Politika i gospodarstvo

Hrvatski pomorci već mjesecima ‘zatočeni’ diljem svijeta

– Na pomorce, ali i neke druge radnike, se potpuno zaboravilo u ovim trenucima korona krize, a ono što im se dešava je zaista stravično. Dakle, trenutno je strahoviti problem izvršiti smjenu posade bilo kojeg broda bilo gdje u svijetu, jer svaka država vodi svoju politiku kojom se pokušava oduprijeti koroni, i trenutno ne postoji ta međunarodna institucija u svijetu koja bi mogla neku državu natjerati da dozvoli iskrcaj posade i omogući njihov transfer u matične države – kaže za Glas Istre Neven Melvan, glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske.

– U normalnim vremenima smo u Hrvatskoj imali između 750 i 800 smjena posada brodova u mjesec dana, a od ožujka jedva trećina pomoraca uspije napraviti smjenu kako treba. To je vrlo ozbiljna situacija koja već dovodi do zabrinjavajućih posljedica, pa se mi svi moramo ozbiljno zapitati u kakvom su psihofizičkom stanju ti ljudi, imaju li uopće dovoljno namirnica, robe i drugih potrepština za biti na brodu. Vjerujte mi, bit će gadnih posljedica, bit će bolesti i samoubojstava, ali kako to riješiti kad se svaka država u svijetu poziva na svoj suverenitet i zadržava pravo da zaštiti svoje građane tako da zatvori granice. U redovnim okolnostima, oko 15 tisuća Hrvata plovi međunarodnim vodama, a u ovom trenutku vam je sigurno između 6.500 i 7.000 Hrvata na raznim brodovima diljem svijeta, od kojih polovica ima problema s povratkom kući, kaže Melvan.

Međutim, navodi da je kompanija dužna napravit smjenu pomoraca i pronaći način kako će to napraviti, pa makar to značilo skretanje broda s njegove planirane rute. U nekim slučajevima, zbog nemogućnosti provođenja smjene posade broda, kompanije čak nude veće plaće posadama da bi izdržale još koji mjesec na brodu, dok bude omogućena njihova repatrijacija. Svjesni cijele situacije, iz Sindikata pomoraca su čak uspjeli uvjeriti Ministarstvo da ne kažnjava pomorce u ovakvoj situaciji. Naime, malo je poznato da pomorci moraju imati najmanje 183 dana navigacije da im država ne bi uzela 50 posto onoga što su svakim užasnim momentom na tom brodu zaradili. Evo svjedočanstva jednog pomorca kako njihova svakodnevnica izgleda:


– Opće je poznat podatak da pomorci moraju imati 183 dana navigacije godišnje, to jest 4.392 radnih sati. Usporedbe radi, radnik na kopnu, za 6 mjeseci staža odradi oko 1.080 sati. Pomorci su 4.392 sati pod stresom od posla koji je skoro pa u svakom trenutku opasan, bilo da se bore s ‘običnim’ ciklonama ili valovima i vjetrom koji nerijetko premašuju Beaufortovu ljestvicu koja mjeri valove do 14, 15 metara, pa sekunde čekanja izranjanja prove postaju vječnost i svaki novi val je novi stres opstanka za goli život. Sve su češći napadi pirata. U tom momentu, ako je posada imala sreće, sklonila se u Citadel – sigurnu ili paničnu sobu – a sam naziv dovoljno govori o stresu kojem smo izloženi. Moraju imati 183 dana navigacije da im država ne bi uzela ogroman porez, a ako pomorac umre u godini u kojoj nije ostvario 183 dana navigacije, država svejedno naplati svoj nemilosrdni porez obitelji pokojnog pomorca. Europska komisija je dopustila da se stopa poreza može spustiti i do 0 posto, ali naše Ministarstvo financija nema sluha za to iako hrvatsko gospodarstvo uprihodi milijardu dolara od nekoliko desetaka tisuća naših pomoraca, a to je oko 1.7 posto BDP-a. Dodamo li na to porez koji iznosi 24, odnosno 36 posto, ovisno o zaradi, a k tome još i prirez, plaćanje zdravstvenog osiguranja iako su i na brodu osigurani od poslodavca, pa još puste brevete koje se polažu, obnavljaju i plaćaju svakih par godina, pitamo vlasti zašto tolika pljačka pomoraca, pita se naš sugovornik, pomorac.

