Regija

Mirka je prometna nesreća prikovala za kolica, stanje mu je kritično

Mirko Grmoja (42) iz Kobiljače kod Ploča stopostotni je tjelesni invalid, ovisan o tuđoj pomoći i njezi. Otkako je doživio tešku prometnu nesreću prikovan je za invalidska kolica. Jedini prozor u svijet su mu kolica na motorni pogon jer nema snage u rukama da se odgurava u običnim kolicima. O njemu se brinu ostarjeli roditelji, majka i otac, piše za Slobodnu Dalmaciju Stanislav Soldo.

Osim što je nepokretan, Mirko je i lošeg zdravlja. Često je u bolnici u Splitu. Na tijelu su mu se pojavili dekubitusi pa trpi nesnosne bolove. Zbog dubokih rana, koje se gnoje, često ima povišenu tjelesnu temperaturu i prijeti mu sepsa. Zbog svega toga oštećena mu je i bedrena kost koja je počela truliti pa uskoro ide u splitsku bolnicu na operaciju. Ali ne nada se velikom boljitku jer do sada nije bilo nikakve koristi od kirurške intervencije. Nekoliko dana bude bolje i sve se vrlo brzo vrati na staro. Rana postane još dublja i bolnija.

– Moram hitno skidati kost. Doktor Ercegović je rekao da je počela truliti – kazuje nam Mirko, čije je stanje kritično.


A još je i gore kada se zna da mu je odbijena usluga osobne asistencije. Naime, on je godinama tražio osobnog asistenta i unatoč vojsci nezaposlenih na zavodima za zapošljavanje u Metkoviću i Pločama, nitko nije izrazio želju da ga njeguje četiri sata dnevno za plaću od oko 2200 kuna. Zadnji natječaj kojim je tražio asistenta istekao je zadnjih dana kolovoza, kada se javio jedan kandidat koji je bio spreman pružiti osobnu asistenciju Mirku Grmoji.

Međutim, Mirko tvrdi da Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara (HUPT) nije do kraja obavila svoj posao i, umjesto da dobije asistenta koji će mu pomagati u svakodnevnim životnim aktivnostima, od udruge je dobio ugovor o raskidu osobne asistencije. Njemu se srušio svijet na glavu. Nadao se da će naći nekoga da mu pomaže, a sada je izgubio i pravo na to.

– Ovo je strašno. Natječaj je bio na birou do 31. kolovoza. Čovjek se javio prije isteka, a oni u Zagrebu iz udruge su mu rekli da će me zvati i sa mnom se dogovoriti, ali nisu zvali. Samo su poslali otkazivanje ugovora u tri primjerka. Dva moram potpisati i njima vratiti, a jedan je meni – kaže nam Mirko Grmoja.

Međutim, u Udruzi paraplegičara i tetraplegičara drže da oni njemu ne mogu pružiti uslugu osobne asistencije te da od ožujka on nema asistenta i da se na raspisani natječaj nitko nije javljao. Predsjednica Udruge Manda Knežević rekla nam je da s pronalaženjem asistenata ima velikih problema i u Zagrebu, a kamoli u manjim sredinama.

– Meni je jako žao, ali mi u ovom trenutku ne možemo pomoći gospodinu Grmoji – zaključila je Knežević.

I tako Mirko Grmoja ostaje sam, napušten od sviju, u naselju Kobiljači u općini Pojezerje. Bilo bi mu lakše kad bi se osposobila platforma za spuštanje i podizanje kolica od ceste do terase. Ali ona je pokvarena godinama, a ova obitelj za popravak nema novca.

– Ma ja sam jedva živ ostao kad je sajla pukla. S kolicima sam pao na cestu. Slezena mi je bila pukla, unutarnje krvarenje sam imao – govori nam Mirko o događaju otprije četiri godine, kada je platforma skupa s njim pala na cestu. Od tada je pokvarena i zahrđala, a mogla bi se popraviti uz minimalna novčana sredstva.

