Regija

KRAJ JEDNE ERE Pelješki most će promijenit životne navike, ali i trajektnu liniju od Ploča do Trpnja

“U ljetnoj izmaglici, jedva vidljivo umornu i tupu oku, u daljini titra duga bijela crta. Lagano svinuta. Ko obla zagrada nad morem. Stupove još ne naziremo..” – prenosimo priču Damira Tolja iz Slobodne Dalmacije.

Eto, pelješki most trebao bi u pogon za dvadesetak dana. Kažu, 26. srpnja. Gledamo ga s bande “Jadrolinijina” trajekta “Mljet”. Maloprije smo partili iz Ploča u Trpanj. Devet milja do poluotoka. Mrvu kraće od ure. Mirišu punjene paprike, posadi za obid. Puni do čepa! Petak.

Mnoge je godinama spašavala ta modra pruga: pa tko bi kružio okolo, ko budala u prirodi, tko bi čekao na granici prije i poslije Neuma, izlagao se suncu, policiji, carini i raznoj birokraciji svoje i susjedne države BiH. Davno je Arsen napisao “Zaludu me svitovala” i pjevao: “Nek ne iđe ko ne mora…”


A s mostom stiže i kraj jedne ere: znamo, bit će još trajekata i putnika, partenci i akoštavanja, trčanja u zadnji čas. Ali ne više kao dosad. Svi se slažu, bit će tanje i plovit će se manje. Ali slađe.

Neka. Samo što u nas ni pelina, gorčine ne manjka. Slušajte sad ovo:

– Što drugo mogu?! Ja ću lazit ko Lazar ako triba za svoju djecu. Četvero su: starija Lucija završila prvi srednje. U Korčulu ide. Sin Nikica, dijabetičar, taman završio osmi, vjerojatno će dalje u Ploče. A ova dva blizanca, Hrvoje i Josip, djeca su s posebnim potrebama. Autistični spektar. Kasne tri godine za generacijon. Imaju po jedanaest, ali ko da imaju po osam. Završili četvrti razred.

Kaže nam tako Ivo Šundrica. Sjedi pred kućicom u Trpnju. Škure širom otvorene. Lucija na drugoj stolici liže sladoled. Blizanci nešto viču.

‘A gorivo poda zlato’

Tek ide priča u priči. Stvaran, nepatvoren život:

– Svake sedmice dvaput vodim blizance u Velu Luku na Korčuli. Utorkon u 11 defektolog, četvrtkom u 11.30 psiholog i logoped. Pođemo iz Trpnja auton u 7.30 i u Orebiću smo u 8. Trajekt iz Orebića je u 8.30 pa smo u Korčuli u 9 sati. Onda opet auton u Velu Luku, okolo 9.50…

– Uh, pa kad ste nazad?!

– Popodne. U 15…

– Ima li igdi bliže? U Pločama, Metkoviću, Korčuli?!

– Misliš da nismo tražili. Čitavo jedno polugodište, taman prije korone, iz Metkovića su nan dolazili u Trpanj ti stručnjaci. I to je bilo dobro. Jesmo morali davat po sto kuna, al’ nema veze. Onda je s koronom rečeno da ne može više tako. Sad su se djeca već i naučila na te terapeute u Veloj Luci, ko bi sad išta i mijenjo?! A teško je…

Rodom je Ivo iz Oskorušna. Na baštini su mu i sad kokoši i pivac. Tko bi jaja napripravio. Ima 10.000 trsova, al’ ne može više prispjeti svakom:

– U ledini mi ostade sedam hiljada loza. Ne mogu stić nego na ove tri. A “Vinarija Dingač” dugo bila u stečaju i grožđe si mogo prodat samo privatniku. Davali maksimalno pet-šest kuna za kilo plavca. Ne isplati se. Pa načinim malo vina i prošeka za se. I ako iko naleti. Priživit triba.