Stoga je nadležno Ministarstvo koncem travnja ipak odlučilo pomorce osloboditi plaćanja poreza na dohodak, zbog pada prometa uslijed pandemije koronavirusa. Ministarstvo je, naime, donijelo uputu za provedbu odredbi Pomorskog zakonika u svrhu utvrđivanja ‘183 dana u međunarodnom prometu’, radi oslobađanja od plaćanja poreza na dohodak pomoraca za vrijeme trajanja pandemije koronavirusa. Sukladno uputi, pomorcima koji plove u međunarodnoj plovidbi u broj potrebnih 183 dana računaju se i dani provedeni na liječenju od posljedica epidemije koronavirusa, odnosno dani provedenu u izolaciji, samoizolaciji ili karanteni. Osim toga, priznaju se i dani koji nisu ostvareni zbog poslovno uvjetovanih razloga, kao i dani boravka pomoraca na brodu u situacijama kada je nastupio prekid ugovora o radu, a pomorac nije bio u mogućnosti iskrcati se s broda. Budući da je mnogima ova vijest promakla, oni koji nisu uspjeli otići na brod prema planiranom rasporedu i dalje strahuju od naplate poreza. Zapravo je teško reći kome je gore, onima koji se ne mogu iskrcati s broda, ali i dalje dobivaju plaću, ili onima koji se na njega ne mogu ukrcati i zaraditi ono na što su računali, a čitava obitelj ovisi o njima. Najtragičnija situacija u ovom trenutku je na kruzerima diljem svijeta, ističe Melvan.

– U svibnju su vam u Dubrovnik uplovila tri kruzera s posadama od nekoliko stotina, pa i gotovo tisuću članova posade iz raznih zemalja. Repatrijacija i smjena posade se obavila iz Dubrovnika, jer ih niti jedna druga država nije htjela uzet! To je tragično! Znači, Italija, na primjer, nije htjela uzet svoje građane u talijanskoj luci, nego su morali pristat u Dubrovniku i od tuda otići za Italiju. Među njima je bilo i nekoliko stotina Hrvata za koje se ta priča još i dobro završila, za razliku od, primjerice Filipinaca koje njihova država ne želi ni dan danas uzeti natrag, pa sad imate 11 kruzera koji plutaju ispred obale Filipina, a država ne dopušta svojim građanima da stupe na kopno. Danas u svijetu imate nevjerojatno tragičnih priča, pogotovo u kruzing industriji koja je zbog korone totalno propala i neće se sigurno oporaviti još nekoliko godina. Nažalost, imate i takvih kompanija koje bezobrazno koriste ovu situaciju da bi uštedile, jer ih svaka smjena posade itekako košta, pogotovo u ovako kompliciranim situacijama, ali za boga miloga, ljudi moraju ići doma i točka, koliko god da to košta. Zato su se neke kompanije organizirale i zajednički dogovorile charter letove da bi vratile svoje ljude doma. Ali sve to vam malo znači ako neke države zatvore svoje granice i ne dozvoljavaju nikakav promet, kaže Melvan.

Napominje da je Sindikatu pomoraca problem što im se moraju javiti sami pomorci koji su se našli u ovako nezavidnim situacijama i problemima, a ne njihove obitelji. Zna se dogoditi, recimo, da neki pomorac ima samo potrebu izjadat se svojoj obitelji, koja onda, mimo njihove privole, zove Sindikat i traži da riješe problem. No, jedna je stvar stav i poimanje cijele situacije sa strane članova obitelji, a druga je stvar što taj pomorac želi, ističe Melvan. To dakako ne umanjuje činjenicu da je pomorcima u ovim trenucima jako teško, ali zato se pomorci moraju javiti osobno kako bi Sindikat i nadležna Ministarstva mogli krenuti s rješavanjem problema.

Besmisleno je uopće pokušavati zamišljati kakav utjecaj na zdravlje može imati šestomjesečno zatočeništvo na brodu. Pandemija korone pokazala je da se svatko zatvara u sebe unutar svojih granica i svijet kao ‘globalno selo’ ne funkcionira. Najveća tragedija na koju nam je ukazala korona je totalni nedostatak bilo kakve solidarnosti, humanosti i suradnje, pa i bezdušnosti prema vlastitim građanima. Međunarodna federacija radnika u prometu (ITF) i Međunarodna brodska komora (ICS) predložile su svim pomorcima koji su prekoračili termine iz svojih ugovora o boravku na brodu da sastave pisanu izjavu da su zdravstveno nesposobni obavljati svoj posao, jer po svim parametrima u mnogim slučajevima to i jesu, a s time se složio i hrvatski Sindikat pomoraca.

– Dogodit će se trenutak kad brodovi više neće moći isplovljavat i možda će se tada konačno netko trgnuti i shvatiti da se mora hitno poduzeti nešto da bi taj svjetski prometni lanac mogao funkcionirati. Ova patnja i tragedija se mora prekinuti i točka, poručuje Melvan za Glas Istre.

Tag