Regija

Prije pola godine umro je mali Gabrijel. Njegova majka ima važnu poruku za sve

OD smrti dječaka Gabrijela Bebića iz Metkovića prošlo je gotovo šest mjeseci, a njegova majka Ivana Bebić sad je dala intervju za Index u kojem je progovorila o teškim mjesecima koji su uslijedili nakon toga, kao i borbi koju vodi za dobrobit stanovnika doline Neretve. Podsjetimo, 9-godišnji dječak preminuo je 11. prosinca od posljedica sepse, i to nakon što je dva dana prije smrti dva puta bio na Hitnoj, a oni su ga vratili kući. Njegova majka nam je sad otkrila kako se nosi sa svime i kako ju je sustav razočarao jer i danas, kaže, u Hitnoj u Metkoviću i dalje rade osobe koje smatra krivcima za smrt svog sina.

U kojoj fazi je istraga o njegovoj smrti? Imate li kakva saznanja kako ide tijek istrage?

Pošto sam se čula s nadležnima, čekamo ponedjeljak i utorak. Još im dajemo do tad da vidimo kako će se očitovati vještaci iz Osijeka.


Pisali smo o tome, vještačenje o njegovoj smrti trebalo je prvo biti u Zagrebu, potom u Rijeci i na kraju je prebačeno u Osijek, zbog čega?

To bih i ja htjela pitati. Zbog čega je taj slučaj toliko težak i toliko se odugovlači. Evo, prošlo je već šest mjeseci i još nam se nitko nije obratio.

Kontaktira li vas DORH o tijeku istrage?

Čula sam se s državnim odvjetnikom (u Metkoviću, op.a.) i on daje sve od sebe, ali još ništa nisu odgovorili konkretno.

Kako komentirate reakciju sustava na ovaj slučaj?

Najgore mi je to što ti pojedinci (op. a. iz Hitne, koje smatra krivcima za smrt sina) još rade, sustav ih i dalje drži na tom mjestu, a znaju, kad netko nešto napravi, da se te osobe treba maknuti dok proces traje. Mene zanima zašto oni još uvijek nisu suspendirani.

Jedini krivac nakon cijelog ovog slučaja je ispala pedijatrica dr. Ksenija Kaleb koja je primila Gabrijela, prva prepoznala da se nalazi u kritičnom stanju. Kako komentirate to da su jedinu krivnju svalili na nju?

Liječnička komora je jedina svalila krivnju na nju, nitko drugi. Ministarstvo je čak s jedne strane dobro odradilo svoj dio, ali je Komora zaključila da je dr. Ksenija Kaleb jedina kriva. To je jadno i žalosno. Jedina žena koja mu je pomogla onaj dan je bila ona, koja je dala sve od sebe, a oni su joj to svalili na leđa. Zadnji put im kažem: Ako vi ljudi s visoka imate poštovanja i razumijevanja, pogledajte svoju djecu pa kažite kolika je pravda ako nečije dijete umre. Nemojte osuđivati jadnu ženu koja je dala sve od sebe do zadnjega. Samo se pitajte imate li dijete ili unučad. Neka pravda pobijedi, tp je jedina satisfakcija u mom slučaju. Ima onih koji šute kad se nešto dogodi, oni i dalje šute, a ja i dalje neću šutjeti koliko god mi je teško nakon svega. I još što sad prolazim, ja neću šutjeti i neću vam dati mira do zadnjeg svog daha.

Vi ste nakon ove, najteže moguće tragedije koja vas je mogla snaći, ipak pronašli snage i nastavili borbu za bolju zdravstvenu skrb u dolini Neretve. Kako to ide, jeste li išta uspjeli?

Jesam, priključila sam se inicijativi da poboljšam zdravstveni sustav u dolini Neretve i da ljudi i djeca i bebe koje se rode imaju ono što svaki normalan grad ima (zahvaljujući inicijativi DZ Metković dobio je prije par dana transportni inkubator za rodilište, pulsni oksimetar, CRP uređaj i transkutani bilirubinometar, op. a.). Izašla sam sad iz inicijative jer moje stanje i stanje mog djeteta nije dobro. Najdraže mi je u svemu kad znam da ti aparati tamo nisu modeli, već služe ljudima. Kad mi kaže pedijatar: ‘Ivana, danas zahvaljujući bilirubinometru nisam ubola dijete, nego mogu bilirubin izmjeriti djetetu koliko god treba, a da ga ne moram ubosti’, to mi je kao da mi je netko dao nešto što nema cijene. Ili kad mi kažu da sad mogu djeci izmjeriti CRP u bilo koje doba dana, ne moraju čekati da se dogodi loš slučaj.

Kako ste uspjeli postići da Dom zdravlja Metković nabavi ove uređaje koje prije nije imao?

