Regija

Pelješki most nije tu samo zbog Dubrovčana niti je tu da zaobiđe BiH. On olakšava život ljudima

“Rođena sam Pločanka čija je baka cijeli život govorila ‘Ma ništa od mosta, to laprdaju samo za izbore'”, prenosimo komentar Laure Šiprak iz 24 sata.

Sanader je radove otvarao dva puta i oba puta bi moja ‘baba’ vikala na Dnevnik koji se prikazivao na televiziji kao da će ju čuti: ‘Koga vi lažete više, lopovi, prije ću ja umrit, a mala dobit unuke nego će oti izgradit taj most!’. Živa je, ja još nemam unuke, a most je tu. To je često bilo popraćeno i sa ‘Vidiga, opet se taljigaju, biće su našli neke pare za uzest’. I to je bio generalni stav odraslih, a poslovne prilike i neka nada su samo napuštale taj kraj, pa smo tako i mi. Želja za mostom nikad nije nestala, jer je preduvjet za ekonomski i gospodarski razvoj kraja infrastruktura. A ako niste povezani, nište ništa. Zaboravite na razvoj, škole, radna mjesta, ulaganja. Za jedan kraj kao što je dolina Neretve i okolica, to je velika šteta. Ne jer je moj, nego jer je stvarno prekrasan i može puno ponuditi. Od plodne zemlje, prekrasnih uvala, vrhunskog vina i hrane, bogate povijesti, čiste prirode, prirodnih i umjetnih luka, najšarenije tradicije do mirnog života.

Sama ceremonija otvaranja je u drugi plan nekako gurnula što taj jedan most znači za taj kraj, odnosno koje sve prilike otvara. Tko je što rekao i što obukao ne znači ništa za Neretvane i stanovnike Pelješca. Poznavajući Neretvane, nije ih briga ni tko je prvi što predložio ni koja je stranka to ‘uspjela’, tko je došao i kako se prošetao, tko je kome stisnuo ruku. ‘Brige mene, ti za se i u se’, rekli bi.


Ubrzo su počeli oni ‘drugačiji’ komentari koji služe samo tome da bi se nešto iskomentiralo. Osobni favorit: ‘Ali sad treba proći više kilometara do Dubrovnika’. Drama. Jer je Dubrovnik jedini razlog zašto taj most postoji. I tih sedam kilometara više naspram sati čekanja na granici su isto drama. Drugi najdraži: ‘Ovo je projekt izolacije susjeda’.

To vjerovanje da je most tu samo da se zaobiđe BiH u dolasku do Dubrovnika savršeno govori o zanemarenosti kraja iz kojeg dolazim, do te mjere da komentatorima već danima ne pada na pamet da taj most znači da će stanovnicima doline Neretve i okolice život biti lakši. Kažu, to je benefit manjine, bitnije je ovo da tim mostom izoliramo BiH.

Ti ‘benefiti manjine’ znače puno za razvoj Dubrovačko – neretvanske (da, i ‘neretvanske’, ne samo Dubrovnika). Ne zazivaju lokalni ovaj most od 1997. jer su elita koja bi malo do Dubrovnika bez BiH, nego jer je realna potreba. Svi mi imamo rodbinu na Pelješcu ili Korčuli, a neki na Pelješcu imaju i male vinograde za sebe ili polja koja doprinose kućnom budžetu s voćem i povrćem. Takvo podebljavanje izvora hrane nije nimalo neobično ni za one koji su negdje zaposleni jer se zemlja nasljeđuje, a isplativije je obrađivati nego prodati. Tko ima polje koje obrađuje, ići trajektom je skupo, a preko Neuma još skuplje jer ne znaš možeš li prevesti sve što si ubrao. Zamislite da krenete rano ujutro na polje, vozite do njega satima, obavite što trebate, vraćate se natrag i na granici vam carinici oduzmu što ste ubrali. Ne možete im zamjeriti, to im je posao. Samo ste izgubili 300 kuna, cijeli dan i hranu koju ste uzgojili. Dolje ljudi to ne moraju zamišljati.

Otkad znam za sebe do babinog rodnog Trpnja i rođaka smo išli trajektom i gledali imamo li taj tjedan novca da si to priušti pet ljudi. S malim plaćama, 160 kuna trajektne karte u jednom smjeru je puno. A udaljeni smo samo 14 kilometara zračne linije. Preko Neuma taj put traje tri sata plus čekanje na granici i rulet ‘hoće li nas pretresti ili ne’. Sad smo tamo za sat vremena iz Ploča.

Zamislite da živite na Pelješcu i da vam za dolazak na posao treba ili trajekt koji ide od Trpnja do Ploča na kojem prijevoz automobila košta 196 kuna plus još 31 kunu za vašu kartu. U jednom smjeru, van sezone. I onda još tim autom vozite, ako radite u Metkoviću, 24 kilometra i tu potrošite i benzina. I tako i natrag. A što ako ne stanete u trajekt jer je sezona pa zakasnite na posao? Ili ga jednostavno nema, previše puše? Onda idete okolo, preko granice s BiH, potrošite oko tri sata i stotinjak kuna goriva. U jednom smjeru, dakako. Zvuči neobično, ali tako ljudi žive i rade, ako nema posla u mjestu iz kojeg dolaze, traže u okolnim gradovima, a ako su ti gradovi prometno povezani, lakše će naći posao, prehranjivati obitelj, plaćati porez, doprinose. Samo da bi se to shvatilo, treba pogledati dalje od Zagreba i Splita. Most omogućava i srednjoškolcima da upisuju škole na kopnu i obrnuto, pa se onda neće ni ukidati smjerovi kao što se nedavno dogodilo u Pločama sa smjerom hotelijersko – turistički tehničar.

Most je potreban i trgovcima na Pelješcu i Korčuli koji su su do sad plaćali veću cijenu za dovoz robe zbog granice ili trajekta, a ako ne bi stali na trajekt, roba je kasnila. Nekad par sati, nekad po jedan dan.

Potreban je i radi hitnih službi i odlaska u bolnicu jer, nećete vjerovati, bolnica i rodilište postoje i izvan Dubrovnika. Most je potreban i radi lakšeg zapošljavanja ljudi koji se sad mogu brže kretati s Pelješca na kopno i obrnuto. I na kraju, svima ostalima most je koristan zbog razvoja tog turizma koji nam puni proračun, a Pelješac ima za ponuditi bajkovite uvale, odlično vino, divnu prirodu, prekrasno more, vrhunsku hranu i odlične ljude. Tko zna, možda bolja prometna povezanost uspori i iseljavanje iz tog dijela Hrvatske.

Ne vrti se sve ‘doli’ oko Dubrovnika i susjeda. Ima ljudi i na Pelješcu i u dolini Neretve koji su puno predugo zanemareni i odsječeni, a nisu iza granice. Nitko nije naivan da vjeruje da će samo most riješiti sve probleme, ali je sigurno dobar početak. Sad još samo da izgrade te pristupne ceste prije nego moja unuka dobije djecu i ja počnem vikati na Dnevnik.

Laura Šiprak/24sata.hr