Regija

POVRATNIČKA PRIČA IZ GRADCA Ivan Tadić kao digitalni nomad u svom kraju

– Iz 150 metara duge ulice iselilo je čak četvorica nas Gračana. Zvali smo je Ulica gračkih emigranata, crtica je iz povratničke priče 33-godišnjeg Ivana Tadića iz Gradca, oca troje djece i digitalnog nomada koji se nakon pet godina vratio u svoj kraj.

Ivanova priča, koju prenosimo sa portala Makarska danas, potvrđuje da trend iseljavanja uvijek nosi u toj rijeci, ili još bolje brzacu mahnite emigracije iz tužne nam i apatične domovine, i gdjekoji obrnuti slučaj. Gradac je, nota bene, crna točka na karti egzodusa iz Lijepe naše; čak 33 posto je manje stanovnika popisano u odnosu na 2011.godinu. Između 2011.godine i 2021.godine puno je mladih iz Gradca, i to baš, eto, i iz Ivanove generacije, koji su odlučili naći jedno poticajnije mjesto pod suncem. Dobili smo raseljeni Gradac u kojem je emigracija kulminirala upravo pred nekih pet-šest godina. I – Ulicu gračkih emigranata s početka priče a takvih ulica diljem Hrvatske, ne sumnjamo, zacijelo ima još.

Ivanova priča je svijetla jer se mladi informatičar vratio doma.


– Posljednjih mjeseci bio sam na relaciji Irska – Hrvatska da bi se koncem prošle godine, odnosno početkom ove konačno vratio s obitelji, suprugom Marinom i djecom Marinom (10), Stelom (7) i jednogodišnjim Mateom. Presudio je baka servis. Prije pandemije bismo imali bake na raspolaganju ponekad, ali kako se u koroni Irska dosta zatvorila, to je bilo nemoguće. Bilo nam je dosta teško funkcionirati i odlučili smo se vratiti doma, najviše zbog obitelji. No ja sam i na odlasku iz Hrvatske, vjerovali ili ne, govorio kako idem na svega pet godina; bio mi je cilj otići i vratiti se s njihovim primanjima, pripovijeda nam Ivan.

Rečeno – učinjeno.

Nakon točno pet godina Irska – iako i dalje jedna od ekonomski najjačih država i po njemu jedno dobro i ugodno mjesto za život i zbog poslovnih prilika i zbog poželjne multikulturalnosti i zbog proaktivnosti – prestaje biti njegov Eldorado.

Osim što je falila bakina i didova ruka kod odgoja djece, odluka je začinjena još jednom okolnošću.

– Osim obitelji i podrške obitelji u podizanju djece, bila mi je važna i atmosfera u mjestu. Promijenila se. Osjeća se elan i on je sigurno ubrzao povratak. Vidim da i ostali ozbiljno razmišljaju o povratku. Kad vidiš da se nešto radi i da se netko trudi, to te motivira i onda je lakše donijeti odluku, kaže naš sugovornik.

Pitali smo ga je li koristio 1000 eura naknade koju za povratnike osigurava Općina Gradac. Nije, naime, ni došao do toga. Složit će se da to nikome nije motiv za povratak, ali, zajedno s drugim demografskim mjerama, pokazuje jasnu i ozbiljnu namjeru.

Rekli smo da je Ivan IT-evac, ali evo da kažemo i u kakvoj tvrtki radi. Ivan je tech leader u firmi koja se bavi sustavima zdravstvenog osiguranja. Zadovoljan je i tu je već godinama, a iz Gradca je učinkovit baš kao da je ostao u Irskoj. Možda i više, jer sad on i supruga mogu računati i na kakav odmor, dok su u Dublinu, lišeni baka servisa, bili oslonjeni samo na svoje snage. Da ne spominjemo mediteransku klimu, s kojom je ipak sve nekako ljepše i koja nam je rijedak adut u rukavu kojega, u lijenom i nadmenom motu dalmatinske sieste, već desetljećima uspješno izvlačimo. I pritom sebe tješimo, furešte šarmiramo.

Pitam ga što mu nedostaje ovdje.

– Malo je ljudi, kazat će.

Ne shvaćam i dalje o čemu govori; ne vjerujem da mu smeta što je katkad zimi pusto.

– Fale mi ljudi. Dosta je ljudi otišlo u istom valu kad i ja. Većina je u Dublinu, po Irskoj i u Njemačkoj, pojašnjava Ivan.

Hoće li se vratiti, pitanje je. Sve je to individualna odluka; nekome presudi sentiment, nekome nedostatak familijarne logistike, nekome promjena klime u rodnom kraju. Potonje je svima jako važno i to je, kako je uostalom istraživanje rađeno među dijasporom i pokazalo, nerijetko glavni razlog odlaska.

Je li ti smiješna sad ta navika cjelodnevnog ispijanja kave i to što se apsolutni sve vrti oko te kave?

– Ima toga i gore. Ne na takav način da ljudi sjede po štekatima, ali tamo je 20 do 30 tisuća Hrvata, tamo imate Talijana i Španjolaca, a sve je to blizak mentalitet našem. Ono što je kulturološki specifično za Irsku je to što u 17:00 svi, i direktori i menadžeri i svi ostali, skidaju kravate i idu u pub, gdje se nakon posla opuste uz par piva, kazat će Ivan.

Ležerni način življenja na obali, ako se izuzme sezona, vezuje uz specifičnosti turizma. A turizam baš i ne gleda kao neki blagoslov.

– Turizam je, istina, dobar, ali je u isto vrijeme i loš. To je tercijarna djelatnost u kojoj se ništa ne stvara. Istina je da donosi novac, ali dugoročno nosi više problema nego sreće, za kraj će naš sugovornik.

E da, i Ivan renta, i to u Irskoj. Tamo je, u samo pet godina, kupio stan koji je s napuštanjem Irske iznajmio.

Ivona Ćirak / Makarska danas

foto privatni album