Regija

SPOMENIK U GRADCU: Podignut kao simbol vječne borbe malog čovjeka za slobodu, a pao od ruke velikih Hrvata

Krenut ćemo naširoko. Sasvim izvan pravila struke, jer tema je široka, puno šira od interesa male općine s nevidljiva ruba Makarske rivijere.

Filip Drača se zove čovjek koji, koliko je poznato, nikakve veze s Makarskom rivijerom nema. A opet, ovaj članak bez njega bi bio krnj. Krnj. Krasna riječ, priznajte.

Ovaj članak bi bez Filipa Drače bio kao onaj stup u Gradcu bez Augustinčićeva spomenika. Temeljito krnj.


A Filip Drača završio je s lisičinama na rukama nakon što je nekidan identificiran, lociran i uhićen kao čovjek koji je išarao postolje zagrebačkog spomenika Franji Tuđmanu. Filip je pod stopalima utemeljitelja hrvatske države nacrtao srp i čekić, isti onaj srp i isti onaj čekić pod kojim je utemeljitelj hrvatske države svojevremeno bio i krenuo na svoj politički put, nakon čega je za njim pokrenuta općenacionalna potjera. Za Filipom, a ne za Franjom. I naravno da je pronađen, jer onaj koji želi uvijek nađe.
Recimo, da je netko to želio, ma itko, u trenu je mogao pronaći čovjeka koji je srušio spomenik u Gradcu. Onaj Augustinčićev koji je bio postavljen na stupu visokom brat-bratu deset metara. Štoviše, ne bi pronašao čovjeka, nego cijelu četu.

Hoćete detalje? Evo vam ih.

Dakle, spomenik podignut 1972. godine 20 zima kasnije srušili su pripadnici Treće imotske bojne. Bio je 12. siječnja, tri dana prije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Vezali su ga sajlom i vukli kamionom dok nije pao. O tome je i CNN sutradan izvještavao, a Tuđman, onaj isti iz Zagreba, sa srpom i čekićem, digao je popriličnu frku, čak je u Gradac i svog izaslanika poslao, generala Velibora Kikereca, da smiri stanje.

I smirio ga je, tako što je vinovnike poslao na dubrovačko bojište gdje su neki nakon nekoliko tjedana i poginuli. A kako se rat rasplamsao, tako se i na srušeni spomenik zaboravilo.

Svjedoci se, međutim, sjećaju. Baldo Šutić bio je jedan od hrabrijih. Evo što je izjavio 2005. godine:

– Došli su usred bijela dana. Legao sam ispod ploče. Pitali su me jesam li lud. Nisam im dao da ga sruše pa neka me i ubiju. Rekao sam im da imam tri sina. Dva su na frontu pa će osvetiti ćaću.

No, srušili su ga. Sajla. Kamion.

Mate Peko u to je vrijeme bio tajnik Mjesne zajednice u Gradcu. Evo njegova starog iskaza:

– Mene je zvao dežurni da me pita što ćemo činiti. Rekao sam mu da skloni ženu, djecu i ljude jer to što su oni naumili će i napraviti. Tako se i desilo.

Sajla. Kamion.

Baldo Šutić tvrdi da je vojnicima bilo naređeno rušenje spomenika:

– Jedan od njih mi je rekao da odem doma jer spomenik moraju srušiti zbog izdatog naređenja.

Tko je naredio rušenje nikad nije utvrđeno, ali se ozbiljno sumnjalo na tadašnjega gračkoga župnika fra Antu Anića koji je, navodno, na stup umjesto Augustinčićeva spomenika namjeravao postaviti veliki križ.

Sam čin rušenja, smatralo se tada u Gradcu, nije bio motiviran tek antipartizanskom histerijom, nego i sasvim osobnom osvetom. Naime, 1942. godine, 23. siječnja, žandari su zarobili nekoliko mladih partizana iz Gradca. Mještani su se okupili i okružili žandarmeriju u namjeri da ih oslobode, a u pucnjavi koja je uslijedila ubijen je jedan od žandara. Žuža su ga zvali.

A taj Žuža, tvrdi Baldo Šutić, bio je stric jednog od onih sa sjalom. Rušenje spomenika bila je, dakle, osveta za događaj iz 1942. godine. Događaj po kojemu je Antun Vrdoljak 1979. snimio film “Povratak”.

O događaju iz 1992. nije snimljeno ništa. O takvim se događajima u Hvatskoj ne snimaju filmovi.

Brončana “Jahačica” Antona Augustinčića ponosno stoji u New Yorku ispred zgrade Ujedinjenih naroda. U Gradcu njegov brončani spomenik (jedini velikanov rad u Dalmaciji!) ponižen i osakaćen već 27 godina leži na tlu.

Podignut je kao simbol vječne borbe maloga čovjeka za slobodu, a pao je od ruke velikih Hrvata koji su slobodi ograničili kretanje untar njihova tora.

Jedan od manjih Hrvata svakako je i načelnik općine Gradac Matko Burić koji otkako je došao na vlast prije nešto manje od dvije godine traži način kako obnoviti stari spomenik.

I čini se da ga je napokon našao. Mali se Burić, naime, odlučio na crowdfunding kampanju.

– To je, čini se, jedini način. Upravo izrađujemo koncept – za “Kroniku” kaže Burić.

Koliko će se novca na ovaj način skupiti, teško je reći. Za svašta ljudi novac traže preko crowdfunding kampanja. No, da se netko odlučio novac tražiti za obnovu spomenika, još nismo čuli. A baš zato možda i uspije, antifašizam, uostalom, u Europi nije iskorijenjen, dapače, premda se iz hrvatske perspektive možda tako i ne čini, jači je no ikad. Pa makar bio i na cesti, ako ga već nema u institucijama.

Burić je uvjeren u uspjeh kampanje, a prve procjene govore da će im trebati oko 500.000 kuna.

– Nema smisla ništa obećavati niti nuditi rokove, ali znamo što radimo. Mještani žele natrag svoj spomenik i dobit će ga. Vratit ćemo ga tamo gdje mu je i mjesto kao što smo već vratili i tri biste naših gračkih junaka – veli Burić.

A te biste vraćene su lani, kao i ploča u podnožju spomenika koja je također bila uništena. Točnije, izrešetana.

Gojko Ujdurović, narodni heroj, Vitomir Viskić i Bogdan Viskić pronađeni su u podrumima ljudi koji su ih skrili od divljaka. Eno ih sada sva trojica čekaju da im se vrati i Augustinčić.

– Bilo je kontakata po tom pitanju i s Ministarstvom branitelja dok je ministar bio Fred Matić, no sve je na kontaktima i ostalo. Ništa, ako zatreba, i u proračun ćemo posegnuti, ionako smo ga u samo godinu dana povećali s 11,8 milijuna kuna na 15,5 milijuna – nije se za kraj propustio pohvaliti Burić.

Reljef je izradio Augustinčićev učenik Luka Musulin, a govor je održao Jure Bilić

Spomenik hrabrim ljudima biokovsko-neretvanskog kraja saliven je u Augustičićevoj radionici, a reljef na stupu 1972. godine načinio je njegov pomoćnik, kipar rodom iz obližnje Podace, Luka Musulin.

Spomenik je otvorio Pero Car, tadašnji predsjednik hrvatskog SUBNOR-a, a među brojnim izvanicima glavni je govor održao Jure Bilić, makarski komunist koji je punu političku slavu doživio nakon sloma Hrvatskoga proljeća.