ni dalmatinski prefiks), a cijelo područje dalmatinske unutrašnjosti je jednostavno – unutrašnjost Dalmacije. A ta postojeća Zagora tek je jedna od dalmatinskih krajina, među kojima je i naša, Vrgorska krajina, smještena na (za)biokovskom području i oslonjena na obližnje Makarsko primorje.
Piše: Branko Radonić/Društvo prijatelja vrgorske starine