– Kad bi nam netko novčano pomogao, Općina ili Županija, pa da postavimo novu sajlu da se mogu lakše spuštati – uzdiše Mirko, koji do svoje kuće dolazi oštrom uzbrdicom od pedesetak metara. Na svu sreću, svladava je motornim kolicima koje je dobio na dar.

– Da mi nije ovih kolica, ne znam što bih – govori.

O Mirku Grmoji teškom se mukom brine njegova 76-godišnja majka. I ona je stara i bolesna i tko zna dokad će izdržati.

– Ma ja ga ne mogu podignuti s kreveta i staviti u kolica. Nemam snage u rukama. I što ću vam drugo kazati. Daleko smo od sviju. Nikoga za nas nije briga. Rane mu dva puta previjam, oblačim ga. Pa nije on dite, ima 120 kila, a samo rukama može. Ne znam kako ću, a moram – kaže nam Mirkova majka Veselka.

Grmojama bi bilo lakše kad bi našli asistenta. Ali od njega očito nema ništa. Nitko se na natječaje ni ne javlja. Sestra bi ga htjela njegovati, ali ona nema pravo biti osobni asistent jer je član obitelji. I tako se sve vrti ukrug.

Dvije tisuće kuna nije dovoljno da netko svaki dan dolazi. Istina, asistent ima pravo i na putne troškove, ali oni nisu dovoljni za svakodnevna putovanja od Metkovića do Kobiljače, u odlasku i povratku je sedamdesetak kilometara.

– Zar sam se ja borio za ovakvu državu? Devedeset i prve sam išao na ratište i ništa nisam dobio. Penzija mi je dvije tisuće kuna. Zaradio osam je u Luci Ploče kao zaštitar. A braniteljske su dobivali i oni koji su se u rat uključili 94. To je sve nepošteno – ogorčen je Mirkov otac Milenko.

– Ako tražimo hitna kola da ga voze, kažu nam – nema. Pa zovi vamo, zovi tamo i jedva dođu. Tri mjeseca nije išao na kontrolu jer ga nije imao ko voziti. Tako mu se stvorila i druga rana, došlo je do upale i sada treba pilati kost – kaže nam Milenko, koji je ogorčen na hrvatsku državu.

– Imam 41 godinu radnog staža i 2200 kuna mirovine, a od toga moram platiti tisuću kuna kredita. Od čega ćemo preživjeti? – govori nam Milenko, koji bi bio najsretniji kada bi mogao popraviti sajle i platformu pa da se Mirko u kolicima može s terase spustiti na cestu.

Tada bi im bilo puno lakše, ali to je za sada nemoguća misija jer nemaju novca. Ono što malo imaju sve potroše za Mirkovo liječenje i odlaske u bolnicu.

Grmoje su svjesni da Mirko neće nikada prohodati i da će mu se zdravlje teško vratiti, ali nije im nikako jasno kako ne može naći asistenta, koji bi mu pomagao i olakšavao tešku životnu svakodnevicu.

– Udruga bi trebala povesti malo više računa o Mirku. Ovo je do sada ništa. A mogla bi nešto pomoći i Općina ili Županija – kažu nam Veselka i Milenko, koji se spremaju voditi sina na daljnje liječenje u splitsku bolnicu.

Osuđen na pomoć starih roditeljaŽivot obitelji potpuno se preokrenuo kad je Mirko doživio prometnu nesreću, nakon čega je ostavo 100-postotni invalid.

Pune dvadeset i dvije godine prikovan je za krevet i invalidska kolica, lijekovi mu slabo pomažu, a ne pomaže mu puno više ni sustav koji ga je odbacio. Mirko Grmoja malo traži. Bio bi zadovoljan s osobnim asistentom, ali ni njega ne može naći, pa je osuđen na pomoć svojih starih roditelja, koji su na izmaku snaga i sami ne znaju do kada će se moći brinuti o njemu.

Stanislav Soldo/Slobodna Dalmacija