Regija

POVRATAK KUĆI HRVATSKOG CHE GUEVARE

Prizor s otvaranja izložbe “Kad spomenici ožive” u zagrebačkoj Galeriji Nova 15. rujna prošle godine

Postojala su dva spomenika narodnom heroju Stjepanu Filipoviću. I jedna fotografija spomenika u prirodnoj veličini u predvorju zgrade UN-a. Spomenik u Valjevu i fotografija u New Yorku još uvijek su tamo. Nema ga samo u Filipovićevu Opuzenu. Sada ga neki ljudi žele vratiti.

“Nisam se puno nadala u vezi s povratkom spomenika u Opuzen, jer je gradonačelnik Opuzena Ivo Mihaljević čak i GUP promijenio da bi spriječio povratak kipa. A onda mi je gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević rekao da je on voljan prihvatiti spomenik. Tada sam predložila da se spomenik postavi negdje između Opuzena i Ploča”, kaže Davorka Perić

Da ne stoji na klupici za vješanje, da mu oko vrata nije zategnuta omča i da uokolo ne stoje vidno iznenađeni četnici i Nijemci, to bi bila jedna obična fotografija: neki tip uzdignutih ruku i stisnutih šaka pred okupljenom masom nešto viče, drži kakav govor, vjerojatno politički.


Ali imamo tu klupicu za vješanje, imamo tu omču oko vrata, vidimo taj očiti prkos osuđenika na smrt i vidimo te iznenađene fašiste. Ti detalji čine ovu fotografiju važnim dijelom kolektivne memorije čovječanstva. Zato je ta fotografija završila u predvorju zgrade UN-a u New Yorku, da je vide svi koji ulaze.

Danas znamo i ono što se s fotografije tek naslućuje – što je točno taj tip vikao u svom predsmrtnom času, tog 22. svibnja 1942. oko 11 sati na pazarskom trgu u Valjevu, dok ga iza obruča Nedićevih žandara, njemačkih oficira i četničkih dobrovoljaca gleda i sluša masa od oko tri tisuće građana Valjeva i seljana iz okolice. Tip je klicao, veličao, vrijeđao i pozivao.

Klicao je partizanskoj borbi. Veličao je slobodu, Komunističku partiju i Sovjetski Savez. Vrijeđao je Hitlera, Treći Reich, okupljene njemačke oficire i domaće izdajnike. Pozivao je okupljeni narod na pazarskom trgu u Valjevu da nastavi borbu protiv fašista.

Jedan od onih koji su to uživo gledali bio je i tada 12-godišnji valjevski dječak Vladimir Avramović. U veljači 2018., kao 88-godišnji štićenik doma za starije osobe u Trogiru, ispričat će novinarki Slobodne Dalmacije Lidiji Gnjidić detalje tog prizora, kojeg se vrlo živo sjećao i 76 godina kasnije. Tako smo doznali da je Filipović, dok su ga dovodili na pogubljenje, “imao lisice na rukama, koje su bile ispred, na bedrima, i svakog građanina je otvorenim očima i veselim licem gledao, što sam jasno primijetio”.

Time je, nastavlja Avramović, “izazvao divljenje” ljudi, kojima je govorio da ne dopuste da ih “okupator gazi i ponižava”. Povremeno bi ga žandari munuli u rebra i vikali mu da šuti, ali to “nije imalo nikakvog efekta”. A onda je osuđenik stigao do vješala.

“Dolaskom ispred vješala Stevan Filipović je, u radničkom odijelu, stao ispred klupe za penjanje, uvijek pogledom prema masi naroda, i iako izmučenim licem, gledao vedro, s osmijehom i čvrstim izrazom lica. Jedan od stražara priđe da mu pomogne popeti se uz klupu pod konop za oko vrata. Filipović gurnu stražara i reče: ‘Ne prljaj me ti, izdajico, sam ću se popeti, ja se ne plašim smrti za slobodu svoga naroda’. Ustrčao je uz tu klupu i tada je opet stražar prišao da mu nametne omču preko glave na vrat. On ga je odgurnuo i sam je stavio omču oko vrata. Ovo nije da mi je netko pričao, već sam to sâm vidio i čuo…”, zborio je starina Avramović (u međuvremenu je preminuo) novinarki Slobodne.

