Regija

TRGAČINA U POJEZERJU: U općini koja ima najviše Ferrarija po glavi stanovnika

foto: Duje Klarić/Cropix

Općina Pojezerje ima najviše Ferrarija po glavi stanovnika. Da dobro ste čuli – svjetski je rekorder.

Na 700 stanovnika dolazi čak stotinjak Ferrarija. Nisu to luksuzni automobili s kožom i bijesnom opremom kakve smo naviknuli gledati, već traktori istog imena bez kojih se ne može zamisliti svakodnevica u najvećem dalmatinskom vinogorju, smještenom između Ploča i Vrgorca, koje je već odavno premašilo 10 milijuna trsova loze, piše Stanislav Soldo za Slobodnu Dalmaciju.

Ipak, nisu Ferrariji, koje su usput budi rečeno, poljoprivrednici nabavili nepovratnim sredstvima iz EU fondova, bili povod našeg dolaska u Pojezerje nego berba grožđa koja se upravo ovih dana zahuktava. I stari i mladi zasukali su rukave, jer merlot, maraštinu, zlataricu i kuč treba obrati.


Ljubitelji dobre kapljice čekaju grožđe iz Pojezerja kako bi napunili svoje bačve. A ono se ne prodaje samo na dalmatinskim tržnicama, poput splitskog TTTS-a, Sinja, Šibenika ili Zadra, ove jeseni je doprlo čak do Slavonskoga Broda.

Loze su dobro rodile. Svi su zadovoljni količinom i kvalitetom. Još kada bi cijena bila malo bolja. E, to bi bio pravi posao – dobacuju nam jezerski vinogradari dok se vozimo kroz nepregledne vinograde.

– Ma, pogledajte ovaj merlot. To je prvoklasno grožđe. Sladora je do dvadeset gradi – kaže vinogradar Žarko Španjić i domeće da kvalitetu i slador baš ne prate prodaja i cijena.

Kupaca je, tvrdi naš domaćin, sve manje. Tako od Ferrarija s početka priče vrlo brzo dolazimo u surovu realnost koja muči pojezerske vinogradare. Kako prodati grožđe koje na trsovima čeka berače i time podmiriti velike troškove, gnojidbe, zaštitnih sredstava i radne snage.

– Kad sve poplaćamo ostaje nam teška bevanda – reći će Španjić koji grožđe vozi u Split, Sinj, Zadar, Rijeku i tamo ga prodaje.

– Nema kiše, to nam je dobro, ali nema ni prodaje grožđa. Kupaca je slabo. Veliki je to posao i muka. Ali drugačije se ne može opstati – dodaje naš sugovornik.

Uz članove obitelji lokalnih vinogradara, zlatne grozdove u Pojezerju beru i brojni radnici iz Hercegovine. Dnevnica im iznosi 250 kuna. I za taj novac nije propisana norma koliko netko treba ubrati. Od 500 do 700 kilograma, koliko je tko spretan.

– Da nije “uvoza” radne snage ne bismo mogli ništa – ističe Španjić koji u svojem vinogradu na 15 tisuća trsova planira ubrati i prodati oko 45 tona grožđa.

Najbolja prodaja je ipak ona na kućnom pragu. Kupci mogu birati kvalitetnu “robu”, a oni što ga prodaju su zadovoljni jer gajbe ne moraju voziti po tržnicama.

Znaju to ponajbolje otac i sin Nedjeljko i Josip Kuran s Kobiljače. Upravo smo ih zatekli u pakiranju grožđa u najlonske vreće za poznatog kupca, Peru Ankovića iz Smokovljana u Dubrovačkom primorju. Tu su maraština, zlatarica i smederevka.

– Svake godine dolazim u Pojezerje po grožđe. I iznimno sam zadovoljan kvalitetom. Radim vino, a ispečem i nešto rakije. To je moja tradicija. Nedavno sam kupio nešto grožđa u Oskorušnom na Pelješcu i sada ovo. Bit će to dobro vino – kaže gospar Pero koji ima uređen podrum s bačvama od inoksa, jer su mu one hrastove izgorjele još u ratu.

