Ostalo

U sablasnoj zgradi u neljudskim uvjetima živi žena vedra duha: Samo mi struja fali da napunim mobitel…

Ljudi moji, je li to moguće… U dvadeset i prvom stoljeću živjeti u polurazrušenoj zgradi, s krovom koji prokišnjava, bez struje i vode, grijanja i telefona, sanitarnog čvora…

U takvim neljudskim uvjetima u objektu nekadašnjeg samačkog vojnog hotela u Pločama, nedaleko od Gradske sportske dvorane živi 56-godišnja Senija Berbić.

Ona i još troje ljudi jedini su stanovnici ove sablasne zgrade, koja je nekada bila reprezentativni objekt bivše JNA i služila za stanovanje vojnim osobama.


Od starog sjaja nije ostalo ništa, a da u toj zgradi žive ljudi, svjedoči samo cvijeće na Senijinu balkonu. Ruinirani i devastirani samački hotel u Pločama stalni je dom za četvero ljudi koji nemaju kuda te svratište pločanskih alkoholičara i narkomana.

– Kako ćemo vas naći? – pitali smo Seniju kada smo dogovarali novinarski posjet.

– Lako je, točno preko puta sportske dvorane.

I zaista, Senija nas je dočekala ispred zgrade, čija vanjština ne odaje unutarnji užas, jer ono što se nalazi na dva kata vojnog samačkog hotela u Pločama teško je opisati riječima.

Vrata po sobama uglavnom su izvaljena, zidovi smeđi od vlage, prozori porazbijani. Devastirane sobe u kojim se okuplja ološ služe kao spavaonice i klozeti, pokazala nam je Senija.

Podrum i dio prizemlja crni su od nedavnog požara. Iza napola razbijenih vrata, crnih od čađe, nalazi se prostorija u koju jedna stanovnica “hotela“ dovlači smeće koje sakuplja po kontejnerima.

– Kada je to počelo gorjeti, jedva se ugasilo. I pitanje je kada bi opet moglo planuti – priča nam Senija, a ono čega se najviše boji tenkovska je granata koja se nalazi ispod toga smeća.

Do sada su tu nalazili zolje, a sada je tenkovska. I što će biti ako se opet zapali, jer prizemlje je svratište i sastajalište pločanskih narkomana i pijanaca, posebno otkada nemamo struje, priča nam Senija.

– Odletjet će sve u zrak. Ma, baš me briga, samo da budem vani pa neka leti. Osobnu kartu u ruku i bježi, kad ionako nikoga nije briga za ovo ovdje – ogorčena je Senija, koja nas je provela zgradom užasa u kojoj živi, jer drugog krova nad glavom nema.

Polupani prozori na hodnicima, razvaljena vrata po sobama iz kojih dopire smrad izmeta, prazne boce razbacane uokolo, narkomanske igle i svakakvo smeće dio su svakodnevice ove žene, koju, unatoč životnim nedaćama, nije napustio vedar duh.

– Ja čistim WC svaki dan, a oni dođu pa ga iznerede. Možete misliti kako to izgleda. Ako im nešto kažem, onda mi prijete, govori Senija, koju su do sada nekoliko puta napadali lokalni narkomani.

– Ništa ne tražim, samo da mi priključe struju, pa dok traje neka traje. Da mogu upaliti televiziju i napuniti mobitel. Ma, kakav vam je ovo život. Mobitel punim kod jedne žene iz susjedne zgrade. Hvala joj, ali me sram više dosađivati. Mislila sam kupiti agregat, košta tisuću kuna, skucala bi nekako te pare, ali on je bučan i bunit će se ljudi okolo. Ma, kupit ću ga ja, pa taman ga palila dnevno sat vremena samo da napunim mobitel.

Senija u samačkom hotelu koristi prostoriju od nekih pet-šet kvadrata, koja prokišnjava. Zimi se smrzava, a ljeti gori od vrućine. Crveni križ joj je donirao šporet na drva, “smederevac“, pa se neće ove zime smrzavati.

– Naložila sam, bilo mi hladno. Šta ću, moram se ugrijati – kaže Senija, koja živi od 1400 kuna socijalne pomoći i članica je lokalne udruge za pomoć i njegu u kući.

S njima lakše preživljava, ali oni joj ne mogu uključiti struju ni riješiti probleme u zgradi u kojoj živi. Sve nade polaže u ministra MUP-a, Vlahu Orepića, koji joj je, kaže, u dogovoru sa socijalnom službom prije četiri godine dopustio da se useli u “samački hotel“. Nema nikakva papira, ali su joj savjetovali da se iz Baćine preseli ovdje.

