Politika i gospodarstvo

Jurica Pavičić: Mandarina je opet postala metafora Hrvatske

mandarine i lađa by slobodna dalmacija

Statistike nam kažu kako je mandarina jedino voće – a koliko znam, i jedini poljoprivredni proizvod – koje Hrvatska proizvodi daleko više nego što troši. Dok naša zemlja uvozi jabuke i kruške, meso, ribu i orahe, dok nismo samodostatni čak ni u tako mediteranskim kulturama kao što su pomidor, grožđe ili maslina, mandarina je – vele statističari – plod koji proizvodimo trostruko više nego što ga jedemo.

Priča o paradoksu
Taj podatak o hrvatskoj proizvodni mandarina uzimamo nerijetko zdravo za gotovo, no u njemu postoje nebrojeni paradoksi o njima ne razmišljamo, premda jesu paradoksi. Za početak, mandarina – za razliku od grožđa ili jabuka – nije kultura raširena diljem ove zemlje.

Nje nema posvuda od Slavonije do Istre, a čak i u Dalmaciji nije sveprisutna, nego je vezana za komadić apsurdno uskog polja uz sami donji tok Neretve. Dok u nekim kulturama naš prostor ima milenijsku tradiciju, dok kultiviranje grožđa bilježimo još od staroga grčkog polisa u faroskom polju, dok je po nekim kulturama – poput višnje ili ovce – naš kraj bio stoljećima poznat, s mandarinom nije tako.


Mandarina je gotovo u potpunosti čedo socijalističke, reklo bi se gotovo „sovjetske“ planske ekonomije. Hrvatske priče o mandarini ne bi bilo da nije poslijeratne planske irigacije neretvanskog polja koja je od malarične močvare napravila plodno tlo.

Također, ne bi je bilo da nije dvojice dalmatinskih komunista koji su tvrdoglavom upornošću uvjerili neretvanske težake da se oprobaju u sadnji tih čudnih narančastih loptica koje dotad nisu ni vidjeli. Prvi od njih bio je komunistički strah i trepet Neretve Stanko Parmać, čovjek koji u metkovskom i opuzenskom slučaju ima ulogu „Prometeja s otoka Viševice“ iz istoimena filma Vatroslava Mimice.

Drugi je Živko Gattin, prvi novinar i fotoreporter „Slobodne Dalmacije“ iz mosorske pojate, Trogiranin i sovjetski agronom koji je agronomiju učio od Mičurina u Sibiru. Početkom šezdesetih, upravo se on vratio u Jugoslaviju i ljude iz Neretve uvjerio da bi moglo štogod biti od tih hrapavih narančastih kuglica koje su sličile na naranču, a nisu bile naranča, i koje do tog časa mnogi od njih nisu ni vidjeli. Do Gattina – navode izvori – u cijeloj je Neretvi mandarina bilo manje od sto stabala.

Tako je – kao čedo planske ekonomije – nastala priča o hrvatskoj mandarini. Dok su druge kulture – tradicijske, slavne, obdarene stoljetnim iskustvom, opjevane u estradnim pjesmama o starim majkama i povinutim granama – desetljećima umirale, dok neke od njih sad umiru pred našim očima, „sovjetske“ mičurinovske mandarine pretvorile su se u održivu ekonomiju i u hrvatski izvozni adut.

Priča o sovjetskom plodu
Ali – ta priča o mandarinama dobila je posljednjih mjeseci i svoj neugodan obrat. Neretva je, naime, proizvodila mandarine za cijelu SFRJ. Kad je SFRJ nestala, neretvanski proizvođači tržište su našli u Rusiji, koja se postupno pretvorila u najvećeg uvoznika hrvatskih mandarina. Sve do ovog ljeta, kad su u okviru razmjene ekonomskih sankcija između EU i Rusije povodom ukrajinske krize kao lateralna žrtva pali i Neretljani.

Rusija je zabranila uvoz voća iz EU-a, hrvatsko je tržište premalo, a EU-majčica za koju desetljećima vjerujemo da je utočište od svih problema – nije se pokazala kao bogzna kakva pomoć. Neretvansko voće na europskom tržištu ne treba nikom, a jedino što je EU ponudio težacima jest mali novac da plodove truda – ostave na stablu. Može li biti nešto perverznije u svijetu tako punom neishranjenosti i siromaštva?

Sve se to skupa događa u kontekstu gdje je i osnovica neretvanske proizvodnje – isušena delta – u opasnosti. BiH uzvodno planira silne hidrocentrale, vodostaj Neretve pada, more prodire u deltu i postupno pretvara Parmaćevu „kaliforniju“ u slanu pustinju.

Politička rasparčanost, nedostatak planiranja i razmrvljenost interesa prijete da unište ono što je ostalo kao pozitivna stečevina planskoga gospodarstva. Mandarina – dijete planske ekonomije, probudila se u tržišnoj ekonomiji i našla u njoj najednom suvišna, prezrena, jeftina.

A tada se probudio onaj nama tako svojstveni nerv solidarnosti kad zagusti. Škole i bolnice počele su masovno kupovati mandarine za marendu bolesnika i djece, ljudi su se na tržnicama pojagmili za nikad jeftinijim plodovima, a ovih dana po hrvatskim trgovima gledamo masovne akcije kupovanja plodova neretvanskih polja na štandovima u gradskim centrima. Oni koji organiziraju te akcije vjerojatno o sebi ne misle kao o socijalistima i ljevičarima: dapače, prije vjerujem da im je motivacija konzervativno-patriotska.

Priča o Europskoj uniji i nama
No, ono što rade zapravo je refleks nečeg što u osnovi jest vjera u socijalizam. Naime, vjera da država ili javnost moraju biti korektiv tržišta, te da je dužnost zajednice da kad se proizvodnja nađe u tržišnom ćorskaku, za tu proizvodnju nađe tržište i kupca makar i političkom akcijom.

Riječ je o nečem nalik pučkoj verziji keynesizma: ideje da država ili zajednica moraju trošiti i trošiti zato da oni koji proizvode ne bi propali. Hrvati moraju jesti i jesti mandarine, jer tada oni koji sade mandarine neće propasti, pa će kupiti ono što mi proizvodimo: kekse, kruh, špaher, ili – na koncu – novine.

Jedan od problema Europske unije je u tome što takve ekonomske akcije brani i smatra kršenjem tržišnog natjecanja, pa ih u Hrvatskoj može provoditi samo spontani puk, dok država to ne smije. A upravo je taj EU Neretljane i uvalio u neprilike svojim vanjskopolitičkim avanturizmom, time što se lakomisleno upleo u ukrajinske unutrašnje trzavice i uvalio u rat koji na koncu ne vodi, nego ga namjesto njega vode Ukrajinci.

Jedan narančasti plod bivše malarične delte s jedne se strane našao kao žrtva globalne geopolitike, a s druge globalne ideologije. Na jednoj strani, sudbinu mu je pomrsila daleka politička kriza, s druge – čvrsta ideološka dogma liberalnog EU-a kako država ne smije jednostrano pomagati proizvođače u nevolji.

Sudbina Opuzena, Mliništa, Metkovića i Rogotina danas neraskidivo ovisi o Moskvi, Kijevu, Bruxellesu. Ukratko – slično kao pedesetih i šezdesetih – mandarina je opet postala metafora Hrvatske.

Tekst: Jurica Pavičić, www.slobodnadalmacija.hr
Foto: www.slobodnadalmacija.hr