Ni tada se Stjepan Filipović nije smirio. Ne samo što je odbio da mu žandar stavi omču oko vrata, i to uradio sâm, nego je upravo tada izveo tu legendarnu gestu: raširio je visoko ruke, stisnuo šake i nastavio klicati, veličati, vrijeđati i pozivati. Na njemačkog vojnika, koji mu je pokušao udarcem noge izmaknuti klupicu, zamahnuo je nogom i pokušao udariti on njega: upravo tada se okliznuo, izgubio ravnotežu i – omča se zategla.

Vedran Sršen
Nehru na koljenima

Tako je Stjepan Filipović otišao u antifašističku povijest i završio u predvorju zgrade UN-a u New Yorku, u prirodnoj veličini. Kažu da taj posljednji prizor njegova života predstavlja ikoničku sliku Drugog svjetskog rata, a neki vele da je to ikonička slika čitavog 20. stoljeća. Ali ta je fotografija zapravo još i veća – bljesak koji osvjetljava čitavu ljudsku historiju, sličica milenijske borbe čovjeka protiv zle sile koja mijenja imena (pa se nekad zove “robovlasništvo”, nekad “fašizam”), kadar koji povezuje Spartaka, Che Guevaru i Nelsona Mandelu.

Baš zbog tih detalja – i njihova značenja – ta se fotografija, u prirodnoj veličini, danas nalazi u predvorju zgrade UN-a u New Yorku. Isto tako, baš zbog tih detalja i tog značenja spomenik rađen po toj fotografiji od 1991. se više ne nalazi u Opuzenu. Ako vam to zvuči čudno, morate se sjetiti da živite u Hrvatskoj. Oni koje cijeli svijet slavi, u revizionističkoj Hrvatskoj lete u zrak na bazi dinamita.

Amerika, Engleska, Rusija, Njemačka, Francuska, Kina, Indija… – sve bi te zemlje dušom i zlatom platile da mogu malko zarotirati povijest, pa da nekako ispadne da je taj čudesni Stjepan Filipović – lik koji se, kao u stripu, u smrtnom času ruga fašistima – bio pripadnik njihova naroda, a ne tamo neki Hrvat. Odnosno, da se rodio i odrastao u njihovim gradovima, a ne u tom nekom hrvatskom Opuzenu.

Godine 1955., kada je fotografija bila prikazana na izložbi u Indiji, tadašnji indijski predsjednik Jawaharlal Nehru pao je na koljena pred Filipovićevom fotografijom. Trideset šest godina kasnije, u noći između 17. i 18. srpnja 1991., još su neki ljudi kleknuli pred spomenikom Stjepana Filipovića – rađenom po toj mitskoj fotografiji – koji se tada nalazio u Opuzenu. Ali ti ljudi pred Filipovićem nisu klekli iz istog razloga kao Nehru – oni su klekli jer im je tako bilo lakše postaviti eksploziv pod spomenik.

Ovdje se čovjek može zapitati: jesu li “nepoznati počinitelji” iz Opuzena znali nešto o Stjepanu Filipoviću što predsjednik Indije nije znao? Ili možda Nehru znade nešto o njemu što oni ne znaju?

Nehru zna zbog čega se poklonio prgavom Dalmatincu. I najviši politički forum svijeta zna zato je baš Filipovića izložio u zgradi na East Riveru. Ali Nehru ne zna da se Jugoslavija 1991. krvavo raspala i da su antifašisti iz Drugog svjetskog rata odjednom postali “zločinci” te da njihovi spomenici lete u zrak, pa tako i Filipovićev u Opuzenu, inače rad akademskog kipara Mira Vuce (spomenik u Valjevu, djelo Vojina Bakića, ostao je čitav).

Nehru nije znao ni da Hrvati Filipovića zovu Stjepan, a Srbi Stevan. Indijski predsjednik, naravno, nije mogao znati da je kod Hrvata i Srba i to slovo-dva razlike sasvim dovoljno da spomenik odleti u zrak, čim povijesne okolnosti to dopuste.

Antifašističke udruge u Dalmaciji danas pišu da je Stjepan Filipović ubijen tri puta, i to “sva tri puta izdajnički i kukavički”. Prvi put 22. svibnja 1942., kad su ga fašisti objesili. Drugi put 17./18. srpnja 1991., kad su mu “nepoznati počinitelji” minirali spomenik u rodnom Opuzenu. Treći put u rujnu 2010., kada je po nalogu rukovodstva Grada Opuzena srušen čitav spomen-park u kojem se spomenik nalazio te je potpuno uklonjen i masivni postament.

