Politika i gospodarstvo

Neretvom bjesni rat za zemlju vrijednu 300 milijuna eura

neretva by franka veza

Godinu dana prije isteka ugovora o zakupu zemlje u dolini Neretve, a valjda znate da je zemlja Neretvanima sve jer u njih velikog turizma nema – buknuo je pravi rat za “rodnu grudu”. Sijevaju šake, prijetnje, uvrede, intervenira policija, a napadači, sve odreda žestoki momci koje ovdje zovu “drobaši” – završavaju u pritvoru. No, ni hlađenje iza rešetaka nije primirilo strasti jer veliki su novci u igri.
Zemljište na koje se pikira, a u vlasništvu je države, nekih stotinu i dvadeset hektara – vrijedi, izračunali smo – i preko 300 milijuna eura!

Hektar pod nasadima na nekim mjestima piza i po trideset tisuća eura; močvara neretvanska je mala, a krokodila – puno. I sve su gladniji, a apetit je s krizom, koja je u ovom dijelu Dalmacije ugušila gotovo svaku drugu aktivnost osim zemljoradnje – narastao, susjed bi “požderao” susjeda. Ljudi su kadri napraviti sve samo da napune džepove, svjesni da se uz političku zaštitu može raditi koga što volja.

Znoj i suze
No, da bi tebi, čitatelju, bilo jasno zbog čega se plodna zemlja u delti Neretve sve češće i krvlju zalijeva, moramo se vratiti u vrijeme parola koje su spominjale još i znoj i suze, a kad je PIK “Neretva” zapošljavao 1800 ljudi i bio ponos pokojne države koja ju je krstila Malom Kalifornijom. U nju su komunisti, sjetite se vi stariji, dovodili strane delegacije da im pokažu kako je u Jugoslaviji poljoprivrednik u samoupravnoj zajednici sit i zadovoljan, a agrar mu “pod konac”. I tako je, nekako, i bilo. Ujutro se radilo u poduzeću, u državnoj službi, a popodne na zemlji – i bogami, lijepo se živjelo.


Slom giganta
I o Stanku Parmaću i melioraciji vjerojatno sve znate, o tome smo (na)učili u školi, a čitali ste i da je njegov socijalistički gigant PIK “Neretva” u Opuzenu, u mladoj demokraciji skončao stečajem. Tada je završila agonija za radnike, a počela za poljoprivrednike – njih oko 700 koliko ih danas “tanjura” po PIK-ovim bivšim parcelama.

I političari i narod, naime, bili su svjesni koliko zemlja u kojoj je problem s navodnjavanjem zauvijek riješen – vrijedi, pa su se počeli njome potkusurivati. Političari su dijelili parcele mahom građanima Opuzena i tako kupovali glasove, ali i unijeli razdor – jedni su, a to su oni koji su bili bliže oltaru – dobili bolje pozicije i više hektara, a drugi ostali kratkih rukava.

Godine 2006., zemljište iz ostavštine PIK-a država daje u zakup na deset godina i onda počinje show o kojem novinari “Slobodne” pišu u nastavcima.

– Ispada da je sva zemlja namijenjena jedino Opuzencima jer se kao jedan od kriterija za njezino dobivanje u zakup navodila domicilnost, a ta se domicilnost vezala samo uz Opuzen jer, eto, tu je bilo središte PIK-a. Nitko nije mario za zdravu logiku, a to je da se 120 hektara tog zemljišta, koje je bilo i jest državno, nalazi pred naseljem Krvavac, u općini Kula Norinska – tumači mladi HDZ-ov načelnik Nikola Krstičević. To je, kažu mještani, razjarilo ljude iz Krvavca, a natječaj prije devet godina doživio je fijasko.

