Regija

Kokorići: “I UN je prepoznao da smo najbolji u Dalmaciji”

Ako se pred kućom zeleni raskošna krošnja kostele, onda u njoj, među njezinim zidovima, ima života. Tako se barem u dalmatinskom zaleđu godinama prepoznavalo jesu li mještani u svojim domovima ili su se, pak, trbuhom za kruhom, za novim životom, iselili u tuđinu.

Upravo dvije kostele koje su se počele sušiti, iz kojih je istjecao polako život, no i bogata obiteljska povijest, nagnali su Zvonimira Pervana, zvanog Pop, da se vrati na rodnu grudu i počne s obnovama kuća kojima su se tek temelji i poneki dio kamenog zida nazirali ispod nabujalog raslinja i drača.


Identitet predaka za buduće naraštaje
Trebala mi je destinacija gdje ću odvesti svoje goste hotela “Prvan” u Vrgorcu, pokazati im ljepotu Dalmatinske zagore, te stvoriti spomenik kulture svojim didovima. Ideja je tako rođena, i nakon otvaranja hotela 1998. godine, počeo sam s radovima na eko-etno selu Kokorići, gdje je na zemlji mojih didova više od dvadeset kuća. U 14 godina njih je obnovljeno 14, na trima se još radi, a njih još sedam čeka obnovu.


Vratit ćemo u njih život, staviti krovove, popuniti starim najmještajem, no i “ušminkati” modernim sadržajem koji turisti traže. No sve u starom štihu, budući da godinama skupljam stare odbačene stvari, puno imam i donacija od ljudi iz sela koji s tavana bacaju uporebne i ukrasne predmete naših predaka. Sve to dio po dio slažem, u mozaik koji će na kraju biti mjesto gdje će se vidjeti kako su živjeli naši stari.

A da sam na dobrom putu, potvrda je lani dobivena Zlatna plaketa “Programa UN-a za razvoj” za najbolje eko-etno selo od ukupno prijavljenih 28 sela iz Dalmacije – u jednom dahu kazao nam je 51-godišnji Zvonko, ugostitelj koji je, osim hotela “Prvan”, vlasnik i Gradske kavane, a uz suprugu Ljubicu (49), kćerku Danicu (26), inače računalnog forenzičara za privredni kriminal, te sina Marina (22), studenta prava, priča priču o selu koje nas svakim svojim dijelom vraća u prošlost.

Naime, kada s autoceste iziđete na Ravču i spustite se ispod vijadukta, najprije ćete vidjeti helidrom koji je Zvonko napravio, zlu ne trebalo, 2004. godine. Kokorići su, naime, izgrađeni nad podzemnom rijekom Betinom, pa kada se ona iz svoga korita digne prema tlu i poplavi, komunikacija s civilizacijom biva presječena. Već su i dva života spašena hitnom intervencijiom helikopterom, kao i spriječeno širenje požara po okolnim brdima. No korak iza označenog modernog sletišta, čeka vas – patina prošlosti.

Kamene kućice pokrivene crvenim crijepom (u Kokorićima se nikada krovovi nisu pokrivali kamenom, u početku slamom, a od 1640. godine kupama) prostrle su se na četiri hektara zemlje, veličine od 50 do 70 kvadrata, među kojima ona još u radovima poznatog planinara Stipe Božića.

Povezuju ih kamene staze, svaka umjesto dvorišta ima gumno na kojem se nekada konjima vršilo žito, a danas, osim što je mjesto za odmor turista koji dolaze iz cijelog svijeta, i mjesto je održavanja promocija knjiga, malih kazališnih predstava, ali i obuke pripadnika Gorske službe spašavanja, kao i predavanja arheologa koji su istraživali ova područja u sklopu projekata financiranih iz EU fondovima.

Ugostili i Alberta Fortisa
Kućice su građene iz dva dijela, u donjem su mini kuhinja sa suvremenim uređajima, te WC uz dnevni boravak. Drvene skale vode u potkrovlje koje je sada iskorišteno za sobe i sve je opremljeno starim namještajem, dok zidove krase stari predmeti.

