Regija

Kako su kineski radnici preporodili dolinu Neretve

Ma kakvi virus? Taj korona? Ne može on doć u dolinu Neretve nikako, jer dok u nas dobije papire i prođe birokraciju, gotov je. Zapet će u Karlovcu, nemamo mi straha, ha-ha-ha…

Ovako se tješe u okolici gradilišta pelješkog mosta, gdje je trenutno najveća koncentracija Kineza u Hrvatskoj. Njih šest stotina, od kojih je velika većina baš iz Wuhana, kineskoga grada iz kojega se koronavirus proširio, zatočeno je na gradilištu i nitko za sada ne zna do kada. Nema žuđenog odlaska na odmor, ali do daljnjega nema ni večernjih izlazaka. U Brijesti na Pelješcu, gdje je smještena većina kineskih radnika, danima ih nisu vidjeli.

– Prije bi se njih nekoliko došetalo tu do mjesta, ionako nemaju što drugo ovdje u nas. Ali otkad su počele stizati vijesti o tome nesretnom virusu, nema ih ni za čut ni za vidit. Bit će su im njihovi šefovi zabranili izlaske da ljudima ne stvaraju nelagodu – kaže nam Vicko Lazić, poznati školjkar iz Brijesta.


– Inače su znali prije tu u nas uzimati školjke, ali oni vam najviše vole volke i trpove – dodaje Vicko.

Po cijeli dan rade

Do gradilišta i njihovih smještajnih kontejnera nikako se ne može. Prije virusa su se dozvole mogle dobiti, ali sada je procedura puno teža. Zatvorili se Kinezi i radi sebe i radi nas. I na potezu od Komarne do druge strane poluotoka ne možeš sresti skoro nijednoga. Tu i tamo koji cunja po Neumu, ali možda su samo na proputovanju, tko će ih znati. Blagajnik u samoposluzi, gdje upravo jedna kosooka obitelj bira artikle, kaže nam da se ljudi u zadnje vrijeme sklanjaju od njih.

– Ma ludost, valjda su zdravi – kaže on i sliježe ramenima. – A ove s gradilišta rijetko se može vidjeti.

– Prvo i prvo, po cijeli dan rade. Da ste došli jutros u sedam, kad ih brodom voze na gradilište, vidili bi ih. Navečer se vraćaju kako kada – kaže Mile Brljević, vlasnik apartmana u Komarni.

Uvodi nas u kuću tjerajući mačke s ulaza.

– Šic! Ovo su mi ih Kinezi hranili pa ih se sad više ne mogu riješit – govori u prolazu dok naziva, kako kaže, glavara mjesta Ivu Jerkovića Biloga i Dražena Leku, umirovljenog pukovnika HV-a. Njih trojica prvi su Kinezima iznajmili apartmane, a danas ih je oko stotinu smješteno samo u Biloga.

S Brljevićeve terase lijepo se vide dijelovi budućeg mosta i mulet s kojega ide dostava radnicima.

Bojite li se vi tog virusa? – pitamo ih.

– Ma kakav strah od virusa, šta je vama – odgovaraju kao da žive na kakvom riječnom otočiću, a ne u suživotu s Kinezima, i to baš većinom iz Wuhana.

– Ma taj Wuhan ima stanovnika ko nekadašnja Jugoslavija, dvadeset milijuna ih je tamo, šta je ovih par stotina prema tome.

A moramo vas pitat, ipak je to realna opasnost, evo sad iz Kine dolazi brodom neka sekcija za most. Ne mora ništa bit, ali ipak

– Ma oni su krenuli iz Šangaja prije 25 dana, inkubacija je četrnaest, nema tu straha.

Pa šta kažu, čuju li se sa svojima doma, imaju li nekoga oboljelog u obitelji, razgovarate li vi s njima? – uporni smo.

– Je, pričaju oni preko Wechata, to je njihov ko WhatsApp. A nisan čuo da je neko od njih reko da ima problema – govori Ivo Jerković. U njegovu se restoranu hrane, pitamo ga što jedu, nabavljaju li namirnice iz Kine.

– Ma kakvi, sve je odavde, kupuju s jednog OPG-a tu u Neretvi i po našim dućanima. Ja sam htio otvorit kineski restoran, ali vidio sam da mi je ustvari potreban samo wok. Ali u njemu im spremamo našu hranu. Vole rakove, škampe i oboritu ribu, jedu puno povrća… Oduševile su ih žabe i jegulje.

