Regija

DOKTORICA KALEB DJEČAKA IZ METKOVIĆA NIJE OSUDILA NA SMRT Poguglajte malo njezino ime pa će vam koješta biti jasno, i tko je, i kakva je ta žena

Iznenadna smrt dječaka u malome gradu. I drugdje je to tragičan događaj, nešto što zauvijek obilježi jednu obitelj, ali što se u zajednici kratko pamti, ako se pamti. U malome gradu to je, međutim, događaj koji će prerasti u legendu, prema kojemu će se mjeriti vrijeme, koji će još dugo, možda tokom cijeloga jednog naraštaja, utjecati na socijalnu dinamiku zajednice. Takva smrt pouzdani je znak skore apokalipse, dokaz da s ljudima nešto nije u redu, poziv gluhima na obraćenje, nešto od čega se bježi kada se iseljava iz maloga grada i nešto od čega se pobjeći ne može sve do kraja svijeta.

Metković je unutar hrvatske kulturno-identitetske geografije idealtipski mali grad. Izrastao pokraj puta kojim se od Sarajeva i Mostara stizalo na more, i tu bi se, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih onoga stoljeća, u nekoj dobroj slastičarni, koje, bit će, već odavno nema, kupovali kolači, a u pekarnici kruh, te bi se nastavljalo prema Gracu, Drveniku, Igranama… U to je vrijeme u Metkoviću započinjala Hrvatska, ali gradić je u koječemu bio okrenut prema Hercegovini i Sarajevu. Metkovski, naronski pjesnici, pisci iz te fascinantne delte Neretve, objavljivali su u Sarajevu i završavali u bosanskohercegovačkim antologijama i povijestima književnosti. I to je bilo prirodno: mala mjesta gravitiraju velikim koja su im zemljopisno i prometno najbliža. Bilo je tako u Jugoslaviji, a na neki način je tako i u ujedinjenoj Europi.

Po raspadu Jugoslavije Metković se našao na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Našao se, gledano iz perspektive maloga grada, na kraju svijeta. Tako da je riječ o iznenadnoj smrti dječaka u malome gradu, na kraju svijeta. Da snimam filmove ili da pišem filmske scenarije, ustvari da vjerujem kako se u Hrvatskoj može snimiti film, napisao bih film ili televizijsku seriju o iznenadnoj smrti dječaka u Metkoviću.


Početak je bio običan, onakav u kakvom su sudjelovali svi koji u Hrvatskoj žive. Dječaku nije bilo dobro, pa ga je otac odnio na Hitnu pomoć. Tamo su ocijenili da nije u pitanju hitni slučaj, te su ih poslali neka idu pedijatru. Tamo je medicinska sestra ocu rekla da imaju gužvu i neka s dječakom ide na Hitnu pomoć… Isto to vam se sigurno već događalo kod liječnika, na poreznoj, na gruntovnici, u banci. Išli ste tamo i ovamo, osjećali onu gnjevnu, ponižavajuću nemoć, kleli sebe što niste već otišli iz ove zemlje, urlali, prijetili, pokunjeno izlazili van, ponašali se u skladu s vlastitim temperamentom, a nakon što sve prođe brzo ste zaboravljali, jer ako ne zaboravite, s uma ćete sići kad vam se sve ovo sljedeći put ponovi, a ponovit će se sigurno, jer je takvo pravilo i jer jedino tako može biti. U ona vremena, dok se još maštalo o ulasku u Europsku Uniju, mislili ste kako u Europi ovoga neće biti. I naravno da niste bili u pravu. Sadizam javnih službi i monopolističkih ustanova – a svaka je banka u odnosu na klijenta monopolistička ustanova, bez obzira na to što postoje i druge banke – nema veze s Europom, nego s našim odnosom prema sadizmu i prema iživljavanju države nad građanima.

Na kraju, na žalost već kasno, otac je s dječakom utrčao drugoj pedijatrici, mladoj, energičnoj, entuzijastičnoj… Ona je dječaka primila preko reda i uplašila se. Dobar liječnik se od lošeg liječnika razlikuje najprije po tome što dobar liječnik zna koliko je krhko stvorenje čovjek. Čovjekov život je incident u stanju opće smrti. Zgrabila je dječaka i odjurila na Hitnu pomoć, udaljenu tek nekoliko desetina ili stotinjak koraka. Ali bilo je kasno.

Slučaj će se povlačiti po sudu, o njemu će odlučivati vladajući političari, tabloidi i web-toaletoidi, tako da je posve nepredvidljivo kakav će biti konačan zaključak o svemu i što će biti pravorijek u ime Hrvatske i u ime naroda. Ali zdrav nas razum, kojem ćemo vjerovati više nego ijednom sudu, vodi sljedećem: dječak je umro, premda bolest nije bila od umiranja, zato što je kod pedijatra bila gužva, zato što na Hitnoj pomoći nije bilo interesa i zato što nitko osim one mlade doktorice nije htio znati koliko je krhko stvorenje dječak. Taj dječak, kao i svaki drugi obični metkovski dječak.