– Javili su se ljudi, ali gotovo nitko nije uveden u posjed. A, i oni koji jesu, kasnije su odustali kad su vidjeli da se tu od trske ne da saditi mandarine. Zemlja je godinama ležala, i onda smo mi iz Udruge branitelja “Kula Norinska” odlučili ući u posjed i raditi da bi mi i naše obitelji sutra imale od čega živjeti – objašnjava poljoprivrednik Boro Jelčić i prisjeća se da ih je u početku bilo i okruglih sedamdeset.

Veliko bezvlašće
– Vremenom je ostalo deset – dvanaest obitelji koje u kontinuitetu godinama obrađuju zemlju i koje nisu htjele njom špekulirati, već se stvarno baviti zemljoradnjom kako Bog zapovida – veli Jelčić.

Radi se o tome da su ljudi zemlju za koju nisu imali ni ugovora o zakupu, ni vlasničkog lista – jednostavno preprodavali nakupcima?! Ukratko; naša posla: podijeljeno državno zemljište – a rekli smo vam da je negdje vrijedilo i astronomskih 30.000 eura po hektaru – davali su za siću, za kakvih 900 eura, jer zemlju nije lako obrađivati, puno je tu žuljeva i rizika oko vremenskih (ne)prilika, uroda, otkupa i naplate.

Osim toga, kad i nešto dobiješ na “hvala”, odnosno osvojiš na juriš – šiška ti se, brate, što je cijena daleko ispod tržišne, jer prodaješ ono što ni prodati ni u zakup ne bi smio dati. Riječju – čisti lopovluk.

Stanje na terenu je sada takvo da malo tko ikakav zakup plaća i svatko radi što ga volja. Kako gotovo nitko nema vlasničkog lista, bitno se samo domoći posjeda – vikom, drekom, prepadom, pa i batinama ako treba.

– Upadnu ti na tablu preko noći i onda oru. I sutra vele – biž’ ća, ovo nije tvoje! – priča nam drhtavim glasom Mira Ujdur koja je svjedočila i fizičkom napadu. Milenka Batinovića se tuklo, udarali ga, čujemo od susjeda, šakama po glavi, ali on se sa zemlje, koja je jedini prihod njegovoj obitelji – nije dao.

– Podnio sam, kako me policija i savjetovala, kaznenu prijavu protiv napadača – veli Milenko.

– Ante Golemac je bio na obavijesnom razgovoru, a brat mu Miodrag Golemac i u pritvoru – kaže Jelčić, koji se i sam jedva spasio batina.

– Mi samo mirno obrađujemo zemlju, a drugi osvajaju hektar po hektar kako bi se jednog dana dočepali velikih površina – objašnjava Boro, a to “jednog dana” nije daleko, jer desetogodišnji rok na zakup zemlje na osnovi kojeg je tek pojedinci obrađuju istječe dogodine, pa se brže-bolje hvataju pozicije. Tko je u posjedu zemljišta, raširio se glas, već sutra će imati pravo prvenstva kod zakupa, a tko zna, bude li i država “tog jednog dana” prodavala plodne parcele – posjednici bi mogli prvi do nje, jer ima li što logičnije nego predati je ili prodati onima koji je obrađuju? Samo ne vode računa o tome da zakup ne plaćaju i da su, zapravo, na zemlji ilegalno.

Rješenja o povratu
– Zemlja je sada odjednom nekima koji za nju prije uopće nisu marili, postala silno važna. U Europskoj uniji smo, tko bude zakupac po zakonu ili čak vlasnik, imat će pravo na poticaje ili bespovratna sredstva iz fondova, a to nije mala stvar – iskren je Jelčić.

Da sve bude zamršenije, u dolini Neretve je čudo i privatne zemlje koju je PIK “Neretva” bio prisvojio, pa su devedesetih ljudima podijeljena rješenja o povratu, ali tek su rijetki ušli u posjed.

