Politika

General Džanko ogorčen 30. obljetnicom oslobođenja hrvatskog juga: HDZ-ovci su prisvojili sve zasluge za slobodu

Razgovor generala Luke Džanke prenosimo sa portala Slobodne Dalmacije:

General Luka Džanko posljednji je živući zapovjednik Južnog bojišta. Na 30. godišnjicu oslobođenja juga Hrvatske, međutim, nije bio dobrodošao: otišao je u Dubrovnik prkositi sam, o svom trošku, baš poput partizanskog komandanta Koče Popovića na 30. godišnjici bitke na Sutjesci.

Koča Popović, koji je na Sutjesci probojem neprijateljskog obruča doslovce spasio glavu cijelome Vrhovnom štabu, spavao je 1973. na Tjentištu pod šatorom sa svojim nekadašnjim suborcima. General Luka Džanko je nedavno u Dubrovniku prespavao u prilično udobnom hotelu, no platio ga je iz vlastita džepa.


Ne mogavši se načuditi apsurdima velike fešte hrvatske slobode, recepcionar mu je tad rekao kako je tragedija da ratni zapovjednik sam plaća svoje noćenje, dok je čitavom autobusu mažoretkinja iz Pule organizator slavlja osigurao besplatne hotelske sobe.

Sudbina vojnika, naročito onih najzaslužnijih za pobjede, u svim je vremenima prilično slična: omiljena su igračka političkih vjetrova.

Generale Džanko, jeste li prije odlaska u Dubrovnik znali da tamo baš niste dobrodošli?

– Već kroz pripremu same obljetnice oslobođenja dubrovački župan je navodno rekao kako ‘ne treba forsirati toga Džanka‘. Obećao je da ću dobiti poziv, ali da na proslavi neću moći govoriti. Moj dolazak u Dubrovnik bio je o osobnom trošku, svojim autom, da bih u hotelu sam platio i svoje noćenje. Imao sam dojam da se organizatorima proslave oslobođenja hrvatskog juga smrknulo kad su vidjeli da sam se tamo uopće pojavio.

Sličan je tretman u Dubrovniku imao i Predsjednik Republike?

– Tako je, a to nije bilo slučajno. Sve je zapravo počelo u svibnju u Okučanima, gdje sam s predsjednikom na godišnjicu ‘Bljeska‘ polagao vijenac jer sam svojedobno sa svojima prvi ušao u Okučane. Nakon polaganja vijenaca rekao sam i predsjedniku Zoranu Milanoviću i premijeru Andreju Plenkoviću kako mi smetaju podjele prigodom obilježavanja ratnih pobjeda i da povedu računa da sljedeće obljetnice, na Maslenici i na Južnom bojištu, budu u zajedništvu.

A ispalo je upravo suprotno?

– Nažalost, podjele su se još više produbile. Ja se u Dubrovnik nisam išao gurati na HDZ-ovo slavlje, nego samo svojim primjerom pokazati da nam je tamo mjesto svima koji smo doprinijeli slobodi. Već u 9 ujutro sam znao da se po programu polažu vijenci i bio sam tamo. U 10 sati je došao Predsjednik, no tad su se svi već razbježali kao da dolazi kuga. Dočekali smo ga samo general Ivan Beneta, brigadir Ivo Brbora, ja i djelatni generali. Potom sam otišao na mimohod i bio sam iznenađen koliko sam dobio pozdrava i aplauza iz postrojbi sudionika mimohoda. To mi je popravilo prethodni loš dojam.

Zbog čega onda još osjećate gorčinu?

– Na samom kraju te dubrovačke proslave sam shvatio da su političari potpuno istisnuli prave pobjednike sa sunca slobode i preuzeli sve zasluge. Dolazim u dubrovački teatar na akademiju, a tamo sami organizatori, ministri, vlada, župan, gradonačelnik, cijela svita. Ja kažem naglas da sam upravo ispratio predsjednika i svi gledaju kroz mene kao da me nema, nitko mi se nije usudio pružiti ni ruku.

Tu je i dojučerašnji načelnik Glavnog stožera Mirko Šundov koji ima više činova nego svi mi zajedno, i ja kažem, iz čiste šale, da je i Šundov isto bio na ispraćaju Milanovića. Šundov nakon toga nije uspio sebi naći ni mjesto za sjesti, na kraju je završio u osmome redu. Svita HDZ-a – župan, gradonačelnik, ministri… – zauzela je kompletno sve prve redove.

Nitko od ratnih zapovjednika nije bio u teatru, svanulo mi je kad sam napokon ugledao jednoga, bivšeg zapovjednika bojne iz Metkovića, Miju Vukušića. Pitam ga: „Mijo,  gdje su svi drugi?“ A on mi kaže: „Generale, neće nitko doći, ljudi su nezadovoljni podjelama. Nije ni vama mjesto ovdje, a i ja sam na odlasku“, govori mi Mijo.

Zbog svega javno postavljam pitanje: tko je dao za pravo bilo kome da ratnim zapovjednicima uskraćuje čast jer im se ne sviđa ono što oni misle ili za koga glasaju? Tko ima pravo i da vrhovnom zapovjedniku Hrvatske vojske uskraćuje pozive na proslave oslobođenja zemlje?

Mislite da je posrijedi neka nova politička podobnost?

– Ne da mislim, nego dobro znam. Bez obzira što su iznijeli najpresudnije terete u ratu, danas se mnogim ljudima ništa od toga ne računa i ne pamti samo zato jer nisu u HDZ-u! To je nekima očito dovoljno da se sve što smo napravili za ovu zemlju baci u prašinu.