Što se Iva tiče – trajekt je zgodnije rješenje: pred kućom je i u Pločama za sat vremena. I brojna djeca idu tako u srednju školu u Ploče. Jer na čitavom Pelješcu nema nijedne! Iskrca ih na par koraka od škole. Tko bi ih odvozio i dovozio svaki dan okolo cestom i preko mosta. A gorivo poda zlato!

– Past će ozbiljno broj putnika na trajektu, ali liniju ukidat neće. Možda bude manji brod i manje polazaka – kaže Šundrica.

Kasnije toga popodneva, na povrtaku “Mljetom” iz Trpnja u Ploče, drukčiji pogledi:

– Evo naše računice, iako svak ima svoju. Krenili smo s Korčule. Nas dvi, troje dice i auto. Iz Dominča u Orebić 220 kuna za 15 minuta plovidbe. Onda ceston do Trpnja. Pa još 340 kuna za trajekt do Ploča. A da radi most – ostalo bi nan baren 200 kuna u džepu! Jer, teško da bi za 70 kilometara puta, od Orebića, priko mosta pa do Ploča, potrošili deset litara goriva. Šta bi bilo 135 kuna. A brod iz Trpnja 340!

Rezoniraju tako Kristina Tomašić i Ana-Marija Gudelj. Jedna Splićanka, druga iz Tomislavgrada. Obje na zagrebačkoj adresi. Viče Kristina da bi i sada bile išle mostom da je otvoren. Nudi još jedan argument:

– Sidneš kad oćeš u svoje auto, staneš di ti je potriba, nisi pod streson oćeš li prispit na jedan ili na drugi brod, je li gužva i oćeš li se ukrcat ili ćeš ostat na rivi. Ukratko – most!

Ne mogu ga dočekati ni braća Jure i Svetko Bikić iz Orebića. I oni su na trajektu. Na sprovod će u Vrgorac. Kažu, ovo je zadnji put da idu ovako:

– Sprovod je u šest ura. Iz Orebića smo pošli u jedanest i kući ćemo se vratit iza deset ura večeras. Jer je trajekt iz Ploča u 20.50. Čitav dan!

– A da je most?

– Mogli smo iz Orebića poć u tri popodne. Mi vapimo za mostom, tribalo ga je davno napravit, al’ dobro da je i sada. I financijski je puno isplativije na most nego na trajekt. Ne možete potrošit ni pola toliko goriva koliko izađu karte za brod. I slobodni ste ić kad god oćete. Most je sloboda – govore braća iz Orebića.

– Onda će past promet na trajektu?

– O, pa bit će sigurno 70 posto manje putnika. Najmanje!

Kažu Bikići i da je trebalo napraviti most između Korčule i Pelješca, tamo kod Svetog Ivana.

– To je vrlo blizu, tri ovakva trajekta mogu to primostit, samo nekomu nije u interesu. Sad se u Perni, blizu Orebića, pravi luka za Korčulu – veli Svetko.

– Šta će se time dobit?

– Ogromnu stvar! Gradit će se i zaobilaznica, pa tisuću vozila dnevno više neće liti ulazit u Orebić na trajekt za Korčulu, nit će ih se isto toliko vraćat s Korčule. Nego će obać Orebić i vozit u tu novu luku u Perni.

Ovisi i koga pitate, odakle i kamo ide, što mu treba, tko plaća i slično. Kao i za sve u životu, nemamo iste računice. Pa Tibor Dukai, treći časnik palube na “Mljetu”, pomorac iz Orebića, kaže ovako:

– Svi s Korčule i iz Orebića pitaju što će bit s trajektom. A svima nama iz tih krajeva puno je lakše doć u Trpanj, sjest u miru na trajekt, popit kavu i prolistat novine, pa doć u Ploče i za tri minute bit na autoputu…

’Sve će se začepit’

– A financijska matematika?

– Otočanima štima, a i Pelješčanima se priznaje otočna tarifa: cijene trajekta upola su manje nego putnicima s kopna. Evo, nama je auto 68 kuna. Ovima drugima – 154. Više bi goriva potrošija! A šta kad još poskupi?!