Naučili smo par njihovih riječi

Pa podsjeća ih na njihovu hranu – ubacujemo se.

– Je, možda smo i mi u Neretvi bili Kinezi. Ili su oni bili ovdje. Uostalom, ako je u Gabeli bila Troja, onda su mogli bit i Kinezi – smije se Leko i uvjerava nas da su ovi danas Kinezi šta su došli sagradit most prava vojska.

– Imaju strogi nadzor kuhinje. Evo, ja sam bio dva puta u Afganistanu, di je isto kontrola. Ista vam je takva kontrola i ovde. Zamislite kad bi oni dozvolili neku epidemiju iz hrane, čučnila bi im proizvodnja. Ne smiju oni riskirat – znalački će pukovnik.

U Komarni su se Kinezi družili s mještanima nekidan kad su proslavljali svoju Novu godinu. Pokupili su im sve smeće s plaže, to im je običaj za sreću. Nisu meli jer vjeruju da tako metu i sreću, nego su otpatke kupili rukama. Darovali su mještanima svoj novogodišnji nakit.

– Ma dobri su, naučili smo mi par njihovih riječi, oni par naših – govori Brljević. – Ali bilo je u početku smijeha, mi shvatili da njima “gambei” znači nazdravlje pa svako malo mi njima “gambei”, a oni do dna popiju. Poslije par puta oni skoro popadali i viču oni “no”, “no”, mi gledamo šta im je, kad ono njima “gambei” znači “naiskap”.

Ajd, kažite nam šta ste sve naučili – cimamo ih.

– “Van han”, to van je “laku noć”. Onda “voai”, to je “volim te”, “še še” je “hvala”, bit će se piše “xe xe”…

Kinezi su stigli u Komarnu evo sad će biti godinu i osam mjeseci. Na ulazu u mjesto vidi se da je tu neki čudan suživot s dalekoistočnim narodom jer putnik namjernik mora se zapitati šta tu rade natpisi na njihovu pismu poput “dobro došli” ili nešto slično na kiosk-trgovini uz magistralu. Koja se zove “Pontem”, što je latinski naziv za most. Prodavačica Sandra Stipanović kaže da Kinezi kupuju sve, ali malo ih je koji znaju engleski pa se služe aplikacijama na mobitelu.

– Inače vole sve slikavat, ljubazni su i simpatični. Ne bojimo se virusa među njima, jer zna se da ovi šta su tu nisu zarazni. Ali bojimo se šta će biti u sezoni, evo sad čujemo za te kruzere s virusima, a znate koliko ih ljeti u nas dolazi – oprezna je Sandra.

Otkad je počela gradnja obilaznice, česti su joj kupci radnici “Strabaga”. Inače se iznad magistrale radi punom parom, a i cesta se raskopala. Ljeti će, doznali su u Komarni, jedan trak bit zatvoren, e to će onda biti gužva, ajme majko.

Trenutno u Komarni živi šezdesetak mještana, a u sezoni sve vrvi od vikendaša i gostiju. Lani su imali jednu od najboljih sezona, kažu da su gostima govorili da će biti dio povijesti jer baš tu, ispred njihove plaže, diže se jedan od najljepših mostova na svijetu. Tako će oni njima i ovo ljeto govoriti, samo da im je još maknuti znak na kojemu piše da su zabranjeni plivanje i plovidba.

– Ma to je bezveze, stavili su Kinezi tu tablu, ali na njoj se ne vidi di je taj pojas za zabranu, a stranac vidi upozorenje i okrene se. Eto, to ćemo sad maknit barem gore s ulaza u mjesto – govori Brljević, a glavar Ivo prisnažuje.

Rade kao mravi, povazdan

A ima takav znak i na plaži, vode nas Leko i Mile do nje. Mirno je uz more, bura popustila, nigdje nikoga. Tek jedan Kinez u trlišu prođe mimo nas prema mjestu. S obale se čini da gradilište miruje.

– A rade kao mravi, povazdan, samo se ništa ne čuje. Nikakve buke u nas nema – govore Komarnjani, a stupovi mosta čine se toliko blizu kao da se može doplivati do njih. Na žalu su pedaline izvaljene u zimskom snu…

Kupaju li se Kinezi ljeti? – pitamo svoje domaćine.

– Ma kakvi, nijedan vam od njih ne zna plivat. Stalno nose one spasilačke prsluke, ma i dok sjede u kafiću po kilometra od mora – uglas će oni.

