Politika i gospodarstvo

Marija Vučković: Bez promjena u obrazovnom, socijalnom, zdravstvenom, poduzetničkim i kulturnom sektoru nema izlaska iz tranzicije

marija vučković by dubrovacki.hr

Marija Vučković aktualna je zamjenica Dubrovačko-neretvanskog župana. Ekonomiju je diplomirala na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 1997. godine, gdje je, u razdoblju1999. – 2002. pohađala i poslijediplomski znanstveni studij, smjer Međunarodna ekonomija.

Karijeru je započela kao savjetnica u Upravi za međunarodnu gospodarsku suradnju, Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske, a u razdoblju 2005. – 2009 rukovoditeljica je komercijalnih i financijskih poslova u Lucci Ploče. Od 2009. zamjenica je župana Dubrovačko-neretvanske županije.

S gospođom Vučković, koja je od 2006. aktivna u HDZ-u i svakako pripada skupini “mladih lica” na hrvatsko političkoj sceni, razgovarali smo o ključnim ekonomskim pitanjima o kojima se u posljednje vrijeme polemizira u hrvatskim medijima.


-Promatrači političke scene u Hrvatskoj sve otvorenije ukazuju na činjenicu kako se temeljna politička bitka bije između zagovornika stare ekonomske škole temeljene na dogovorenoj ekonomiji i socijalističkom samoupravljanju i zagovornika moderne ekonomije. Kakav je vaš stav o tim tvrdnjama?

Živa ekonomska misao u svijetu danas se jednostavno dijeli na klasičnu, čije nasljednike još nazivamo liberalima, neoliberalima ili monetaristima, i na tzv. kejnesijansku, nazvanu po engleskom ekonomistu, filozofu i matematičaru Johnu Maynardu Keynesu, tvorcu koncepta primjenjenog tijekom New Deal-a. O prevladavajućoj liberalnoj teoriji čuli smo mnogo toga u medijima tijekom posljednjih godina. Keynesa, koji ističe mogućnosti fiskalne politike i uporabe deficita u stabilizaciji gospodarstva, je u život vratila velika kriza 2008. godine. Bitno je naglasiti da oba koncepta prihvaćaju kapitalizam kao najbolji mogući sustav ekonomskih i političkih sloboda, pa njihove prijepore možemo nazvati obiteljskom svađom (kako ističe Keynesov biograf Lord Skidelsky).

-Kako primjena ta dva modela, po Vama, izgleda u hrvatskoj praksi?

Ono što se u Hrvatskoj događa posljednjih godina, nažalost nije primjena jednog ili drugog modela, ili sinteze među njima kako to radi najveći broj zemalja, već nekakva čudna i nenaravna mješavina postkejnesijanisma i Marxa, uz pojedine upade liberalizma (sjetimo se „outsourcinga“) upravo tamo gdje liberalizmu, zasad, mjesta nema.

-Da li je Hrvatska uopće izašla iz socijalističkog samoupravljanja i dogovorne ekonomije, odnosno jesmo li uopće završili tranziciju na području gospodarstva?

Nije. Naša domovina u prolongiranoj je recesiji i u stanju makroekonomskih neravnoteža; osobine gospodarstva su visoke vanjske obveze, visoka zaduženost poduzeća, brz rast duga opće države, niski rast realnog BDP-a, niski inovacijski kapaciteti i slaba sposobnost prilagodbe. Dug opće države od 2008. do danas narastao je s 36% na preko 85%! Unatoč svim prilagodbama zakonske regulative u pravcu stvaranja moderne tržišne ekonomije i velikim javnim investicijskim projektima koji su se u ciklusima u posljednjih dvadesetak godina događali, naročito sredinom prošlog desetljeća, hrvatsko gospodarstvo i privatni sektor neprestano se „muče“…čak i u vremenima pozitivnih konjuktura. Šestogodišnji pad izveo je na površinu slabe temelje rasta i ukazao na nisku produktivnost i slabu izvoznu bazu kao strukturna obilježja hrvatskog gospodarstva; povećana javna potrošnja nije urodila željenim plodovima, već nažalost „prelijevanjem iz sektora razmjenjivih dobara u sektor nerazmjenjivih dobara“, kako to točno tvrdi Europska komisija u prošlogodišnjem izvješću za Hrvatsku. Urodila je, dakle, onim što ekonomski teoretičari nazivaju „efektom istiskivanja“ – istisnute su privatne investicije i domaća proizvodnja tržišnih dobara. Tranzicija, dakle, nije završena!