Lokacija ne ušću Neretve moguće je novo odredište spomeniku Stjepana Filipovića

Iako su lokalni antifašisti u ovih 30 godina više puta tražili da se spomenik obnovi i vrati u Opuzen, lokalne vlasti o tome ne žele ni čuti, a na mjestu nekadašnjeg spomenika već godinama uređuju poslovno-industrijsku zonu. HDZ-ov gradonačelnik Opuzena Ivo Mihaljević – koji je na čelu grada već četiri uzastopna mandata – ne želi ni razgovarati o toj temi, u što se potpisani novinar uvjerio.

Poznat je i daljnji životni put brončanog Stjepana Filipovića. Kad je skulptura minirana, nekoliko časnih ljudi je uspjelo spasiti njene dijelove i krhotine, čuvajući ih sve dok ih Stjepanov rođak Marinko Filipović – bivši HSS-ov saborski zastupnik – nije prebacio u zagrebačku Ljevaonicu umjetnina Ujević, s ciljem da se spomenik restaurira nakon što Ministarstvo kulture osigura novac.

Nova lokacija

Kako kaže Filipović, autor originalnog spomenika, kipar Miro Vuco, smatra da se spomenik može obnoviti, i to za relativno mali novac te je pristao sudjelovati u tome, ali u Ministarstvu kulture tvrde da se spomenik ne može popraviti.

– A Grad Opuzen, vlasnik spomenika, odbija ikakav angažman oko spomenika. S gradonačelnikom Opuzena Ivom Mihaljevićem razgovarao sam o spomeniku sto puta. On neće ni da čuje – žali se Filipović.

Da stvar bude paprenija, Filipović i Mihaljević su – vjenčani kumovi. Pitamo stoga Filipovića u kakvim je odnosima s kumom, neovisno o spomeniku.

– A u kakvim ćemo odnosima biti? – odgovara on. – U nikakvim. To je katastrofa kako se taj HDZ ponaša, pa vidite li vi to?

I tako je brončani Filipović godinama ležao u Ljevaonici Ujević, sve dok se 15. rujna prošle godine odjednom nije ukazao u zagrebačkoj Galeriji Nova, na otvorenju izložbe hrvatskih konceptualnih autora posvećenih revizionizmu “Kad spomenici ožive”, koju je kao kustosica postavila povjesničarka umjetnosti Davorka Perić, u sklopu projekta „Refreshing Memory” i uz financijsku potporu Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba (VSNM) i Srpskog narodnog vijeća (SNV).

Ana Lozina

– Nisam se puno nadala u vezi s povratkom spomenika u Opuzen, jer je gradonačelnik Opuzena Ivo Mihaljević čak i GUP promijenio da bi spriječio povratak kipa. A onda mi je gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević rekao da je on voljan prihvatiti spomenik. Tada sam predložila da se spomenik postavi negdje između Opuzena i Ploča, a Krstičević je predložio i konkretnu lokaciju na ušću Neretve – kaže nam Davorka Perić, od koje doznajemo da se brončani Filipović trenutno odmara i priprema za put u Rijeku, gdje će se 1. svibnja pojaviti u sklopu projekta Europska prijestolnica kulture 2020.

Gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević (SDP) potvrđuje da je voljan pomoći oko obnove i vraćanja spomenika.

– U razgovorima s gospodinom Mihaljevićem stekao sam dojam da im vraćanje spomenika i ispravljanje povijesnih nepravdi zasad nije u fokusu. Prethodna lokacija spomenika ima trenutno sasvim drugu namjenu, pa sam predložio da se nađe lokacija u području same granice gradova na ušću Neretve.

Kako kaže, Krstičević bi spomenik vratio “zbog povijesne uloge Stjepana Filipovića, zbog njegove kulturološke i antifašističke dimenzije, a s obzirom na predloženu lokaciju, spomenik bi postao i turistička atrakcija”.

Gdje postoji adekvatan prostor za spomenik?

– Mislim da je ušće Neretve zgodno mjesto, prostor velike frekvencije turista, a u blizini je promatračnica za ptice. Treba naglasiti da je Grad Opuzen vlasnik spomenika te da mora sudjelovati o ovom procesu i dati zeleno svjetlo. Postoji jasan model i da financiranje bude osigurano preko Ministarstva kulture, u nekoliko se navrata razgovaralo s predstavnicima aktualne Vlade koja je dala neformalnu podršku za ovu inicijativu. Bilo bi prirodno vidjeti struku, predstavnike vlasti i rodbine za istim stolom.