Eno ga još jedan Kinez prolazi, ovaj ima žutu kacigu, ide prema gradilištu.

– To je onaj šta je maloprije prošao pored nas, bit će zaboravio kacigu – zaključio je Mile.

Vodi nas do mjesne trgovine i kafića, radno vrijeme istaknuto je na kineskom. Suvlasnik Kruno Romić otvara radi nas. Kaže nam kako se teško jezično sporazumijevaju sa svojim kosookim sumještanima, a natpis su im sastavili prevoditelji.

– Obožavaju grickalice, sjemenke, pistačo, sušeno voće… U početku su sve živo slikavali – šipak, raštiku… sve što im je nepoznato. Slikavali su i djecu kako igraju nogomet. Ljubazni su i dragi. Moj mali njima viče: “Đe ste, Kinezi!” Vole cigarete i veliku pivu – govori Kruno i dodaje kako su ipak donijeli živost u zimi pustu Komarnu.

– Ma šta živost, donijeli su i baby boom! – klikne Mile. – Evo, otkad su Kinezi ovde, rodilo se više djece nego ikad.

Kako to mislite? – zbunjeni smo.

– Kako kako? Živnila proizvodnja, ljudi optimistični, bit će mosta, bit će života… Eno rodio se Ante Ivin, jedno je na putu. U Ante Babića rodio se Roko i Elin, čuj to E Lin, pravo po kineski. Ko se ono još rodio, čekaj da se sjetim… – konta Brljević, a Leko dodaje:

– Rodio se Vid Amadeus od Ivone, a jedno je na putu. Onda u Glasovića ima dvoje, rodila je ona Brankova, onda Korina Mirkina. To ti je ludnica u nas. A ima i vinograda tu okolo, udružili se pa izvoze vino K 7 u Ameriku, to sedam znači njih sedam, a K je od Komarna. E, a zaboravili smo i još jedno dite. Unuče od Braslava!

– Ma kakvi virus će nas omest, u nas ne može bolje bit. Ne treba vam o koroni pisat, u nas je doša virus veselja i novog života – smije se Mile.

Upoznali smo i Ružicu Manenicu, ona svaki dan dva puta dostavlja hranu Kinezima.

Pa bojite li se virusa? – pitamo je.

‘Zdravi su sto posto’

– Je, svaki dan mjerim temperaturu – smije se. – Ma šalim se, ali je, kad sam čula za tu epidemiju, nije mi baš bilo svejedno. Utješilo me to šta se ovi koji su otišli u Kinu neće vraćat. A ovi ovde su zdravi.

– Zdravi su sto posto – potvrđuje nam dr. Dubravka Bošnjak iz Medicine rada u Metkoviću.

– Evo, meni je došlo nekoliko tura od po desetoro njih, i to ovih šta su u Hrvatsku stigli početkom dvanaestog mjeseca. Svi su im nalazi odlični, nemaju nikakvu infekciju. Nema bolesnih na gradilištu.

A nosite li vi zaštitnu masku? – pitamo jer smo doznali da je potražnja za maskama po Opuzenu i Metkoviću ipak povećana otkad se doznalo za epidemiju. Također su nam rekli da se ostali pacijenti malo sklanjaju kad vide Kineze u ambulanti.

– Nudili su mi masku tu moji iz ljekarne, ali meni to ne treba. Ja vam se ništa ne bojim. Osim što roditeljima nekad kažem da ipak pričekaju sa strane s djecom, jer u mene su osnovci na redovitom pregledu. Ali osobno ni jedne sekunde nisam razmišljala o bolesti. To mediji malo pojačavaju paniku, ne bi toliko govorili niti da Kina graniči s Hrvatskom. Čim upalite radio ili televiziju, oni odma o koronavirusu, a to je pretjerano. Evo, ja tvrdim da što se tiče zaposlenih na pelješkom mostu, straha nema. Osim toga, oni se hrane zdravo, evo ja sam bila u Kini, to je divota kako oni žive. Ne jedu kruh ko mi, nema vam u njih debelih. A rade non-stop – govori dr. Bošnjak.

Da, nisu oni Li Yen Chi Ne, poznato je.

– Đavla se zdravo hrane, je..li ih šišmiši i pacovi. Kako neće viruse imat – ipak mnogi rogobore u dolini Neretve.

A maske što su ih pokupovali očito drže doma spremne ako se virus slučajno probije prije mosta.

Slobodna Dalmacija