Bogati iseljenik Nedjeljko Vrnoga (71) – “po američki” Ned ili “naški”, jednostavno, Neđo, iz sela Kose u općini Zažablje kod Metkovića u Kaliforniji se već više od pola stoljeća bavi uzgojem badema i oraha koji se prodaju diljem svijeta.
Barba Neđo je Jugoslaviju napustio 1963. godine, sa sedamnaest godina, pa u SAD-u stekao diplomu iz političkih odnosa, no umjesto da život provede kao predavač u školi, u njemu je proradio neretvanski nerv; postao je i ostao – farmer.
I to ne onaj koji će, kako je u nas običaj, usmenom predajom upiti znanje starijih, pa nastaviti raditi na zemlji na način kako su je njegovi preci obrađivali stoljećima prije, već ovaj voćar, baš svakog božjeg dana, usvaja nova znanja da bi uzgojio što veće i kvalitetnije orašaste plodove.
– Pamtim moje prvo proljeće u Americi. Morali smo presađivati stabla u voćnjaku od dvanaest tisuća stabala. I kaže meni stric: “Neđo, ja ću te naučiti kako posaditi ovo stablo, kako ćeš ga obrezati i uzgojiti, a sve drugo moraš naučiti sam, jer da bi danas bio farmer, moraš se razumjeti i u kemiju, i u pravo, znati voditi biznis” – kazuje Mister Ned potanko kako je otkrio mali Durham, svjetski centar proizvodnje badema – i naučio od strica Stjepana da jedino znanost i njezina postignuća jamče progres, rast i, što je u “trulom kapitalizmu” najvažnije, profit.
– Ovdje uzgoje šaku nečega i misle da je to dovoljno, a u Americi sve mora imati svoju računicu. A iz godine u godinu zahtjevi su sve veći. Zato, nažalost, kad kažu da je Neretva Mala Kalifornija, to nije tako, ona joj nije ni sjena – kaže Nedjeljko, kojeg je stric, tek što je “preplivao” Veliku baru, uputio na školovanje.
– Stekao sam diplomu iz političkih znanosti i trebao predavati u školi. Kod nas sam naučio da se nastavnika poštuje, i da kad uđe u razred, ustaneš i ne sjedaš prije njega, a u Americi je bilo sasvim drukčije. Bio sam na praksi šest mjeseci, a učenici su jedni na druge bacali papire, ponašali se kao da nisam tu. To me jako razočaralo, međutim, kako sam došao k stricu koji je tražio od moga oca da me pošalje da mu pomažem, nisam ga mogao ostaviti jer je ostario, žena mu je umrla, a nikoga drugoga nije imao. I tako sam, kao i moj brat u Neretvi, gdje smo generacijama bili seljaci, ostao na zemlji, to nam je očito u krvi. A stric je, hvala Bogu, živio dugo – umro je, zamislite to, u devedeset i devetoj!
I tako je ambiciozni, vrijedni Ned naslijedio velike plantaže oraha i badema i krenuo ih širiti. Danas brine o dvjesto hektara, a prinos mu je od četiri do sedam tona po hektaru.
– Kalifornija proizvede osamdeset posto bajama u svijetu. Ove godine ćemo uzgojiti oko milijardu kilograma jezgre! Možete li uopće zamisliti koje su to količine? Ostatak bajama na tržište izbacuju Australija i Čile. Moja je farma srednje veličine. Imam zaposlenike i stručnjaka koji nadzire procese uzgoja i prskanja. Danas moj sin vodi posao, sve je automatizirano i ulaganja su velika. Znanost je u posljednjih pedeset godina puno promijenila način uzgoja badema. To su razlike kao dan i noć.
Biznismena Vrnogu, za razliku od njegova brata i kolega u dolini Neretve koji se bave plasteničkom proizvodnjom, ne muči otkup uroda.
– Moji Neretvani proizvode prvoklasnu robu, ali, nažalost, nisu sigurni da će je sutra i prodati. Ja pripadam zadruzi koja broji dvije i pol tisuće članova. Zadruga ima oko petsto zaposlenika i stručnjake koji su zaduženi da plasiraju ono što mi proizvedemo na svjetsko tržište. Zadruzi mogu pripadati samo proizvođači koji su angažirali stručni tim da se brine o marketingu, prodaji i novim proizvodima, poput bademova mlijeka koje je sada veliki hit u svijetu – veli moj sugovornik, i smije se jer sam dometnuo da je to čisti socijalizam.
– Znam, ispada smiješno, jer je Amerika najveća demokracija u svijetu, a model zadrugarstva je nastao u SSSR-u. U Forbesu sam čitao da su u doba velike svjetske krize i Rusi i Amerikanci imali problem s trgovcima koji su nabijajući cijene iskorištavali seljake i tako stvarali socijalne probleme. I zato je predsjednik Roosevelt predložio, a Kongres odobrio, da se i u SAD-u krene s kooperativom – da se nezavisni poljoprivrednici udruže jedino radi plasmana svojih proizvoda i to direktno na police trgovina, a kako bi uklonili posrednike, špekulante – objašnjava Vrnoga.
Njegovi se bademi prodaju u vrećicama “Blue diamonda” koji je number one – pravi superbrend, lider na tržištu badema. Zahtijeva li takva proizvodnja pridržavanje ekostandarda? – pitam.
– Na nekim se farmama uopće ne upotrebljavaju pesticidi ili se upotrebljavaju vrlo rijetko kao na mojim plantažama, i to zato jer su pesticidi vrlo skupi i jer država strogo nadzire njihovu uporabu. Ne mogu kupiti ni decilitar pesticida bez dozvole i moram se stalno školovati da bih znao kako ih ispravno upotrebljavati. Dosta je vrsta pesticida starijeg vijeka proglašeno štetnim i zabranjeni su – kaže.
