Ostalo

ŽIVOTNI PREOKRET Kako je rukometni reprezentativac postao pomorac

Život priča neobične priče, a one najbolje su kad čovjek iz njega izvuče najbolje. Upravo jer se sastoji od uspona i padova, dočekati se na noge, dignuti glavu i krenuti dalje, mogu samo najsnažniji, a ako pritom moraju krenuti ispočetka i u sasvim drugom smjeru, onda to zaslužuje ući u rubriku „Priče iz Hrvatske“. Takva je zasigurno o pomorcu iz Opuzena koji je svoj životni put započeo kao perspektivan rukometaš čije su igre njegov klub Metković Jambo, a onda i hrvatsku reprezentaciju dovodile do brojnih pobjeda.

Za Marina Babića iz Opuzena već u osnovnoj školi počinje njegova rukometna priča u Rukometnom klubu Opuzen. Dok je pohađao Opću gimnaziju u Pločama,istovremeno kao mlad i perspektivan rukometaš prelazi igrati za RK Metković Jambo.

– U to vrijeme mi nije padalo na pamet da bi se u životu mogao baviti pomorstvom, a još manje ploviti. Za vrijeme te 4 godine srednje škole, moja ekipa RK Metković Jambo, nizala je brojne upjehe u nacionalnim i međunarodnim natjecanjima, a moje su me dobre igre dovele u reprezentaciju Hrvatske za koju sam godinama igrao u svim nižim uzrastima – prepričava nam svoju priču Babić.


Po završetku srednje škole odlazi u Split gdje se posvećuje rukometu igrajući za RK Split. Nakon 3 godine provedene u Splitu prelazi u RK Umag, za koji će se ispostaviti da je to i posljednji klub za koji je profesionalno igrao.

– Tijekom te posljednje sezone u Umagu, ponukan ozljedama te željom da se akademski obrazujem te izgradim i na tom polju, donosim odluku da po završetku sezone ostavim rukomet te se posvetim obrazovanju – kaže Babić.

S 22 godine je upisao pomorski fakultet u Splitu, smjer pomorski menadžment. Iako je u tom trenutku bio svjestan da je s velikom sportskom ljubavi, barem što se profesionalne igre tiče, naprosto završeno, nije se pomirio s tim da potpuno ostavi rukomet, pa osniva školu rukometa.

– Osjećao sam želju i potrebu da prenesem svoje rukometno znanje i iskustvo na djecu, te želju da pridonesem društvu. Osnovao sam najprije žensku školu rukometa u Opuzenu te nakon toga i mušku školu rukometa u Pločama.

Marinu nije bilo dovoljno aktivnosti, pa je tijekom studiranja prve godine pomorskog menadžmenta podnio zahtjev na fakultetu da mu se omogući paralelno studiranje još jednog smjera – Nautike. I omogućili su mu to!

– Na drugoj godini Menadžmenta sam upisao prvu godinu Nautike, a po riječima tadašnjeg dekana prof. Antonića kao prvi student u povijesti fakulteta koji je to napravio.

Nakon što je završio 3 godine Nautike i postao prvostupnik inženjer, te 5. godine pomorskog menadžmenta, sa strukom magistra inženjera, napokon odlazi na brod da stekne pravi uvid u sve čari pomorstva, broda i navigacije.

– Htio sam steći i iskustvo kako bi “sutra” bio što bolji u poslu kojeg sam planirao raditi, a to je posao na kopnu u pomorskom menadžmentu. Priliku za to mi je pružila hrvatska kompanija, Korkyra shipping, kojoj sam zahvalan na tome, jer mi je taj prvi pravi susret sa brodom otvorio oči i tu se rodila ljubav prema ovom izazovnom i odgovornom pozivu pomorca.

Nakon tog ugovora prelazim na tankere, na nekoliko stranih kompanija na kojima sam se zadržao osam godina – kaže Babić.

– Umjesto da kukam i gledam crno na novonastalu situaciju, želim vjerovati da će se ubrzo sve vratiti u normalu. Svjestan sam da je jako teško kolegama na brodovima koji se ne mogu iskrcati i doći svojim obiteljima, kolegama koji su dugo kući i ne mogu na brod. Ali isto tako smatram da koliko god nam je teško, postoji jako puno ljudi kojima je znatno teže nego nama. I da smo mi pomorci oduvijek bili poznati kao ljudi neslomljivog duha. Siguran sam da ćemo prebroditi i ovu krizu te svi skupa izići snažniji – zaključuje upravo u sportskom duhu nekad mladi i perspektivni rukometaš, a danas na korak od kapetana broda.

Jurica Gašpar/morski.hr