– Što je potrebno za izlazak iz tranzicije?

No ona se i neće završiti bez sveobuhvatnih promjena u obrazovnom, socijalnom, zdravstvenom, poduzetničkim i kulturnom sektoru, a promjene moraju biti i kvantitativne i kvalitativne. I čvrsto vjerujem da se one ne mogu raditi vrijednosno neutralno.

-Kako tumačite činjenicu da u hrvatskom obrazovnom sustavu i danas imamo predmet Politička ekonomija ali ne i predmet Tržišna ekonimija?

Mislim da se Politička ekonomija kao kolegij danas više izučava na pravnim i politološkim studijima, a na ekonomskim rjeđe. Ekonomija je društvena znanost i svakako je dobro posvetiti pažnju poznavanju povijesti ekonomske misli, te odnosu politike i ekonomije, ali središte proučavanja temelja ili osnova ekonomije trebaju biti mikroekonomska i makroekonomska analiza, uz poticanje studenata na kritičke osvrte i primjenu mikroekonomske analize kao temelja razumijevanja tržišta i tržišnih odnosa u stvarnom životu.

-Koliko sve skupa utječe na gospodarsku sliku Hrvatske ali i kreditni rejting o kome se posljednjih dana jako puno govori?

Gospodarska slika Hrvatske nije dobra – dug opće države prekomjerno je narastao zaprijetivši prevelikim rizicima, opterećenost gospodarstva državnim reguliranjem još uvijek je među većima u svijetu, a niska produktivnost gospodarskog sektora jedina prava konstanta te slike posljednjih desetljeća. Aktivna fiskalna politika podrazumijeva mogućnost kratkoročnog odustajanja od održivosti javnog financija u svrhu stabilizacije potresenog gospodarstva, no hrvatska fiskalna politika posljednjih godina, po mom mišljenju, nije bila aktivna na ispravan način, već je gomilala dug zbog porasta relativnog udjela zaposlenih u javnom sektoru u odnosu na ukupan broj svih zaposlenih, pogrešnog socijalnog niveliranja koje je za cijenu imalo stagnaciju i gubitak inovacijskog kapaciteta i odsustva strateškog upravljanja javnim dugom i državnom imovinom. Naravno, sve je to temelj rasta ostavilo slabim i posljedica je nizak kreditni rejting. Rejting industrija ima nekad i zaslužene kritike, no činjenica je da ona igra značajnu ulogu u marketingu investicija. Dodatno, državama trebaju rejtinzi kako bi i one i njihov privatni sektor mogli pristupiti globalnom tržištu kapitala, a značajan su čimbenik za uspjeh središnjih banaka u provođenju operacija na tržištu novca i osiguranju likvidnsoti tržišta. Nema spora da je zadovoljavanje uvjeta za stabilnost i poboljšanje kratkoročnog, a osobito dugoročnog kreditnog rejtinga iznimno važna zadaća nove hrvatske Vlade.

-Pitanje drugog mirovinskog stupa posljednjih se dana nametnulo kao ključna tema. Što iščitavate iz tih rasprava?

Ne smeta mi nijedna rasprava u društvu, pa onda ni rasprava o II. stupu. Ono što doživljavam pozitivnim je preneseni stav profesora Lovrinovića, medijski eksponiranog kao inicijatora ove rasprave, koji nam govori da nikakvih promjena neće biti prije javnih rasprava. Moje poznavanje ove problematike je skromno, a zasad sam skeptična u pogledu tog prijedloga koji mi nalikuje kratkoročnoj knjigovodstvenoj operaciji.

-Što je sporno u tom prijedlogu?

