Politika i gospodarstvo

TOMO OSTOJIĆ: “Bit će ovo dobra berba, izvozit ćemo u Singapur, Hong Kong i Njemačku!”

Na prvu, Tomo Ostojić neobičan je poljoprivrednik. Dok većina njegovih poslovnih kolega u kolovozu i rujnu priželjkuju kišu, on od nje strahuje. I nije jedini. Kiša je zapravo jedina stvar koja u te dane može poremetiti mir i tišinu malog mjesta Peračko Blato smještenog uz Baćinska jezera u samom zaleđu Ploča. Razlog je vrlo jednostavan i po njihovo zanimanje – opravdan, piše danas Jutarnji list.

Tomo Ostojić i njegovi sumještani su uzgajivači smokava, a ako što smokva ne podnosi u vrijeme berbe i sušenja, onda je to kiša.

– Sinoć je padalo, no nije bilo jako. Nakon kiša plod smokve puca i gubi na kvaliteti. Kada do prvog rujna oberete 70 posto ploda, onda možete biti sigurni da se radi o odličnoj berbi. A mi smo na tom putu – priča mi Ostojić pa me odmah kao gosta, baš poput tradicije u ovom kraju, nudi svježim smokvama. Više će puta uzaludno pokušavati ponuditi i neku rakiju uz smokve, no i domaći sok od mente bio je jednako ukusan.


Peračko Blato danas, kao i nekada, živi od smokava. Tu smokva najranije dozrijeva, pa samim time i najranije dolazi na tržište. Budući da tamošnje sorte bjelice i zamorčice imaju najkrupniji plod, postižu i najveću cijenu. U mjestu živi 300-tinjak mještana, mnogi uzgajaju smokve, a zahvaljujući prekupcima te smokve plasiraju se na tržnice svih većih gradova. Na veliko suha smokva iz Peračkog Blata postiže cijenu između 40 i 50 kuna, dok ona s ostalih dalmatinskih područja postiže cijenu između 25 i 30 kuna. Nekada se na ovom području, otkrit će mi naš sugovornik, proizvodilo stotinjak tona, a danas dio mještana čak vadi masline i sadi smokve te je proizvodnja u porastu.

Većina tih mještana zapravo živi od nekog drugog posla, no ne i Tomo Ostojić. Ovaj mladi diplomirani agronom rođen je u Peračkom Blatu, odrastao je u Pločama, a potom je živio i studirao u Zagrebu.

– Dok sam studirao, prodavao sam suhe smokve – smije se.

No, prije 11 godina odlučio se vratiti kući i posvetiti se ovom voću.

– Danas stvarno ne znam čime bi se drugim bavio. Ne znam jesam li pogriješio. U ovom poslu ima dosta muke i zapreka, ali ima i niz svijetlih trenutaka koji čovjeka ispunjavaju. Učio sam na vlastitoj koži i to je najteže, ali smatram da drugačije i nije moglo biti. Bilo mi krivo ili drago, to je sada gotovo – priča mi Tomo Ostojić.

Sada, kaže nam, ima cilj i plan i točno zna što treba napraviti. Ali u početku ga nije imao, priznaje mi dok hodamo plantažom.
– U ovom poslu, ali i u poduzetništvu, je možda najbolje kada gotovo ništa o tome ne znate jer biste odustali na početku. Sa simpatijama gledam u moje kolege koji podižu plantaže smokava jer ih podižu uglavnom oni koji o njima ne znaju ništa. U poslu sa smokvama problem dolazi s berbom. Možda sam ja bio u prednosti jer sam naslijedio 200 velikih stabala smokava i imao određeno znanje. Jedno takvo stablo, kakvo imam, može bez problema osigurati oko 50 kilograma suhih smokava ili oko 150 kilograma svježih. Ali moram priznati da o poduzetništvu nisam znao ništa. Sada znam da su presudne volja i upornost – objašnjava mi Ostojić.

Vrlo brzo u Peračko Blato stigla je i njegova obitelj. Ostojić mi priznaje da u ovom trenutku ipak ne smatra da je pogriješio što je obitelj povukao iz Zagreba sa sobom, unatoč tome što je njegova supruga Marlena imala posao u struci i činjenici da je i sam bez ikakvih problema mogao dobiti posao u struci u Zagrebu. Marlena je izvan ovog posla. Zaposlena je na državnom poslu, a trenutačno je na porodiljnom i bavi se tromjesečnom Elen. Tu je i još dvoje djece, kći Barbara i sin Borna. Posao zasad ide dobro, uz ove plantaže Ostojić ima velike planove.