Spomen-ploča na kući narodnog heroja Filipovića u njegovu rodnom Opuzenu
Naša sramota

Gradonačelnika Ploča pitamo kako tumači to što je spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu ostao čitav, a ovaj u Opuzenu nije.

– Jednako kako tumačim sve što se događa u Hrvatskoj. Predsjednik Milanović je sad na inauguraciji citirao EKV, a ja ću Balaševića: “Ispuzali su grabljivci, pa lažljivci”. Nestanak antifašističkih spomenika je sramota svih lokalnih vlasti na čijem se području to događalo. Nije bila rijetkost da su rušenje “pozdravljali” oni koji su ih i otvarali.

A što za vas osobno predstavlja Stjepan Filipović?

– Simbol onoga što se dogodilo na dan njegova smaknuća. Njegovo djelo i hrabrost između svega su poziv na odbacivanje oportunizma koji je i danas ubikvitarna osobina – kaže gradonačelnik Ploča.

U Opuzenu razgovaramo s bivšom predsjednicom lokalnog SDP-a Anom Lozinom. Dok nam pokazuje mjesto gdje je nekad stajao spomenik, prisjeća se te 1978. godine, kada je brončani Stjepan Filipović stigao u Opuzen.

– Bila sam dite kad je spomenik doša brodom, s tim velikim postoljem. Sićam se da je svita bilo strašno puno, dvi-tri iljade ljudi, cilo misto je izašlo. Ljudi su plakali od sriće jer je to naš Opuzenac. Slika mu stoji u UN-u, a u Opuzenu ne može, i šta da vam više kažem? – veli gospođa Ana, dodajući da je opuzenski SDP “bez dileme” za povratak spomenika, “ali mi nismo na vlasti”.

Za povratak spomenika je i Opuzenac Krešo Juračić, kojeg zatječemo kod rodne kuće Stjepana Filipovića:

– Treba vratit spomenik, to je povijesna slika, sićam se i ja kad su ga dovodili. Kad bi bio referendum, bilo bi svašta, ali mislim da bi prošlo da se vrati. Čovik je svjetski poznat, a tu je rođen – kaže Juračić.

Krešo Juračić
Nepoznati počinitelji

Te 1991. godine, kada su antifašistički spomenici širom Hrvatske letjeli u zrak, malo koji vladajući HDZ-ovac je javno osudio to barbarstvo. Jedan od njih bio je tadašnji predsjednik HDZ-a Ploče Vedran Sršen, kasniji saborski zastupnik HDZ-a (1992. – 1995.), koji je nakon rušenja spomenika Filipovića poslao Slobodnoj Dalmaciji stranačko priopćenje u kojem “osuđuje terorističko djelo miniranja spomenika narodnog heroja Stjepana Filipovića u Opuzenu” te zahtijeva “brzu i efikasnu istragu policijskih i istražnih organa na vlasti kako bi počinitelji bili što prije pronađeni i primjerno kažnjeni”.

Kao što znamo, počinitelji nisu nikad pronađeni, a kamoli kažnjeni, ali je Vedran Sršen sačuvao svoj obraz.

– Svi se odriču Stjepana Filipovića, vidiš koje je vrijeme došlo kad ga HDZ-ovac mora braniti – smije se Sršen na početku razgovora, dodajući kako je “odavno izašao iz HDZ-a”.

Dodaje kako je Opuzen prije 1990. imao četiri međunarodna brenda: travaricu koju je proizvodila PIK Neretva, konšerve rajčice istog proizvođača, mandarine i Stjepana Filipovića.

– I sva četiri brenda uspjeli su uništiti u ovih 30 godina – kaže Sršen te nastavlja:

– Hrvatska u kojoj je Stjepan Filipović svoj spomenik izgubio, a Miro Barešić dobio, nije ona Hrvatska koju su ljudi željeli. Takva Hrvatska nema ni smisao postojanja, ona je u suprotnosti sa samom sobom, s Ustavom i bićem Hrvatske. Stjepan Filipović je simbol dobra u cijelom svijetu, simbol borbe protiv zla, i to najvećeg zla u povijesti čovječanstva, i cijeli svijet ga priznaje. Nejasno mi je da gradonačelnik Opuzena to ne shvaća. Stjepan Filipović je naš Che Guevara. Nije ni Che bio svetac, ali je svjetski simbol borbe protiv zla i nepravde – zaključuje Sršen.

Damir Pilić/Jutarnji list