-Sporan je dugoročan pozitivan efekt na deficit, postavlja se pitanje što bi se dogodilo u budućnosti s mirovinama zbog izrazito loše demografske slike Hrvatske, a otvara se i pitanje koliki je rizik povećanja troškova rada uslijed eventualne potrebe za povećanjem doprinosa za mirovinsko osiguranje. Ukoliko mediji točno prenose prijedloge, to bi se moglo protumačiti i odustajanjem od mirovinske reforme, a osobno sam bliže stavu da je drugi mirovinski stup potrebno unaprijediti poboljšanjem odnosa strukture ulaganja i rizika.

-Poljoprivreda i turizam, te dvadesetak pratećih gospodarskih grana, nameću se kao ključni strateški prioriteti buduće vlade. Kako gledate na takav plan?

Razvoj poljoprivrede narednih godina u najvećoj mjeri ovisit će o odgovarajućoj i pravovremnoj uporabi sredstava iz Programa ruralnog razvoja RH. Ovaj program koji se financira iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj vrijedan je oko 2,4 mrld EUR-a, sadrži 16 mjera koje za cilj imaju povećanje konkurentnosti hrvatske poljoprivrede, šumarstva i razvoj prerađivačke industrije. Neke mjere se odnose i na unaprjeđenje kvalitete življenja u ruralnim područjima što smatram od iznimne važnosti; iseljavanje stanovništva iz ruralnih područja koja obuhvaćaju veći dio Hrvatske loše utječe na očuvanje hrvatskog identiteta, kulture i tradicije, te uništava bazu za proizvodnju hrane…bez toga se ne može. Svakako očekujem reviziju ovog Programa, kao i strateških smjernica razvoja poljoprivrede u Hrvatskoj u pravcu prepoznavanja značajnih razlika u poljoprivrednim potencijalima različitih regija Hrvatske i u korist razvoja malih OPG-ova i obrta; izdašne mjere Programa, prema rezultatima prvih natječaja, nisu dovoljno u korist razvoja malih OPG-ova i obrta, time ne omogućuju u dovoljnoj mjeri ni ostvarivanje strateških poljoprivrednih interesa Hrvatske.

-A, strategija razvoja turizma?

-Što se tiče turizma, on je uz energetiku i poljoprivredu strateški gospodarski prioritet buduće Vlade; no, kao što je važan njegov rast i razvoj, valja promišljati o smanjivanju ovisnosti stope rasta BDP-a i platne bilance o rezultatima turizma. Bitnih razlika u koncepciji razvoja turizma nema među dionicima medijskog i političkog prostora, čini mi se. Razlika se može manifestirati samo u efikasnosti ostvarivanja ciljeva, pa očekujem od nove hrvatske Vlade efikasniji rad na stvaranju novih turističkih atrakcija, suvremene turističke infrastrukture, aktiviranju kontinentalnog prostora i priobalnog zaleđa, te produljenja sezone u mnogim dijelovima Hrvatske. U svim sektorima, a osobito u strateški značajnim poljoprivredi i turizmu, valja poduprijeti razvoj malog gospodarstva bez kojeg, unatoč težnji za velikim investicijama, nema sveukupnog razvoja Hrvatske. Poduzetnička inicijativa i razvoj malog gospodarstva krvotok su ekonomskog sustava svake uspješne države.

-Mnogi sve otvorenije ukazuju kako se najava tog zaokreta nikako ne sviđa iznimno moćnom uvozničkom lobiju. Vidite li u takvim procjenama opasnost i moguće usporavanje reformi?

Mislim da će kreatori nove hrvatske politike, bez obzira na partikularne interesne sfere, raditi sukladno svojim gospodarskim programima. Koliko ja znam, u programu Domoljubne koalicije jasno se definiraju i potrebne preinake operativnih i sektorskih programa unutar kojih su kreirane poticajne mjere za poduzetništvo i malo gospodarstvo, poljoprivredu i turizam usmjerene jačanju domaće ponude i povećanju njezine konkurentnosti. U današnjem svijetu otvorena i mala ekonomija poput Hrvatske ne može preko noći ni smanjiti niti administrativno zabraniti uvoz, već potpuno usredotočeno provoditi strukturne promjene i efikasnije administrirati realnom sektoru kako bismo izliječili nisku produktivnost i osnažili izvoznu bazu.

Robert Horvat
hrsvijet.net