– Ajme…

– I još nešto: ima dionica ceste priko Pelješca di se dva auta ne mogu mimoić. Kad most proradi i auta s njega navale na te uske i stare ceste prema Orebiću, sve će se začepit, čut će se to ovoga lita, samo ti slušaj.

– Ko u pirju?

– Luda kuća će bit. Sudara koliko voliš. Na mistima je put nikakav. Od Orebića do mosta tribat će ura i po vrimena. Liti! Još kad naiđu kamperi i ovi što gumenjake vuku. Nikad proć, nikad doć!

Zna Dukai da je most atrakcija, ali dodaje da će pravu korist od njega najviše imati sjeverni i istočni dio Pelješca, od Brijeste, Janjine, Putnikovića i Stona, pa Dubrovčani, Crnogorci, Albanci… Neće ići na granicu u Neumu, a ni na trajekt, nego novom širokom cestom od Stona do mosta u Brijesti, pa na kopno u Komarnu.

– Ludilo!

– Ali nama na zapadnom i južnom dijelu Pelješca i Korčulanima on ne znači ništa bez nove ceste iz Orebića do mosta! E, to će bit ludilo, samo ko zna kad će i oće li ikad – kaže treći časnik.

Pred “Jadrolinijinom” agencijom u Trpnju Elena Vukasović i Jelica Mačela. Prva čita cijene karata i govori tko najčešće putuje. Dostavni kamioni i kombiji s prehranom. Ljeti turisti. Domaći uvijek. Pelješčani i Korčulani. Svi koji žele izbjeći dva granična prijelaza.

Druga je Bosanka. Iz Brčkog. Stigla prije trideset i pet godina. Prisjeća se starih vremena:

– Sindikalni turizam bio: po sedam hiljada gostiju, Trpanj pun ko šipak! Odmarališta imale firme. U ovom objektu bila “Crvenka” iz Vojvodine, oni “Jaffa” keksi što su bili. Pa “Đuro Salaj” iz Mostara. Onda osječka “Saponia”. Beogradski “Partizan”, sportsko društvo, razni sportaši dolazili. Pa brčansko odmaralište…

– Aaaa, tako ste vi došli amo!

– Ha-ha…

– Je l’ bilo poznatih?

– Cvijetin Mijatović! Helikopterom ga dovozili. Onaj Tuzlak što je bio u Predsjedništvu Jugoslavije. Imo kuću ovde na Luci.

Onda Žera iz Crvene jabuke, pa Sejo Sexon, Zabranjeno pušenje. Govore Elena i Jelica da je i poznati glumac Bora Todorović u trpanjskim Vilama imao kuću. Vile dobile ime po vilama. Bila je i zgrada bosanskog izvršnog vijeća. Da počinu umorni drugovi. Dosta su podmetali svoja pleća i jeli koru s drveća.

– Grad bio! Ludilo, muzika na sve strane po čitavu noć. Sad ti odma zovu miliciju…

Pokazuju nam žene potpuno novu obalu u mjestu. Tamo u portu, gdje vozila čekaju trajekt. A Jelica ko zaljubljena:

– Ljepota je, bolan, riva, gledaj ti ovo… Čitav Trpanj! Ima neku dušu.

Fala brodu, sloboda narodu

Ispisan i išaran svuda po sebi, Zoran Radostić kaže da mu je trajekt puno bolja varijanta ljeti. Iz Gata je, na Pelješac ide poslom. Svojim kamionom, pa mu je lakše i razgovarati s reporterima. Ne strepi od gazde:

– Baš smo računali i liti mi je puno bolji trajekt. Dođe 150 kuna i mogu odmorit na brodu uru vrimena, umisto da se znojin krcaton ceston po Pelješcu. Evo, iz Ploča u Komarnu na most – 30 kilometara, pa onda iz Brijeste, s mosta do Orebića još 40 kilometara. Znači, 70 kilometara, ura i dvadeset minuta. Ako nigdi ne začepi. Još ako si pun, a put loš… Ceston bi potrošija 20 litara goriva, u mene je kamion od osan tona, a to ti je zasad 260 kuna.