Priprema investiciju u novi i moderan pogon. Investicija bi trebala iznositi između četiri i pet milijuna kuna, a on je trenutačno u fazi ishođenja dokumentacije.

– Uz proizvodni pogon uredili bi jednu lijepu Kuću smokava za posjetitelje. Zahvaljujući sredstvima EU prošle godine smo uredili jedan prostor za primanje posjetitelja. Imamo i izletnički brod koji može primiti deset izletnika – priča mi Tomo Ostojić, koji se bavi poslom koji u Europskoj uniji ima jako mnogo mogućnosti. No, gotovo pa očekivano, iako imamo potencijala za uzgoj, Hrvatska itekako izostaje u ovom sektoru.

Prema analizi koju je nedavno napravila savjetodavna tvrtka Smarter, potražnja za smokvom na svjetskom i europskom tržištu sve više raste, a od oko 1,5 milijuna tona svjetske proizvodnje smokve više od 80 posto proizvodi se na Sredozemlju. Među deset najvećih svjetskih proizvođača i izvoznika smokava sedam zemalja je s Mediterana, područja na kojemu je koncentrirano čak 80 posto proizvodnje. Najveći proizvođači i izvoznici su Turska, Grčka, Italija, Alžir, Maroko i Španjolska, no Hrvatske nema jer se organizirana proizvodnja iz godine u godinu urušava, unatoč ogromnim potencijalima za proizvodnju. Tržište smokava u Europskoj uniji u 2018. godini bilo je vrijedno 431 milijun dolara i u odnosu na godinu dana ranije povećano je za 5,6 posto.

A koliko je vrijedan posao OPG-a Tome Ostojića? Naš sugovornik uz osmijeh kaže da je to vrlo teško procijeniti. Računica ide otprilike ovako. Ostojić ima 200 stabala, a svako stablo može dati 150 kilograma svježih, odnosno 50 kilograma suhih smokava. Kilogram smokvi na početku berbe seže oko 20 kuna. Kako berba odmiče, cijena pada, pa ćemo u ovom izračunu imati početnu cijenu od 15 kuna.

Kada bi Tomo Ostojić prodao sve svježe smokve sa svojih 200 stabala, uprihodio bi godišnje 450 tisuća kuna. Kada bi pak sve te smokve prodao kao sušene, čiji se kilogram prodaje po 50 kuna, imao bi od prodaje prihode od oko pola milijuna kuna. Međutim, budući da Tomo Ostojić suhu smokvu plasira u malim, dizajniranim pakiranjima, kao i kroz proizvode veće dodane vrijednosti, njegov godišnji posao vrijedi mnogo više. Evo i zašto.

Ostojić se nije zadržao samo na uzgoju i sušenju smokava. Proizvodi više vrsta smokvenjaka, džemova, umaka i energetskih pločica. Ukupno ima petnaestak proizvoda.

– Vezani smo uz turizam, a pogotovo uz Dubrovnik. Izvozimo oko 30 posto proizvodnje u Singapur, Hong Kong, Sloveniju, Austriju i Njemačku. U budućnosti se namjeravamo više koncentrirati na izvoz, a i u ovogodišnjoj krizi izvoz je jedini postao stabilan. Uskoro bi nam trebala krenuti prva pošiljka džemova i umaka na bazi smokve na tržište SAD-a. Svi naši proizvodi imaju svoje kupce, svoje mjesto u delikatesnim trgovinama i ne mogu reći koji je dominirajući. Za neke svoje akcije i projekte naše proizvode koriste nutricionisti, što se može vidjeti na YouTube kanalima. Što se tiče energetskih pločica, teško nam je cjenovno konkurirati velikim proizvođačima jer je smokva kao sirovina jako skupa, ali ipak ima tržište. Naši proizvodi se nalaze u svim važnijim specijaliziranim trgovinama duž obale – otkriva Ostojić.