To im je Gabrijel ostavio nakon svoje smrti. U biti, Gabrijel je i digao cijeli svijet. Žalosno je to, ali s jedne strane mi je drago neka pomogne drugoj djeci.

Jesu li teško išli pregovori s gradom i županijom oko nabavke tih aparata?

Čak i nije bilo teško. To se ispoštovalo za šest mjeseci, dok je nekima trebalo 20 godina da imamo nešto. Možda i moje dijete danas ne bi bilo tamo gdje je da se netko prije potrudio da to imamo. Ali i dalje šute, i dalje se događa to da su vrata Hitne zatvorena. Oni govore da nisu, ali jesu. I dalje se zatvaraju, nitko ne može reći da to nije tako. Jako mi je drago što se laboratorij vratio i opet radi u normalno radno vrijeme. Bili su nam čak i ukinuli laboratorij, nalazi su se vadili i do 9 i pol sati jer ih se slalo u Kaštela. Pomoću grada i ravnatelja DZ-a, opet nam Dom zdravlja radi normalno. Grad je financirao uređaje, a ravnatelj DZ-a je cijelo vrijeme bio uz nas da se to odradi. Hvala svima koji su sudjelovali u tome, kao i inicijativi. Ljudi, molim vas, nastavite dalje borbu za pravdu da bar imamo bolnicu u dolini Neretve.

Vi ste dosta udaljeni od bolnica u Splitu i Dubrovniku, oko 100 km i više. Treba vam dosta vremena do tamo.

To je samo ako nema ljudi, a gdje je sezona, kad se čeka u redovima na autocesti? A što se tiče helikoptera, jako nam treba hitna helikopterska služba jer ovo što mi imamo, to je za vojnike. U tome se ne mogu bolesnici prevoziti. Eto, našao se u njemu i moj Gabrijel taj dan. Moj muž je rekao da je puhalo sa svih strana i koliko god su ga ti ljudi gore pokrivali, nije se mogao pokriti. Molim Kujundžića i sve da se potrude da imamo normalnu zdravstvenu zaštitu, ne tražimo nemoguće, već ono što nam je svima potrebno, ne samo dolini Neretve već i Istri, svima su potrebni helikopteri da spašavaju ljude.

Naveli ste one koji su vam pomogli u sustavu, a tko vam je u sustavu otežao situaciju?

Oni koji su ostavili i dalje one ljude (op. a koje smatra krivcima za smrt Gabrijela) da rade na tom radnom mjestu.

Kako sve to utječe na vas i vašu obitelj?

Na mene i muža – jako teško. Muž mi i dalje ne radi, još ide doktorima. Na mene također, na moju Gabicu (op.a. kćer Gabrijelu) malenu još najgore. Danas smo došli u Zagreb, evo, došla sam ovamo reći ljudima da ne šute, nego da idu za pravdom, da ne šute za svoje dijete, da nema cijene koja dijete može spasiti i vratiti. Moja Gabica je u jako kritičnom stanju, dalje ćemo vidjeti što će biti s njom. Ona će imati 7 godina 23. 6., a čini mi se da je u ovih šest mjeseci prošla pola svog života u tuzi i jadu koji joj je sustav priuštio. Da su nam bar olakšali i da su maknuli one s pozicija dok god traje ovaj proces. A ne da su ih ostavili i podržali da ostanu na radnim mjestima. Ne znam kako danas ti pojedinci mogu dalje raditi. Kako imaju savjest i prema drugim ljudima da rade ako nešto imaju na savjesti. Ja bih se sama maknula da tako nešto imam na savjesti. A oni znaju da imaju. I ovaj slučaj je bitan. Da, slučaj je bitan, gospodo draga, digao vam je svijet, a vi ste mislili da će otići pod tepih. Zašto je bitan, reći ću. Moj Gabrijel je otišao kako je otišao, u bolnim mukama onu večer u Splitu u bolnici. I zadnji put kad sam mu na stomak glavu stavila i rekla mu: ‘Gabrijele, sine, izdrži ako možeš, ako ne, majka se na tebe neće ljutiti’, njemu su iz očiju suze krenule. Eto zašto je taj slučaj bitan, otišao je radi takvih koje držite tamo gdje ih držite.

Kakva je poruka ostalima, rekli ste ljudima da se bore i dalje. Isplati li se to ili da odu s djecom van?

Isplati se, dignite glavu i nemojte šutjeti, budite roditelj i poštujte svoje dijete, nemojte dozvoliti da vas netko gura okolo, budite ono što jeste, nemojte dozvoliti vlastima da upravljaju vama jer nitko ne može vratiti onog kojeg se pokopa. Bolesna djeca zaslužuju da se o njima brine i da ih se čuva.

Martina Pauček Šljivak/index.hr