– Vlaho, spasi nas! – zavapila je Senija Berbić, koja bi bila zadovoljna da joj priključe struju i vodu, da se ne mora kupati u moru. I neki sam se dan okupala u moru. Jest da je zahladilo, ali dok mogu, kupat ću se. Ako se razbolim, neka crknem – rezignirana je Senija.

O samačkom hotelu ona je pisala i predsjednici Republike Hrvatske, Kolindi Grabar-Kitarović. Predsjednica joj je ljubazno odgovorila i uputila je na Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), u čijem je vlasništvu ovaj objekt.

Međutim, odgovor koji je došao odande je da su oni bespravno tu useljeni i da se moraju hitno iseliti. Problem je to za Seniju, jer ona nema kuda. Zbog svega je i teško oboljela. Pije hrpu tableta, za astmu, srce, tlak i smirenje.

Seniji u svemu pomaže susjed, vrata do vrata je Darko Matešić.

I njega je život doveo u užas samačkog hotela. On je vojni namještenik i radi u Lori, a vikendom je u Pločama. Darko pokazuje hrpu dokumentacije kojom je tražio svoje stambeno zbrinjavanje, ali od toga nema ništa. I on je bolestan, ali mu nije priznat invaliditet. Kao namještenik zaposlen u MORH-u nema nikakvih prava.

– Ja ne znam kakve su namjere države s ovim objektom. Ne bih se začudio da nas izbace pa da ga kupi kakav tajkun i u njemu napravi apartmane. Dobra je ovo lokacija – pesimističan je Darko.

Kako će se situacija oko nekadašnjeg samačkog vojnog hotela u Pločama dalje razvijati, neizvjesno je prognozirati. Do konačnog rješenja on, iako ruiniran i devastiran, jedini je dom Darku i Seniji. Još kad bi im priključili struju i vodu, pa da se okupaju ko ljudi.

– Ne tražim puno, je li tako – nasmijala se Senija Berbić, koja još jednu zimu dočekuje u mraku.

U Pločama nema socijalnih stanova
Senija Berbić u stalnoj je evidenciji Centra za socijalnu skrb i korisnica je Udruge “Dnevni boravak i pomoć u kući”. Prima i zakonom propisanu novčanu naknadu te doplatak za pomoć i njegu, doznajemo u Centru za socijalnu skrb u Pločama.

U Pločama nema takozvanih socijalnih stanova pa su mogućnosti Centra u ovom slučaju ograničene. Drugim riječima, socijalna služba ne može stambeno zbrinuti Seniju. Jedino rješenje je da se iseli iz Samačkog hotela i ode u podstanare, a stanarinu bi joj plaćali Grad Ploče i Centar za socijalnu skrb putem jednokratnih novčanih pomoći, rečeno nam je u Centru.

 

DUUDI: Morate se iseliti
Za Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) u ovom slučaju nema ništa sporno. Svi stanari koji su se uselili u Samački vojni hotel tamo su smješteni ilegalno i moraju se iseliti. Takvu odluku donijela je zamjenica općinskog državnog odvjetnika u Metkoviću Neda Klepac još 2013. godine.

– Budući da je Samački hotel u Pločama u izvanknjižnom vlasništvu Republike Hrvatske, koristite ga bez valjane pravne osnove, upozorilo je Općinsko državno odvjetništvo Seniju Berbić te je kao pravni zastupnik RH podignulo i tužbu zbog iseljenja. Međutim, u ove tri godine ništa se nije dogodilo. Senija nije iseljena niti joj je struja priključena.

 

Grad nije nadležan
Vezano uz slučaj Senije Berbić i loše stanje u Samačkom hotelu, uputili smo upit i Gradu Pločama. Potvrđeno nam je da Grad nije nadležan, budući da je taj objekt u državnom vlasništvu.

Ipak, Grad je upoznat da je određeni broj socijalno ugroženih osoba smješten u samačkom vojnom hotelu uz suglasnost MORH-a. Međutim, vraćanjem spomenutog objekta na upravljanje DUUDI-ju, od strane MORH-a nisu plaćani računi HEP-u te je isključena električna energija.

“Imamo razumijevanja za loše životne uvjete korisnika objekta, ali Grad Ploče nema zakonsku mogućnost plaćati račune HEP-u na tuđoj imovini! Naravno, zainteresirani smo za povrat svih nekadašnjih vojnih objekata Gradu Pločama i na postojeću situaciju ukazujemo godinama”, poručili su iz gradske uprave Ploča.

 

Tekst i fotografije: Stanislav Soldo

www.slobodnadalmacija.hr