Priča se tu ne zaustavlja. Nakon što je danima i tjednima događaj u Metkoviću interpretiran i reinterpretiran u javnosti, medijskoj i političkoj, i nakon što je, kako to već biva, zaključeno da institucije sistema valja pustiti da rade svoj posao, iz Liječničke je komore – institucije koja je dužna provesti profesionalnu istragu – procurilo da su greške u postupanju pronađene upravo kod one mlade i energičnije liječnice, kojoj je posljednjoj dječak došao na ruke i koja je potrčala s njim na Hitnu pomoć. Biva, ona mu je trebala pomoći kako zna i umije, pa čak i ako mu nije imala čime pomoći, jer ona, za razliku od Hitne pomoći, nema uređaje za pomoć životno ugroženim pacijentima, tako ni defibrilator.

Naravno, postoji mogućnost da je riječ o glasini i da Liječnička komora nema ništa protiv mlade liječnice. Na kraju će tako i biti, bit će prepravljena već napisana rješenja, presude i osude, pogotovu ako se pobune stanovnici maloga grada, odlučni da zaštite mladu pedijatricu. Za sve će biti krivi novinari, koji su nešto krivo izvijestili ili su iz senzacionalističkih razloga izmislili glasinu iz Liječničke komore. Jedino za što oni ne mogu biti krivi je upravo ono o čemu je riječ: iznenadna smrt dječaka u malom gradu, negdje tamo na kraju svijeta. Eventualno bi još mogao biti kriv i odvjetnik mlade liječnice, jer se u izjavama za medije nesmiljeno obrušio na Liječničku komoru.

Ona se zove Ksenija Kaleb. Pedijatrica, zaposlena u metkovskom Domu zdravlja. Generacijski ona pripada naraštaju europske Hrvatske, kojemu je pružena prilika da nakon završetka studija i specijalizacije mirno emigrira, ne osvrćući se više za sobom. Ili da, manje ambiciozno, ode u Zagreb. Tu ozbiljnim liječnicima ne cvatu ruže, ali nije Metković. Zašto je doktorica Ksenija Kaleb tu gdje jest, mi, naravno, nemamo pojma. Razlozi su sasvim sigurno privatni i ne tiču se nacionalnog, zavičajnog ili političkog idealizma, ali u fikciji, kao i u životu, blagodarno je kada se privatni razlozi potrefe s onim idealističkim. Pogotovu kada je riječ o ispravnom idealizmu, jer nacionalni, zavičajni i politički idealizam, kao što znamo, može biti i loš, i neispravan. Ali biti entuzijastična, prilježna i pažljiva liječnica u Metkoviću, s talentom za prepoznavanje krhkosti dječjeg i ljudskog života, među je nekoliko najispravnijih stvari za koje znam.

Poguglajte malo ime doktorice Ksenije Kaleb, pa će vam koješta biti jasno, i tko je, i kakva je ta žena, a bogme i zašto bi s njom mogli imati problema oni stariji, usjedjeli, u plemenske vračeve preobraženi liječnici u Metkoviću, s naglaskom na one za koje je odavno već kasno da odu prema Zagrebu i prema Europi, ili su lokalno toliko politički i utjecajno moćni da im i ne pada na pamet da odlaze. A onda biste mogli naslutiti i što bi to Liječnička komora mogla imati protiv Ksenije Kaleb. Naravno, ako sve to nije samo laž i potvora…

Prije pet godina doktorica Ksenija Kaleb se žestoko pobunila protiv starije i utjecajnije kolegice u Domu zdravlja, koja je bila ukinula fizikalnu rehabilitaciju za bebe i djecu s motoričkim smetnjama, odnosno neurorazvojnu terapiju, koja se prethodno obavljala na Odjelu fizikalne medicine i rehabilitacije. Sukob je uzdignut na lokalnu političku razinu, a kako je okončan, to ne znamo. Izvjesno je, međutim, da se Ksenija Kaleb odvažila zamjerati. Ali je izvjesno još nešto: boreći se za opstanak jedne važne terapijske procedure u Domu zdravlja, mlada doktorica borila se i za svoje pacijente i za to da Metković bude malo manje na kraju svijeta.

Prošle zime, u vrijeme aktivakcerske histerije i kampanje vođene i preko Hrvatske televizije, kojom je naročito bila ugrožena Dubrovačka županija, gdje je procijepljenost pala na razinu povratka u divljaštvo, Ksenija Kaleb je preko lokalnih medija propovijedala zašto je cijepljenje protiv ospica toliko važno. Nije to neki veliki heroizam, niti nešto za što bi joj valjalo izdati stručno i znanstveno priznanje. Uostalom, mnogo su izuzetniji i zanimljiviji liječnici koji se, bez obzira na to što su valjda završili medicinske fakultete, bore protiv cijepljenja. Ali to što je Ksenija Kaleb radila svoj posao čak i na taj način što je propovijedala cijepljenje, govori nešto o njoj i o slučaju iznenadne smrti dječaka u Metkoviću. Liječnik je vidar, prosvjetitelj i posrednik između čovjeka, njegova tijela i velikog svijeta. Ali ono što liječnik ne bi smio biti, i to Ksenija Kaleb nije, jest sudac ljudskome životu. Nije ona dječaka osudila na smrt. Netko jest.