– Kako su se u međuvremenu prokopali kanali i putevi, malo je više tko znao i prepoznati parcelu koju su orali njihovi stari. Sve je usitnjeno, raštrkano, komad zemlje ovdje, komad tamo. Zato smo odlučili pomoći ljudima tako da smo proveli komasaciju za privatne vlasnike za tri kune po hektaru uz njihovu punomoć. Kad to zemljište prenesemo na Općinu, onda ćemo ga vratiti pravim vlasnicima i taj postupak traje puno kraće nego da su oni u cijeli postupak krenuli sami. Mi to kao jedinica lokalne samouprave ipak možemo puno lakše obaviti – kaže načelnik Krstičević i poziva državu da reagira u raspodjeli zemljišta između Kule Norinske i Grada Opuzena.

– Jedino arbitražna komisija može riješiti taj problem. Neka oni lijepo pokažu što katastarski pripada našoj općini, a što je opuzensko, pa će Vlada, odnosno Agencija za upravljanje poljoprivrednim zemljištem, moći raspisati pošteni natječaj za zakup zemlje od 2016. nadalje – predlaže Krstičević.

U međuvremenu, najveći veleposjednik postao je bivši gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić Jambo. Naši sugovornici vele da on kontrolira i preko stotinu hektara zemlje, ali domeću da nije jedini. Tridesetak obitelji s političkim i inim vezama ovladalo je s devedeset posto raspoloživog zemljišta u dolini, a ostali su, kažu gorko, nešto kao kmetovi. Bore se na svoja dva ili tri hektara za goli opstanak, a sad im i to, raznim igrama i igricama, uglavnom posudbama kad im pofali para i ucjenama, ili doslovno golom silom – žele oteti.

Feudalci i kmetovi
Najodgovornija za sve je država koja među zavađenim Neretvanima ne želi posredovati, nego ih je pustila da se snalaze kako znaju, pa ako tko koga sutra zbog mandarina ili lubenica ozbiljno i “dokači” – njihova stvar.

Obitelj Ujdur, koja je bila izložena pritiscima, odustala je od poljoprivrede. Kažu da im nije potrebno suočavati se s prijetnjama i istjerivati pravdu koja se u ovoj državi očito istjerati ne da. Boro Jelčić strahuje da će i drugi slijediti njihov primjer. Hoće li nakon ovoga teksta mudre glave sjesti za stol i konačno prekinuti klasne ratove između neretvanskih “kmetova i feudalaca”? I tko će odgovarati ako se dogodi zlo?

Od mandarina godišnja zarada i do 30.000 eura
Na tri hektara nasada, koliko je prosječno u posjedu poljoprivrednika iz Neretve, za dobre godine zna se dobiti po četiri vagona mandarina. Ovisno o cijeni, to iziđe negdje oko 30 tisuća eura godišnje. Pripremu nasada, navodnjavanje i sve što prethodi trganju, može se raditi nakon redovitog posla, poslijepodne, a berba traži gotovo cjelodnevni angažman i po dva i pol mjeseca.

Divišima vraćeno 18 hektara
Puno se papira potrošilo na priče o Parmaćevu i Gattinovu agronomskom čudu iz Neretve. Istine radi, treba reći da se zemlja obrađivala i prije melioracije i da su pojedincima nakon 1945. oduzete ogromne površine. Obitelji Diviš, na čijim je parcelama niknulo pola Opuzena i dobar dio PIK-a ‘Neretva’, vraćeno je velikih 18 hektara.

– Eto prilike da oni koji žele obrađivati zemljište kupe od njih parcele – ironičan je Milenko Batinović, jer zna da oni koji bi se zemlje domogli preko noći, ne misle za nju platiti ni pet para.

Pokrali i traktore
Mehanizacija propalog PIK-a ‘Neretva’ i dalje je u pogonu, samo, kažu naši sugovornici, pitanje je tko je se domogao.

– Vidiš onaj traktor, i ono ti je od PIK-a – pokazuje Jelčić, a Ujdur, koji je prije rata bio jedan od šefova u ‘Neretvi’, na predjelu Luka, a do kojeg je posebno stalo mještanima Kule – potvrđuje da govori istinu.

Tekst: Saša Ljubičić
www.slobodnadalmacija.hr

Foto: Franka Veža