A što je s Hrvatima u Kaliforniji? Jesu li aktivni, druže li se?
– Stari emigranti su pomrli, ali ostala su njihova djeca, pa se naša loza prenosi s koljena na koljeno. I svi smo u dobre. U Sacramentu postoji hrvatski klub, kao i u Los Angelesu i San Franciscu, ali to nam je daleko. Ovaj zadnji rat, Domovinski, doveo je u Ameriku puno mladih ljudi iz Hrvatske i Hercegovine, i ja sam pomagao mnogima jer im je bilo vrlo teško – kaže Nedjeljko i plače, jer, veli, teško mu dođe kad se sjeti kako je njemu bilo na početku pečalbarskog života.
– A opet, ja sam tu nekome svome došao, imao sam krov nad glavom, imao sam hranu, a patio sam jer sam ostavio svoju familiju. Danas imam sina, kćer i unuka od šest godina. Kći mi je profesorica gastronomije na sveučilištu u Silicijskoj dolini.
Neđo Vrnoga, premda bogati farmer, biznismen, i dalje vrlo aktivno prati politiku, ona ga zaokuplja, za nju se, uostalom, i školovao. Međutim, kod kuće u Durhamu mu, veli, nedostaje pravih sugovornika.
– Amerikanci su kao narod dosta naivni jer ne razumiju “vanjski” svijet. A to što je Amerika velika, i što su dugo smatrali da ih ništa preko oceana ne zanima i ne mora zanimati, moglo je funkcionirati u prošlosti, ali danas se svijet promijenio, povezao, otvorio kao velike Kina i Indija, sve raste, buja, a oni to još ne shvaćaju. I meni je zato vrlo teško s mojim prijateljima tamo razgovarati o politici.
Tko bolje živi – prosječni Amerikanac ili prosječni Hrvat?
– U Kaliforniji se živi puno bolje i tamo je lakše ostvariti takav život. Puno je više šansi za posao, tamo se puno lakše i skućiti, dobiti kredit. Zapravo, to se ne može usporediti, jer je Amerika zemlja zakona i na kraju priče čovjek tamo uvijek plati što platiti mora. To ovdje nije slučaj. Takve su sve bivše jugoslavenske republike, cijeli Balkan; živimo u jednoj vrsti nereda, ali to je logična posljedica tranzicije. Meni je drago što smo u EU-u, jer naše je povijesno iskustvo s ratovima strašno, a zajednice poput EU-a mogle bi sukobe i ratove svesti na mimimum, što nam daje za pravo nadati se da ćemo jednog dana doživjeti i vječni mir.
A koji je najveći američki problem?
– Zdravstveno osiguranje. Bivši predsjednik Obama imao je hrabrosti početi rješavati taj problem. Sramota je da bogati tamo mogu kupiti zdravlje, a siromašni nemaju tu mogućnost. I ja bih rekao da je to kod nas bolje uređeno. Možemo to nazvati ostacima socijalizma, ili kako god hoćemo, ali to je ovdje bolje uređeno, jer svaki bi čovjek rođenjem trebao imati pravo na zdravstvenu skrb.
Ovdje je i razina sigurnosti veća?
– Svugdje ima loših ljudi i opasnih zona, i u Americi, i tu, ali osobno tih problema nemam. Mislim da su Amerikanci taj problem predimenzionirali – veli Mister Vrnoga i potvrđuje mi da ekonomija u SAD-u strelovito raste, ali i upozorava da svaka priča ima dvije strane medalje.
– Američka ekonomija i industrija se jako mijenjaju. Kad ljudi rade nešto cijeli život, pa izgube posao, teško poslije prihvaćaju nešto novo i to onda postaje veliki društveni problem. U idućih pedeset godina četrdeset posto radne snage u Americi će zamijeniti roboti. Novi načini proizvodnje i on-line trgovine natjerat će američku i druge vlade da razmišljaju o tome na koji način u budućnosti na pravedniji način raspodijeliti bogatstvo između ljudi.
Nogometaški dijamant
Ned je bio i sportaš godine u Americi. I zato je dobio zahvalnicu američkog predsjednika. Bio je izvrstan nogometaš i kao takav je dandanas u odličnoj kondiciji. No, ne voli se hvaliti svojim sportskim uspjesima – jedine rezultate koje danas priznaje su oni poslovni.
Premda je u mirovini, i premda je sinu prepustio vođenje posla na njihovim plantažama u Durhamu, vrijedni Neđo neće mirovati jer renome najkvalitetnijih badema na svijetu treba opravdati.
Moj brat, moj križ
Mojem najstarijem bratu ime je Alberto Vrnoga. Bio je zaposlen u nuklearnom institutu u Vinči. Od 1986. ne znamo gdje je, jednostavno mu nema traga – samo tako je nestao! On je bio jako dobar fizičar, pokušavali smo sve ne bismo li ga pronašli, sestra se po tom pitanju bila jako angažirala, ali, čujte, prošlo je puno vremena i o njemu nema ni glasa. I to je moj križ!
Sve bih dao da ga pronađem, da je živ. Spreman sam dati i nagradu da pronađem svoga brata, jer nas tri brata i dvije sestre smo uvijek bili posebna familija, i uvijek plačemo od radosti kad se nađemo zajedno. A Alberto je najstariji, i puno, puno nam nedostaje…
Tekst: Saša Ljubičić
Foto: Denis Jerković/HANZA MEDIA
Prenosimo s maslina.slobodnadalmacija.hr
