Regija

Koji su članovi Županijskog stožera CZ dobri komunikatori, a koji bi morali ‘na lekcije‘

Otkako je eskalirala situacija s koronavirusom, gledali smo ih i slušali svakodnevno u izvanrednim informativnim emisijama.

Redovita obraćanja javnosti u predvorju ili s platoa pred glavnim ulazom u Opću bolnicu Dubrovnik postala su dio dnevne rutine gledatelja koji su često komentirali Stožer Civilne zaštite Dubrovačko-neretvanske županije, pojedinačne istupe članova i opći dojam, uspoređivali njihove prezentacije s onima Nacionalnog stožera…

Dubrovački vijesnik pitao je komunikologa Đorđa Obradovića za ocjenu komuniciranja županijskih ‘stožeraša’:


Kako ocjenjujete podatke koje su proteklih dana iznosili iz Stožera CZ Dubrovačko-neretvanske županije? Možete li pojedinačno ocijeniti način komunikacije članova Stožera? Što dobro rade, a u čemu griješe?

Uh, zar želite da me zamrze?

Neće jer nećete biti zlonamjerni, a možda pomogne i njima i nama novinarima, bude li još potrebe za pressicama. Zamislite da su vam nadležni u ovoj krizi studenti. Kako biste ih ocijenili i što biste istaknuli kao najveći propust?

Svakako je najveći propust bilo prorjeđivanje konferencija za novinare na svaki drugi dan. Većina ljudi prati što se zbiva jer im zdravlje i životi ovise o tome pa informiranje mora biti svakodnevno i to ne samo u određeno vrijeme nego i tijekom dana, čim stignu rezultati nalaza ili se nešto novo dogodi. Nije nužno da se te konferencije odvijaju svaki put uživo, ali je važno omogućiti novinarima da mogu postavljati pitanja, što je danas lako organizirati i na daljinu. Drugi veliki skupni propust je nepripremljenost za konferencije i manjak važnih podataka. Treći skupni propust je što Stožer Civilne zaštite DNŽ djeluje kao skup pojedinaca, bez zajedničke poveznice, s povremenim prebacivanjem odgovornosti na nekoga drugoga, što kod građana stvara sumnju u djelotvornost sustava. Ni jedan sustav nije samo zbroj neovisnih pojedinaca, nego mora pružati višu razinu kvalitete koja proizlazi iz zajedničkog i usklađenog djelovanja. Vođenje konferencije za novinare ne postoji nego se govornici izmjenjuju i ponekad neki od njih dopunjava drugoga pa slušatelji lokalnih radija ne mogu razabrati tko od njih govori. Moglo bi se i samo odvijanje konferencije bolje pripremiti i tu ulogu dati nekom od djelatnika za odnose s javnošću.

Možete li ocijeniti pojedinačno komunikaciju članova Stožera? Župana Nikole Dobroslavića za početak?

Župan komunicira primjereno funkciji i ulijeva sigurnost, što je i najvažnije. No, domet te komunikacije nije koliki bi trebao biti. Županovi suradnici bi njegove snimljene izjave trebali postavljati na društvene mreže i dijeliti ih. Primjerice, kad u Youtube upišete „Župan Nikola Dobroslavić“, pojavi se prilog s lokalne televizije „Župan Nikola Dobroslavić čestitao Božić“. A već je i Uskrs prošao. I drugi su prilozi iz medija, a kanala Dubrovačko-neretvanske županije nema. U ovoj se krizi pokazala još jednom apsurdna podjela na gradove i općine pa bi se sa županijske razine s pravom trebala očekivati inicijativa za promjenom, koliko god bi takve ideje naišle na protivljenje lokalnih šerifa koje nije briga ima li njihova općina bolnicu, pa čak ni dom zdravlja, srednju školu, odlagalište građevinskog i komunalnog otpada, sve dok se oni mogu nazivati načelnicima i primati dužnosničku plaću.

Načelnik stožera Joško Cebalo?

Budući da je načelnik Stožera, Joško Cebalo bi prvenstveno trebao prije konferencija za novinare prikupiti sve podatke od sastavnica i prirediti ih kako bi bili jasni i razumljivi. Novinarske primjedbe da prosjeci malo govore su posve utemeljene. Nisu kod nas tisuće zaraženih da se za svakog ne bi moglo navesti dob, spol i je li bolovao od još nekih bolesti, trenutno stanje, gdje je i kako zaražen… Precizne brojke smanjuju nastanak i širenje glasina.

Ravnatelj županijskog Zavoda za javno zdravstvo Mato Lakić?

