Tatjana i Ana, dvije mlade žene sve donedavno su živjele svoje živote u 1,5 milijunskom Harkivu, drugom po veličini gradu u Ukrajini, smještenom u sjevernoistočnom dijelu te zemlje.
Tatjana je odvjetnica, koja se uz svoj posao brinula o svoje dvoje djece, Mihaelu i Mariji, dok je Ana, koja ima sina Nikitu, radila kao frizerka u kozmetičkom salonu. I onda su odjednom buku i užurbanost jednog od glavnih ukrajinskih kulturnih, znanstvenih, prosvjetnih, prometnih i industrijskih središta zamijenile mirom i tišinom Desana, maloga naselja u dolini Neretve smještenog u blizini Opuzena i Metkovića, prenosi metkovic-news.com
Na drastičnu životnu odluku prisilio ih je rat koji bjesni u njihovoj zemlji i zbog kojega su morale napustiti voljeni grad i poći u nepoznato. Njihovo sadašnje odredište je Župni ured u Desnama, u koji su se smjestile zahvaljujući dobrim ljudima iz toga mjesta na čelu sa župnikom Desana i Rogotina don Daliborom Milinom. Don Dalibor boravi u Župnom stanu u Rogotinu i čim je vidio koliko je ljudi u potrebi nakon tragedije u Ukrajini, ponudio je na korištenje objekt Župnog ureda u Desnama. Prije toga se konzultirao s Pastoralnim vijećem župe, čiji su članovi jednoglasno prihvatili njegov prijedlog, a istoga su mišljenja bili i ostali stanovnici Desana.
Potvrđuju nam to i novi stanovnici mjesta. Tako Ana ističe da su ljudi u Desnama „predivni i druželjubljivi“, da su im stalno na usluzi i brinu se da im nešto ne nedostaje.
„Zahvalni smo ovdašnjim ljudima koji su nam stalno na raspolaganju. Naša djeca igraju nogomet sa svojim vršnjacima i dosta vremena provode zajedno. To nam je jako bitno, jer ne želimo da se djeca, u novim okolnostima koje su nas iznenada snašle, osjećaju izolirano i usamljeno. Hvala domaćim ljudima koji su nas prije nekoliko dana odveli na more, gdje smo proveli lijepe trenutke, a nakon toga pokazali su nam i lokalne zanimljivosti“, naglašava Tatjana.
Pri ruci im je stalno i don Dalibor koji im pomaže u rješavanju potrebne dokumentacije i pruža im sve potrebne informacije kako bi im boravak bio što ugodniji. Na poziv don Dalibora, odazvali su se stanovnici Desana i Rogotina, koji organizirano pomažu Tatjanu, Anu i njihovu djecu. Tako se Desanci i Rogotinjani u svojim crkvama bilježe kojim danima će pomagati i osiguravati hranu i potrepštine za goste iz Ukrajine, kako se ne bi stvarale gužve i viškovi hrane. A jedan krevet stigao je čak iz Splita, donirao ga je gospodin Šime Pletković.
S obzirom da je nemoguće prognozirati koliko će rat u Ukrajini trajati i kada će se steći uvjeti za povratak izbjegloga stanovništva, pitali smo Tatjanu i Anu kakvi su im planovi, namjeravaju li ostati u dolini Neretve i hoće li pokušati naći posao. Obje su odgovorile da im se ovdje jako sviđa, da se djeca polako prilagođavaju i da se planiraju zaposliti i ostvarivati prihode. A djeca će u školu i u vrtić. Najmlađa Marija uskoro bi trebala upoznati nove prijatelje u Dječjem vrtiću u Kuli Norinskoj, gdje će osnovnu školu pohađati njen brat Mihael, dok će Nikita upisati srednju školu. Zanima ga računarstvo, a do početka školske godine odlučit će se za Ploče ili Metković.
Don Dalibor je još jednom zahvalio svima koji su do sada pomogli i pozvao sve ljude dobre volje da ukrajinskom gostima i dalje budu na raspolaganju. Naglasio je kako u Desnama mogu ostati koliko god bude željeli.
O ovoj temi čitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika.