Vinogradari su ove jeseni zadovoljni sladorom i kvalitetom grožđa.

– Sušno vrijeme nam je išlo naruku – govori Kuran mlađi koji je za razliku od prijašnjih godina zadovoljan i plasmanom i cijenom.

– Bijelo i crno se prodaju od četiri i pol do pet kuna za kilogram. Merlot je šest kuna. Svakako smo zadovoljni, bitno je da se grožđe proda, a cijena bi uvijek mogla biti veća – ističe Josip.

U polju Jezero (koje je i dobilo ime jer u zimskim mjesecima bude pod vodom) ovih je dana kao u mravinjaku. Traktori, kamioni, radnici. Grožđe se bere na veliko. Svi žele iskoristiti lijepo vrijeme i otrgati što je više moguće, jer će prva veća kiša “ubiti” slador u bobicama.

– Ima li umora – pitamo Nediljka Matića koji sa suprugom Ivom i sinovima trga bijelo grožđe.

Ima nešto i stolnoga kardinala, ali uglavnom se bere bijelo grožđe.

– Ma, kakav umor. Imam 83 godine i po čitav dan berem i vozim na pijacu. Stalno sam na splitskom TTTS-u. Prodajem vinsko i stolno grožđe – dodaje Matić.

Supruga mu Iva snašla se i sebi koliko-toliko olakšala posao. Donijela je u vinograd plastičnu sjedalicu, na njoj sjedi i bere grožđe. Spretnim rukama i škaricama učas je napunila gajbu od dvadesetak kilograma.

Kako i neće biti spretna kad grožđe bere od svoje desete godine. Rodila se i odrasla među lozom, u obližnjim Seocima što je nastavila udajom za susjeda Nediljka.

Lozu plije, veže, povija i trga, jedino ne kosi jer je to rezervirano kao “muški” dio posla.

– Prije je bilo puno teže – reći će Iva. Nije bilo mehanizacije, sve se radilo ručno.

– Koji su to jadi bili… lozina se na vratu iznosila. Sada je to lakše. Više se ne iznosi. Kada se poreže, dođe traktor s priključkom i onda se sve to samelje i usitni – pripovijeda naša sugovornica dok bere zlatne grozde kuči – autohtone sorte vezane upravo za jezersko-vrgorski kraj, koje će Nediljko voziti na pazar.

A pojezerski vinogradari bi bili sretni kad bi se netko sjetio otvoriti vinariju pa da u nju mogu voziti grožđe na preradu. Upravo je to ono što nedostaje ovom kraju, otkako je propala vinarija “Vrgorka”. Vinogradar Mijo Vukušić ima vlastitu mini vinariju u kojoj prerađuje merlot, ali viškove prodaje.

– Otvaranje vinarije bio bi spas za ovdašnje vinogradare. Teško je po čitav dan brati grožđe pa ga onda voziti na tržnice diljem Dalmacije – zaključuje Vukušić.

PUNO RADA, MALO VAJDE ‘Već nema tko raditi, a i moj sin gleda prema Irskoj‘

– Ako se nešto ne promijeni, naši mladi će se iseliti. I ovako nema tko raditi. I moj sin razmišlja o odlasku u Irsku. Puno rada za malo koristi – kaže Dragica Nižić koju smo zatekli usred vinograda na marendi s beračicama. Ona obrađuje 9000 trsova loze i kaže da se od toga vrlo teško može preživjeti.

– Dok se sve poplaća, ne ostane nam ništa. Sve poskupljuje, a grožđe je svakim danom sve jeftinije – rezolutno će Nižić koja još mora ubrati i prodati 500 gajbi grožđa.

BLAGO ZA KONOBE Načelnik: Kupite kvalitetu kod nas

Načelnik općine Pojezerje Boro Dominiković pozvao je sve one koji prave vino u vlastitim podrumima da dođu u njihov kraj i kupe grožđe.

– Kvaliteta našega grožđa je dobra i siguran sam da će vino biti još bolje – kaže Dominiković.

Slobodna Dalmacija