Selo Zavojane u prošlosti se spominje kao Zahojane, a ime je dobilo po jednoj od četiri strane svijeta (Zapad-zahod) jer se nalazi u zapadnom dijelu Vrgorske krajine.
Na poznatom derneku u Zavojanima svakog se rujna okupljalo stotine ljudi iz okolice i s Primorja, a janjetine, šijavice, robe i igračaka nikad nije falilo. Nažalost, s opadanjem broja stanovnika mnogi običaji u Zagori su se ugasili, ali dernek, premda slabiji po ponudi i posjećenosti, još se uvijek održava, piše Slobodnadalmacija.hr.
Dolaskom novog župnika u Zavojane, selo je vikendima posjećenije negoli je to bivalo dosad, a misi nerijetko prisustvuju i ljudi s Primorja:
– Baba mi je odavde, ja živin u Kaštelima i bavin se građevinon, a kad god mogu dođen u Zavojane. Ugodno san iznenađen fra Šimunon Markulinon premda mi se na početku nije svidio. Svima je na raspolaganju, okupio je omladinu, aktivan je na društvenin mrežama, pa san se i osobno uključio u djelovanje naše župe – rekao nam je Toni Jelaš koji u slobodno vrijeme piše tekstove za glazbu.
’Baba mi je odavde, ja živin u Kaštelima i bavin se građevinon, a kad god mogu dođen u Zavojane’, ističe Toni Jelaš
Međutim, ne dijele svi njegovo mišljenje.
– Ne sviđa mi se novi župnik. Izbacio je stari klavir iz crkve, maka je kušine na kojima su stariji sjedili i klečali, potra je neke ljude iz crkve. Mene nije niti će jer je crkva moja koliko i njegova.
Sebi ću sašit novi kušin pa ću ga nosit na misu. Sad u crkvu dolazi puno više mlađega svita, njima se fra Šimun sviđa – rekla je za Slobodnu Dalmaciju 70-godišnjakinja.
Koliko je važan povratak mladih na selo naglašava i naša sugovornica Senka Židić.
– Bez omladine svako misto propada. U Zavojane se ritko ko vraća, a i tad uglavnom stariji svit. U mom zaseoku Perići više ne živi nitko, a u cilome selu jedva ima sto duša. Što se infrastrukture tiče, imamo cestu, vodu, struju, telefon, internet, bazene, igralište, dućan, ukratko – svega ima osim ljudi.
Većina nas je osamdesetih godina dobila stanove u Makarskoj ili Splitu, a djecu koja su se rodila u gradu ništa ne veže za selo. Starije generacije čuvaju unučad, mlađe posal i na selo više nema ko doć – govori Židić.
Prolazeći kroz Zavojane naišli smo na Željka Ančića koji, kako kaže, radi nešto što u Hrvatskoj ne radi nitko, a to je vodeni print.
– Vodeni tisak san prvi put vidio na YouTubeu i toliko me opčinilo da sedan dana nisan spavao. Počeo sam nabavljati materijal preko eBaya i Amazona, napravio sam bazene za preslik i uživam u ovom poslu.
Je malo otrovno, ali stavim masku.Najviše vodenih printova radim za jahte, motore i automobile, no printati se može gotovo na svakom materijalu – tvrdi naš sugovornik.
’Radim nešto što u Hrvatskoj ne radi nitko, a to je vodeni print’, tvrdi Željko Ančić
S obzirom na lokaciju, koliko ste konkurentni na tržištu, pitamo Željka.
– Ko me triba, taj me nađe. Ne volin trčat tamo di svi trču, uvik plivan uzvodno. Meni odgovara što u Zavojanima nema puno ljudi jer me priroda nikad ne može nanervirat. Imam puno hobija kao što su izrađivanje maketa i kalupa za razne namjene.
Izradio san trobrodnu crkvu od dvi i po tisuće kamenčića, prodan sve što napravin, a svaku zarađenu kunu uložio san u dicu. Na njihovo školovanje otišlo je para u vrijednosti dva stana.
Vridilo je! Sve tri kćeri su visokoobrazovane i svoji su ljudi. Mislin da osoba koja ne može nać posal u Hrvatskoj teško može uspit vanka. Ne veseli se ni Njemačka neradnicima – kaže Željko.
Naša sugovornica koja je htjela ostati anonimna smatra da bi se rad trebao primjernije honorirati te da razvoj industrijske zone na Ravči ne znači nužno i prosperitet za ovaj kraj.
– Poput većine žena odavde, radim u hotelu na Makarskoj rivijeri jer mi se to najviše isplati. Pivci imaju industrijsku zonu i može se kod njih naći posao, ali za kakve pare? Plaće su im takve da mlađi ljudi daju otkaz i idu u Irsku. Ostaje ko mora, a oni dovode radnu snagu iz Nepala – kaže nam gospođa.
I za kraj da parafraziramo lbricu: “Nepal, Ravča, Zavojane, i dalje se živi isto. Industrijska je zona blizu, al’ nebo je modro, čisto…”