Kao što Ostojić izvozi, tako Hrvatska uvozi smokve. Suha smokva ima udjel od 30 posto ukupnog uvoza sušenoga voća, a čak 50-60 posto potreba za sušenom smokvom u Hrvatskoj se prema Smarterovoj analizi osigurava iz uvoza. Tako smo lani uvezli 540 tona sušene smokve vrijednih 1,7 milijuna eura, od toga čak 251 tonu iz Turske i 115 tona iz Albanije. Hrvatska je pak u 2019. izvezla tek 10 tona svježe smokve u vrijednosti od 21.500 eura i 29 tona sušene smokve, od čega 22 tone u Sloveniju.
Na pitanje zašto nema ozbiljnije proizvodnje smokava u Hrvatskoj i zašto ta kultura nema veću komercijalnu zastupljenost, Ostojić je uvjeren da je to zbog činjenice da je za branje još uvijek nezamjenjiv ručni rad.

– Taj problem nije samo moj, nego je to zapreka ozbiljnijem razvoju smokvarstva u Hrvatskoj, ali on može biti nečija šansa za uspjeh. Bilo bi, recimo, idealno kada bi se na institucionalnoj razini formirao zaseban sektor u Ministarstvu poljoprivrede koji bi se bavio istraživanjem, razvojem i planiranjem. Tada bih se njima obratio, oni bi u rješavanje tog problema uključili inženjere strojarstva, robotike i zajedno bismo krenuli u proces razvoja stroja za berbu smokava i ostalog sličnog voća. Potom se stroj može patentirati i uvesti u proizvodnju. Takav pristup je jedini ispravan put razvoja poljoprivrede i servisnih djelatnosti vezanih uz poljoprivredu. Tu je i osnovna razlika između naše i turske smokve, koja je najzastupljenija na tržištu. Mi beremo ručno, a oni u Turskoj imaju velike plantaže i posebnim usisivačima usisavaju smokve s poda. Naravno, tako povuku i svu prljavštinu s poda. To je razlog zašto je njihova smokva cjenovno konkurentnija. Međutim, kvaliteta i čistoća se ne mogu uspoređivati. Jedino se sušenjem smokava na suncu može postići top kvaliteta. Osim toga, smokvu iz našeg kraja bi trebalo brendirati – pojašnjava Ostojić.

Kada ga pitamo koliko smokvi oni uberu tijekom berbe, Ostojić se ponovno smije. Pa računamo zajedno. U kilogram stane do 23 svježe smokve, pa oni tijekom berbe sa svojih stabala ukupno skinu 690 tisuća smokvi. U kilogram sušenih smokvi stane oko 110 komada, što pak znači da Tomo Ostojić raspolaže carstvom od milijun i sto tisuća sušenih smokvi.

A tko sve to bere?

– Svake godine angažiramo berače po potrebi. Njih je teško pronaći jer je turizam, osim što je najveći prodajni kanal i s jedne strane razlog zbog kojeg se uzgoj smokava komercijalizirao, s druge strane je uteg jer uzima radnu snagu. Ove godine smo odlučili da većinu posla obavimo unutar obitelji. Pomaže nam uža i šira obitelj, a po potrebi angažiramo i radnike – ističe Tomo Ostojić. Ima svoje stalne beračice, ali čim mu je potrebno više berača izvan stalnog kruga nastaje problem jer je većina ljudi zaposlena u turizmu. Satnica berača iznosi 30 kuna. To nije ni malo jer u jednom danu može zaraditi između 250 i 300 kuna.
U berbi mu pomažu čak i djeca Barbara i Borna. Dok nam Barbara otkriva da uskoro treba poći u šesti razred i kaže da ne voli brati smokve jer se nije rodila u Peračkom Baltu kao njezin otac, nego u Zagrebu, branje svježih smokava je za nju naporan posao za razliku od pakiranja proizvoda u pogonu.

To je, kaže nam, posao u kojem uživa. Njezin dvije godine mlađi brat Borna kaže da uživa u berbi i sakrivanju ispod smokvinih stabala. Njemu je posao pakiranja proizvoda dosadan. U priču se nadovezuje i njihov otac, koji razlog zašto je on jedini profesionalac iz ovog mjesta, najpoznatije mikrolokacije za uzgoj smokava, vidi u tome što ih taj posao prati od malih nogu, tako da ga kasnije izbjegavaju. Barbara i Borna su ipak zadovoljni što sudjeluju u obiteljskom poslu. Nagradu očekuju prije početka školske godine.

Jutarnji list

Foto: Vojko Bašić