Ostalo

Svi Dalmatinci u Zagrebu znaju što je pàket. Dođe na kolodvor, nikad se nije izgubio

U DANIMA kad se pola Hrvatske žali na zakašnjele pakete zbog Hrvatske pošte i kada čekamo Božić u nikad tužnijem i neizvjesnijem vremenu, vrijedi pročitati priče iz dana kad smo bili bezbrižni klinci kojima je zaista malo trebalo za radost. Svaki Dalmatinac u Zagrebu (ali i Hercegovac, Slavonac i ostali) zna što znači pošiljka koju ne donosi poštar, nego od roditelja do studenta putuje željeznicom, autobusom ili autom neke dobre duše koja ga nikad nije izgubila.

Prenosimo Facebook status Vojislava Mazzocca s Indexa koji bi svima koji su studirali daleko od obitelji zaista mogao popraviti dan. Nama jest.

“Svakakvi se darovi mogu dobiti za Božić, ali nema veće sreće Dalmatincu od pàketa. Pàket nije običan pàkēt kakvog nose poštari i u zadnje vrijeme dostavljači. Pàkēt je anonimna, bezdušna pošiljka kakve se na tisuće i milijuna šalju i sadrže elektroničke aparate, knjige, odjeću, svi nalikuju jedni drugima i ponekad teško da biste primijetili da vam je dostavljač uvalio pogrešnu pošiljku s nekog popularnog internetskog dućana dok je ne otvorite i ne shvatite da je vaša XXXL majica u transportu transmutirala u ružičaste salonke s kristalićima oko gležnja.


Pàket, eksplozivno i kratko se izgovara, s druge strane, primatelj nepogrešivo prepoznaje kao svoj. Da se kojim slučajem na istom mjestu nađu svi današnji i nekadašnji zagrebački studenti iz Dalmacije i da se pred njima nađe tisuće i tisuće pàketa svatko bi bez puno razmišljanja uzeo svoj. Nikakve zabune ne bi bilo.

Ja svoje pàkete raspoznajem po zelenoj plastičnoj uzici kojom je omotana kartonska kutija i višku selotejpa kroz koji se kad dođe vrijeme da ga raspakiram borim noževima, zubima i golom silom. Već više od 20 godina Pape koristi istu uzicu, potrošio je valjda stotine kilometara, a još uvijek je ima. Ponekad zamišljam da je izmjerio udaljenost od našeg stana u Splitu do najdalje točke u Zagrebu, ličkom magistralom naravno, dodao još nekoliko desetaka kilometara za svako podstanarsko seljenje, i još desetak kilometara za svaku izgubljenu godinu studija, i po kilometar za svaku godinu života u kojoj će slati pàkete.

Pàkete ne nose ni poštari, ni dostavljači. Pàketi su se nekada u ruke predavali željezničkim kondukterima, štivadurima ili noštromima na brodovima koji povezuju otoke s kopnom koji su onda imali dužnost proslijediti paket, i vozačima autobusa. Svaki od njih dobio bi sitnu manču i značajan pogled koji je govorio: ‘nemoj mi na oči izlaziti ako ga izgubiš’.

Siguran sam da se u višedesetljetnoj tradiciji slanja pàketa ni jedan nije izgubio. Zamislite, nije se izgubila čak ni plinska boca koju smo one grozne ratne godine slali brodom u opkoljeni Dubrovnik. Pàket s hranom, higijenskim potrepštinama i nekim sitnim darovima isporučen je čim je brod prvi put pristao u Dubrovnik. Plinska boca se negdje zametnula pa se vozila nekoliko puta od Dubrovnika do Rijeke i natrag da bi se konačno iskrcala i došla primateljima u ruke. Pàketi se, za razliku od pàkēta ne gube i ne kradu. Pošiljatelj, prenositelj pouzdanik i primatelj vezani su neraskidivim obećanjem da će pošiljka biti uručena. To nije posao, to je pitanje časti koja daleko nadilazi simboličnu novčanu nagradu za prijevoz pošiljke.

Onaj koji je na sebe preuzeo pàket zna da to nije obična pošiljka. Svjestan je da spakiran s ljubavlju, da su u njemu nešpricani limuni, meso od ‘našega’ mesara, blitva taj dan kupljena na Pazaru, friška riba, koverta s novcem koju je mater tutnula među arancine da pape ne vidi i šteka cigareta koju je pape zamotao u najlonsku kesu da mater ne vidi.

Kod pàketa je zanimljivo da često u sebi ima neke sasvim obične stvari, paketić kave ili čokoladu, koje nema baš nikakvog smisla slati 400 kilometara daleko jer ih ima u svakoj trgovini. Služe da u zadnji trenutak popune mjesto u kutiji, ali i kao podsjetnik da si još uvijek dijete bez obzira koliko godina imao. Pape i mater bolje znaju koja kava valja i znaju da se dijete nekad treba i osladiti.

Uz pàket je neizbježno i čekanje. Ne ono glupo čekanje kada danima provjeravaš gdje je nestala pošiljka koju je preuzela pošta. Čeka se na kolodvoru. I uvijek, baš uvijek, ti kažu da će autobus doći 15 minuta prije nego što bi trebao po voznom redu i uvijek, baš uvijek, kasni barem 15 minuta pa cupkaš na kolodvoru i psuješ i sebe i brižne roditelje koji te drže za nesposobno mladunče iako imaš preko 40 godina u guzici. I kad konačno dođe taj autobus i sačekaš da putnici preuzmu svoju prtljagu i pitaš: ‘Ima li pàket iz Splita?’, a znaš da ima, i otrpiš sumnjičavi pogled vozača ili konduktera koji bez uvida u osobnu iskaznicu zna jesi li baš ti onaj kome je pàket namijenjen, uzmeš svoju kutiju ili boršu i po težini znaš da su roditelji od usta otrgnuli više nego što je zdravo za njih i da će večeras smanjiti grijanje da bi ti imao. Dok nosiš pàket nosiš komad doma, nosiš ljubav i jedino čemu se trebaš nadati da ćeš jednom i svome djetetu poslati pàket.

Prije par dana sam dobio bastarda između pàketa i pàkēta. Preuzeo ga je u roditeljskom domu dostavljač i donio mi ga na kućna vrata. Po tome bi bio pàkēt. Po sadržaju i brzini dostave je pàket. Takav mješanac valjda i priliči ovoj šugavoj godini, prvoj da se nećemo okupiti za Božić nego ćemo svaki za sebe otvarati darove iz pàketa i pàkēta.”