Zimi je druga priča. Manje polazaka, vjerojatno će biti i manji brod, pa će ljudi više na most. Jedno je ipak sigurno: nabava će kuda gazde kažu. A ne vozači.

S preglednog “Mljetova” rashlađenog mosta divota je gledati brazdu otraga i par galebova sprijeda.

– Ja sam ti početkon srpnja 2013. doveo trajekt “Jadran” u Ploče, da bi se pojačo kapacitet za prijevoz vozila i kamiona na liniji za Trpanj. Kao, dok se ne izgradi pelješki most. Mogo je povest 1200 putnika i ukrcat 140 vozila. Izgrađen 2010. u Splitu. Prije je prugu održavo “Vladimir Nazor”, upola manji – 450 putnika i 70 vozila – govori kap. Andro Stražičić, zapovjednik broda.

Nakon devet godina opet je tu. Stigao prije mjesec dana:

– Radujemo se mostu jer nam svima treba, posebno nama na jugu. Bit će to veliko olakšanje. Tek ćemo mi to spoznat. Velik problem je bio s prijevozom žive stoke, ribe i razne druge hrane. Praktički, sva dostava išla je s nama jer je preko granice teška muka i procedura. Dokumenti, deklaracije i slično. Ja vjerujem da će svi oni ubuduće na most.

Realno, kaže barba, na trajektu će ljeti biti barem 50 posto manje prometa. Ostat će dio vozila za Korčulu i zapadni dio Pelješca.

– Loša je cesta od Brijeste do Orebića. Posebno na lokaciji Kapetani, s onim oštrim krivinama. Otočani imaju i upola niže cijene na brodu. A ovisi i kako će se gorivo kretat. Onda, trajekt je i jedna atrakcija, posebno za goste. Ali će se vjerojatno dobar dio ipak sjuriti na most. I on je atraktivan, nema tu govora.

Kapetan je s Mljeta. Govori da će i Mljećani ubuduće s otoka brodom u Prapratno pokraj Stona, a onda širokom novom cestom do Brijeste pa preko mosta i eto ih začas u Metkoviću. Ili Pločama. Prije nego u Dubrovnik.

Čudo je most, mijenja perspektivu i život. Donosi slobodu, rekli bi Bikići. A mi bismo skrojili ovako: fala brodu, sloboda narodu!

‘Nemojte nam ove tariguze slikavat, svak će nam se živ smijat’

Iva Vištica, Tanja Kežić, Gabrijela Palinić i Ana Sokol čekaju ukrcaj na trajekt u Pločama. Deset sati ujutro. Žega. Brod guta veliku vijugavu gusjenicu vozila. Ostalo ih je na rivi petnaestak. Nisu stali. Ove ženskice su iz Metkovića. Idu mjesec dana sezonski na Pelješac, rade u velikom domaćem trgovačkom lancu u Metkoviću:

– Četri smo, a peta nas već čeka na Pelješcu. Mjesec dana ostajemo, vidiš da je gepek pun. Nemojte nam slučajno ove tariguze slikavat, svak će nam se živ smijat.

– Nećemo, nećemo…

– Ko će ić okolo i priko granice, bolji je trajekt. A kad otvore most, ići će se moston, ali ni trajekt neće propast.

Osobna karta

▶ Duljina: 100 metara

▶ Širina: 17,5 metara

▶ Brzina: 12,5 čvorova

▶ Putnici: 616

▶ Vozila: 140

▶ Izgrađen: 2014. godine,
‘Uljanik’

▶ Strojevi: 4×442 kilovata,
‘Volvo Penta’

▶ Blizanci: ‘Kornati’, ‘Brač’,
‘Krk’

Tekst i foto: Slobodna Dalmacija