Morao bi novinarima i javnosti davati više konkretnih podataka. U složenim i neželjenim slučajevima s teškim posljedicama, kao član Stožera, trebao bi prikupiti podatke i od drugih zdravstvenih ustanova i obavijestiti javnost, umjesto ograde da nešto nije u nadležnosti Zavoda. Ako Stožer nema sve podatke, a ne mogu sve ambulante imati predstavnika u Stožeru, netko te podatke mora prikupiti i predočiti.
Predočavanje dostupnih podataka nije zamjena za istragu o uzrocima smrti građanina iz Rogotina, koja će se svakako provesti po zakonu, nego informiranje građana da se ne brinu hoće li im doći pomoć ako im pozli ili neće.

O rezultatima istrage u tome slučaju također će trebati pravodobno obavijestiti javnost kako bi se vratilo poljuljano povjerenje u zdravstveni sustav zbog prevladavajućih objava na društvenim mrežama da je čovjek umro, a da hitna pomoć nije ni krenula na intervenciju.
Zato je važno i da se što prije sazna od čega je umro jer mu možda ni hitna ne bi mogla pomoći, ali čim nema pravih informacija, šire se pretpostavke i lažne vijesti.

Ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik Marijo Bekić?

Ravnatelj bi trebao više govoriti pa i davati upute o bolničkom liječenju, organizaciji rada, čekanju, smještaju, prehrani i općenito uvjetima za bolesnike koji boluju od koronavirusa ali i ostalih na bolničkom liječenju. U to treba uključiti i uvjete u Studentskom domu, kao izdvojenoj jedinici, budući da na društvenim mrežama ima svakakvih objava osoba koje nisu anonimne, a u negativan kontekst stavljaju Opću bolnicu.

Opća bolnica bi zbog svega trebala pojačati odnose s javnošću jer to ravnatelj, koji je i liječnik specijalist, ne može stići ni u normalnim situacijama, a posebice ne u kriznoj.

Načelnik policije Ivan Pavličević?

Od njega se s obzirom na karakter službe ne može očekivati veća otvorenost, ali može svakako davanje jasnih javnih uputa i građanima i policajcima o službenim komunikacijskim kanalima i ponašanju. Ako istraga utvrdi da je policajac zvao liječnika na privatni mobitel, kako je rečeno na konferenciji za novinare 13. travnja, a nije koristio jedinstveni europski broj 112 za hitne službe ili 194 izravno za hitnu pomoć, mora internim komuniciranjem postići da se to ubuduće ne ponavlja, čak i ako posljedice neće biti gubitak života, kao u nedavnom slučaju građanina iz Rogotina.

Svakako to je jedan od dokaza da sustav nije funkcionirao kako treba. Prema konferenciji za novinare od 13. travnja svi su poduzeli sve što su trebali, a čovjek je umro prije nego je pomoć stigla. A je li uopće krenula prije nego je umro, tek će se utvrditi.

Koji su osnovni komunikacijski ciljevi u ovako velikoj zdravstvenoj krizi?

Krizno komuniciranje u pravilu mora spriječiti nastanak veće štete, a kad je ciljna javnost cijelo društvo, kao u slučaju pandemije koronavirusa, onda je najvažnije postići provedbu stručnih uputa za izbjegavanje zaraze, izbjeći paniku, stvoriti odgovarajući osjećaj sigurnosti kod građana i dobrim i pravodobnim informiranjem spriječiti širenje glasina i lažnih vijesti. U samom početku širenja zaraze, upravljanje krizom i informiranje građana prilično je centralizirano i to se pokazalo kao dobro. Istraživanja javnog mišljenja pokazuju da ljudi uglavnom vjeruju Vladi Republike Hrvatske i imaju povjerenje u način borbe protiv koronavirusa, mjere pomoći gospodarstvu i građanima te u istinitost i pravodobnost informiranja.

Može li se isto reći i za Dubrovačko-neretvansku županiju?

Ne u potpunosti, ali za to postoje i objektivni i subjektivni razlozi. Lakše je iznositi podatke na nacionalnoj razini jer se od njih ne može ni očekivati spuštanje na razinu pojedinačnih slučajeva, dok na nižim razinama građani očekuju točne i potpune podatke o konkretnim slučajevima. Za ponešto su već čuli od poznanika ili saznali na društvenim mrežama, ali traže točnost koju im moraju dati nadležni. E, tu dolazi do određenih poteškoća zato što se ovakva zaraza događa prvi put u životima ljudi o kojima se radi pa se samim tim oni više i boje i skloni su sumnjama, a dio populacije i padanju u depresiju ili paničnim reakcijama.

Prvi put su se mnogi koji upravljaju ovom krizom našli u situaciji da komuniciraju javno i u grču su između prava javnosti da zna, prava na privatnost, ukazivanja na ozbiljnost situacije, ali i izbjegavanja panike. Nije to lako ni njima, a ni novinarima, koji također mogu prenaglašavanjem i stavljanjem nečega u određeni kontekst djelovati negativno.

dubrovacki.hr