Spoj modernog i starog pruža vam kompletan komfor, dok toj starinskoj patini draž daje i upola obnovljena crkvica sv. Ante, u kojoj se održavaju i svadbeni činovi, te kamena kula, rodna kuća Hasanaginice u kojoj sada živi 78-godišnja Zvonkova majka, vitalna Desanka, koju turisti obožavaju slušajući njezine priče iz davnina.

Kamen po kamen slagali su stari ovu kulu od 1648. do 1660. godine, tijekom stoljeća u njoj se nalazila i mala škola, pa je Zvonko obnovio jednu učionicu gdje se na zidu “kočoperi” obiteljsko stablo Pervanovih, još od vojvode Ante 1770. godine pa do danas.
Dvije je godine Zvonko prikupljao podatke o svojim precima, pronašavši čak i povelju generalnog ađutanta Mletačke Republike koji mu prapra…djeda Antu imenovao vojvodom. A u gostima 1772. godine bio mu je i fratar – putopisac Alberto Fortis.
Otkrio je Zvonko i brojne pećine koje selo krije, gdje se duvan krio za šverc, te napravio sobe koje svaka ima svoju funkciju – pokazati alate i zanate predaka. Jedna u svojim njedrima čuva postolarske alatke, druga ima i oganj za kovača, treća tkalački stan, četvrta je ona gdje se mijesi kruh i čuva domaće sjemenje za uzgoj, peta je alatnica za sve ono što je trebalo rataru, od samara za magarce i sedla za konja, pa plugovi, grablje…

Ima Pervan i sobu za obradu drveta, kao i sobu Josipa Broza Tita, a tu je i konoba. Naravno, s raznim vrstama domaćeg vina i rakija, orahovice, sa zida vise komadi pancete, negdje se i domaći pršut krije iznad ognjišta nad kojim visi kotao, a oko njega stoje bančići za sjedenje uz vatru.

– Sve je ovo antistresno – šali se Pervan, koji domaće delicije vrgoračkoga kraja od susida uzima time razvijajući gospodarstvo sela, a tek ga čeka veliki posao budući se ispod sela punom parom radi na velikom gradilištu.

Dogodine će tu biti bazen, veliki amfiteatar gdje će se održavati, kao nekada, borbe u obrani od Turaka, pa bikijade, biciklističke utrke, predstave, uređuje se i streljana za gađanje glinenih golubova, odnosno trap, pa autokamp…

Puno toga Zvonimir Pervan još želi napraviti na ovom području, koje je tek 3200 metara preko brda udaljeno od Zaostroga, tako blizu mora, a o dva, tako različita svijeta s jedne i s druge strane brda se – radi!


Ne damo da se Zagora zaboravi
Poteštat grada Vrgorca, već u četvrtome mandatu, Borislav Matković itekako cijeni Pervanov trud jer i hotel i ekoselo su veliki iskorak za turizam dalmatinskog zaleđa.

– Uz povećanje smještajnog kapaciteta i bogatu gastroponudu, Zvonko je pokazao kako se može živjeti na selu. A Grad Vrgorac je nositelj i projekta 16 općina i gradova pod nazivom “Zaboravljeni putevi Zagore”, jer treba dignuti ovo naše zaleđe, koje je bogato, a radom puno toga možemo još napraviti!

Ističe Matković kako ovaj kraj turistima može ponuditi vrhunski ekouzgoj, od onih nadaleko poznatih jagoda, pa luka, kapule, paprika, balancana… te sorti vina zlatarica, medna…

– Budućnost turizma je i onaj lovni, pa avanturistički, biciklistrički. Treba razvijati i duhanski put, put Alberta Fortisa, trgovačke puteve još iz vremena Turaka, pa rudnik asfalta… Trebamo uzgajati domaće, nuditi im ekološku hranu koju imamo. Pa kada im servirate divlju salatu: žutinicu, masnik, komorač, divlji radić uz domaću kokoš, jela ispod peke…

Ma tko ima prirodnije od nas? Evo Tomislav Pervan i ja uzgajamo domaće svinje i kokoši, hranimo ih zeljem, jabukama, sve prirodno, bez pesticida i otrova. Svatko bi trebao, tko živi na selu, imati svoje, jer to domaće upravo gosti traže – rezimirao je Matković.

Tekst: Sandra Barčot
Foto: Božo Vukičević/CROPIX
www.slobodnadalmacija.hr