Zato vas molim da barem ovom prilikom navedem neke koji su mi kao prvome zapovjedniku Južnog bojišta u jesen 1991. pomogli uspješno obraniti dolinu Neretve od prodora srpskih snaga. To su 116. pločansko-metkovska brigada, 156. makarska, 115. imotska, 114. splitska i 126. sinjska… Nisu to bile brigade u današnjem smislu, brojile su tek od 100 do 150 ljudi.

Za slobodu hrvatskoga juga su jednako zaslužni i samostalna satnija Vinka Barbarića, grupa boraca Andrije Matijaša i Nediljka Grubišića, Hercegovci Božana Šimovića, pokojni general Miljenko Lasić koji je nedavno umro od korone, ali i Tuta Naletilić, i to valja reći. Može Tuta biti kriv za stotinu stvari, ali on je meni kad je bilo najgore osigurao 50 dragocjenih ljudi.

Koji su vam datumi na Južnome bojištu bili najteži?

– Sedmi na osmi studenoga 1991. bilo je najgore, mi smo tad bili izgubili Stolove, visoravan u zaleđu Neuma. Njihovi tenkovi su već izašli gore, slušamo im razgovor preko veze i govore da idu brati mandarine u Metković. Izašli smo tad na osmatranje dalekozorom izvidnik, topnik Marko Rajčić i ja. Kaže mi Marko da imamo nešto granata i da bi ih on, ako dozvolim, rado pokrio dok večeraju. Direktnim pogocima otjerali smo ih tad sa Stolova, bilo ih je puno ranjenih i mrtvih. Da su im ostali u rukama Stolovi bila bi im otvorena za prodor čitava neretvanska ravnica, sve do Ploča.

I grad Metković je dao dušu te 1991., a ni te ljude nitko nije ni spomenuo na slavlju u Dubrovniku, a kamoli ih pozvao. Ivo Margeta, Ante Krstičević, Joško Dragović, Mijo Vukušić, Zvonko Kaleb, Mirko Šare, Slavko Katić, Stipe Kapustić, Marenić Vito, Senad Kurević…  Brigadir Ivo Brbora, rodom iz Čepikuća, zajedno je sa mnom proveo godinu dana u zapovjedništvu Južnoga bojišta, bez dana smjene. Pa Jozo Modrić, kuhar Svernatin, Neno Boban, Joža Fabijan… to su sve ljudi koji su zaslužili priznanje da su tad učinili ono što su učinili. Zovu me svakodnevno i iz Neretve i iz Hercegovine i čude se čudom što nitko od njih na slavlje 30. godišnjice nije ni pozvan.

Nedavno su vas pokušali kompromitirati pričama o odgovornosti za neke pogibije u tom kaotičnom vremenu. Riječ je o stradanju grupe diverzanata kod Koločepa, u kojoj je bio i brat novinara Drage Pilsela.

Nije mi čudno što se taj pokušaj moje diskreditacije baš sad pojavio na internetu, a ne daju mi ni da javno govorim. S priličnom se zebnjom zato pitam što će tek o meni pričati kad umrem? Istine radi, moram reći kako s pogibijom te grupe 31. listopada 1991. u koločepskom kanalu nemam nikakve veze, a pozivam i sudstvo da utvrdi odgovornost za događaj, dok sam još živ.

Za sve sam saznao tek dan poslije, što je razvidno i iz mojih pismenih zapovijedi za taj dan, a dovoljno je i živih svjedoka. Javili su mi da je grupa navodnih legionara, čija su prezimena Delužić, Nožić, Patron, Tadić i Pilsel, stradala prilikom pokušaja napada na patrolni brod jugovojske. S njima je bio i jedan mještanin iz sela Topolo čiji su brod koristili u akciji, i on je jedini preživio jer je pao u more. Sve ostale su s patrolnog broda JNA sasjekli trocijevcem.

Za akciju ove grupe legionara nismo znali ni ja ni zapovjednik specijalne grupe Unković. Sutradan sam saznao da su formacijski pripadali 4. gardijskoj brigadi, a to su mi rekli pokojni general Ivo Jelić i pukovnik Miroslav Skoko, koji je i danas živ. Danas se neki sudionici rata javljaju na portalima i lažu da ih je Luka Džanko poslao na jugomornaricu i u sigurnu smrt. Ja iskreno žalim zbog njihova stradanja, ali s tom akcijom zbilja nemam nikakve veze.

Neki su vam spočitavali i nedavno sudjelovanje na proslavi partizanskog oslobođenja Splita?

– Nemam ništa protiv bilo čijeg privatnog uvjerenja, ali smatram da je moje mjesto kao hrvatskog branitelja među antifašistima. Ja sam i potpredsjednik braniteljske udruge Vedra, a naše je geslo ‘Iz pobjede u pobjedu: od 1945. do 1995‘. Vojnik sam cijeli život, a otišao sam u pitomce još kao dijete jer sam ostao bez roditelja i nisam imao od čega živjeti. Mogao sam ili u fratre ili u vojnike. Smatram da je novija povijest našega naroda i zemlje nedjeljiva i da su vrijednosti koje su proizišle iz suprotstavljanja okupatorima zajedničke. Današnja Hrvatska je nastala iz oba dva rata, kroz velike patnje i borbe.

Možda ti se sviđa

Politika

PROMJENA VLASTI – PREDUVJET NAPRETKA

Jednostranački sustav gospodarstvo u Pločama je doveo do potpunoga kolapsa – ističu predstavnici HNS-a, HSLS-a i LS-a – Unatoč pozivima,
RO-RO terminal
Politika

INVESTICIJSKI ZAHVAT LUČKE UPRAVE PLOČE: Putnički i teretni terminal

U okviru opsežnih investicijskih aktivnosti koje Lučka Uprava Ploče provodi značajno mjesto pripada gradnji suvremenog RO-RO terminala za međunarodni teretni