Evo opet iste slike. Slinava kiša, sivilo, mokra cesta, nigdje nikoga. Od Ploča pa gotovo do Splita desetak auta i dva-tri kamiona u obratnom smjeru. Kad se sjetiš onih kompozicija kamiona desnom trakom po cijeloj Autostradi Del Sole, ili gužvi na Autobahnu svake minute, svakoga dana, cijele godine.
Naša je pusta kao kakva američka cesta iz serije takozvanih filmova ceste u kojima vožnja kroz pustoš Srednjeg zapada polako diže napetost dok se ne pojave ubojice na kotačima i krenu u pohod na nedužne putnike. Na one dvije crpke do Splita okupi se desetak duša, zgledaju se i u sebi pitaju kud ste vi krenuli po ovom ružnom vremenu. Prema Zagrebu par dubrovačkih tablica i tri-četiri strane, talijanske i švicarske.
Nisu Talijani i Švicarci, zimi su to najčešće Albanci koji rade na zapadu, a morski su pravac otkad se Dalmatina protegnula do juga počeli više koristiti. Od Ploča se voze europski na tri trake, a do Ploča balkanski krivina lijevo, krivina desno, plus granice na Neumu, Debelom brijegu i konačno ona na ulazu u domovinu, na Božaju.
Neki znaju skrenuti u Neretvu do Stoca, pa udri cestom po asfaltu iz Jugoslavije, preko Žegulje, Trebinja, Nikšića i Podgorice, opet na Božaj. Dvjesta pedeset kilometara od Ploča do albanske granice pretvori se tako u pogibeljnu torturu preko brda i dolova. Dobro je da zimi ima bilo kakvog prometa. Da nije Albanaca (i Crnogoraca) na putu na zapad i obratno na putu sa zapada doma, zimski bi promet bio još jadniji.
Nema čak ni obećanja. Ministar kopna, mora i zraka Siniša Hajdaš Dončić, čim je zasjeo u fotelju, izjavio je da će se nastavak autoceste prema jugu graditi tek 2030., a možda i kasnije, 2040, ili 2050. godine. Sve brojevi iz filmova znanstvene fantastike. Dotad će čovjek već naseliti Mars, evo mnogi već godinama treniraju u kapsulama na zemlji, spremni da odu i više se nikad ne vrate.
Kako je ministar tada rekao, nema dovoljno prometa da bi se opravdala tolika investicija. Što bi se to dogodilo poslije 2030. pa bi se autocesta mogla nastaviti, nije objasnio, uglavnom otklonio je bilu kakvu pomisao na nastavak. Neće, izgleda, biti čak ni predizbornih otvorenja radova uz bagere i limenu glazbu, jugu je rečeno laku noć. Briga ministra, Zagorje mu je lijepo povezano s cijelim svijetom, na sve četiri strane.
Kad Dalmatina ne bi bila slijepo crijevo, jedinstveno u cijeloj Europi, kad bi se južni pravac nastavio graditi hrvatskim teritorijem, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom do Albanije i dalje prema Makedoniji i Grčkoj, jednoga bi dana sigurno bilo puno više prometa. Ne može se ni prodati ono što ne postoji. Hoće li ikad postojati?
Možda ako Angela Merkel sa svojim bankarima, ministrima i graditeljima zaključi da treba, okupi sve lokalne šefove koji poslovično ne vide dalje od svog nosa i zapovjedi da se cesta ima graditi najbržim i najekonomičnijim pravcem ravno kroz granice samostalnih i suverenih država, lokalnim ratovima i neprijateljstvima unatoč.
Nešto od toga čulo se na sastanku u Berlinu 28. lipnja prošle godine, ali je priča odonda nekako utihnula i više se ne spominje. Nije izvan pameti da Njemačka radije kalkulira s obnovom ukrajinske infrastrukture, jednoga dana kad se tamo smiri rat. Ovo naše je odavno odigrano.
Premijer Milanović je u društvu povjerenice Europske komisije po strašnom nevremenu obišao stupove budućeg pelješkog mosta. Neuništiva betonska konstrukcija s već vidljivim tragovima erozije, vjetra i vode, lišajem i mahovinom, već poprima spomeničku vrijednost, a za kojih sto, dvjesta godina vodiči će je možda gostima pokazivati kao ostatke južnoslavenskog hrama posvećenog kultu spajanja sa samim sobom.