Grad i okolica

Sjećanja na jedan nogometni teren i jedan mali grad iz nekih bezbrižnijih vremena

Izvrstan tekst Danka Radaljca objavljen na portalu trafika.hr prenosimo u cijelosti, a za naslovnicu je zaslužan Aleksandar Bušurelo (slikano sad, dakaće drugo bit):


 

Doći na Močvaru bilo je sve. Sjećam se doba kad bi u ljetni zvizdan Ogi i ja otišli i igrali jedan na jedan nogomet na terenu za mali balun. Gol se priznavao samo iz šest metara, Ogi je bio tehnički bolji od mene, ja brži, tako da je to bilo zanimljivo. Danas da to napravim nakon deset minuta bih završio na hitnoj sa sunčanicom, dehidracijom i predinfarktnim stanjem, neke stvari samo mlad možeš raditi. Laže vas tko kaže drukčije. Inače, ne sjećam se tko je pobijedio, što znači da je vjerojatno Ogi, mozak zna s vremenom brisati poraze iz memorije.

Močvara je sportski centar kakvog ima većina dalmatinskih gradova, specifičan naziv je dobila jer je, eto, izgrađena na mjestu nekadašnje močvare. Kao uostalom i dobar dio ostatka Ploča, jedinog pravog neturističkog grada na dalmatinskoj obali. Močvara se napokon obnavlja, prvi put otkad znam za sebe, a nije to više kratko. Još kad nisam išao u osnovnu školu tereni su bili izlizani, moglo se primijetiti da je podloga nekad bila crvena, no već je sredinom osamdesetih imala uglavnom boju onog izblijedljelog asfalta. I nije bila ugodna za pasti u punom trku, naučio ja kad mi u nekom napadu jedan od braće Obrvan malo strišao nogu. Pa završio tjednima skrivajući poderanu novu tutu od svojih, tko je smio kazati da si je uništio niti mjesec dana od kupnje.

Na Močvari se posljednjih godina održava ljetni malonogometni turnir “Ko to more platiti“, koji je dosta renomiran u tim djelovima Dalmacije. Koliko god našoj Duški znao ići na živce, jer se odigrava i u doba kad pošten penzioner već želi biti u krevetu. U neka ranija doba, desetljećima udaljena, vrtili su se dječji turniri, kvartovski. U pristojnije doba za penzionere. Ali ti turniri isto su zaokupljali pažnju, ne samo djece.

Sjećam se jednog polufinala, igrala je najjača ekipa Dedinja (da, tako se naziva pločanski kvart u kojem je JNA bila izgradila nekoliko zgrada) protiv mojih Solitera (da, to je ime najmnogoljudnijeg kvarta u Pločama). Pravilo je bilo da mogu igrati dva srednjošlolca, za nas su igrali Musa (nije rođak Igoru, samo se preziva Musulin) i Gašo (danas jedan od poznatijih splitskih stomatologa). Za Dedinje su starije snage bili Burđo na golu i Stipica na terenu. Oni su više bili Hepokovci, kako se po dućanu zvao kvart, ali bi pojačavali Dedinje kad bi ozbiljno išli na turnir.

Mi smo čitavo vrijeme čekali Rigu, velikog talenta Jadrana na poziciji libera, koji je bio onako, bekenbauerovski libero, uz nevjerojatno moćan udarac lijevom nogom. Nije mogao doći na start utakmice, znate kako je s roditeljima bilo u to vrijeme, ali je negdje polovicom drugog dijela došao. Gašo je mahao rukom da će još malo odigrati, a mi smo nepatvorenom mržnjom, kakva samo može iskreno postojati kod djece koja se ne slažu s nečim, govorili mu da prepusti mjesto Rigi. Pobijedili smo na penale, nije im Burđo na golu pomogao, ispala je ogromna fešta, zamijetih tada svog oca kako na tribini se grli sa susjedima, toliko su ti turniri bili gledani.

Nitko od nas zapravo nogometno nije uspio. Riga je spušio jer je taman prestalo doba starih 3-5-2, teško je danas objasniti da je to bila tada zastarjela formacija (Ivane, čuješ li), otišao je u neke ekonomske vode i danas je tamo. Ogi je isto u tim sferama života, nikad nije napravio iskorak nogometni. Ozbiljno su u njemu samo Miletić, koji je danas šef omladinskog pogona Trnja, a Musa je nešto u upravi Jadrana Ploča, ali je kilaža otišla mu u prevelike brojke još u ranim dvadesetima.

Na Močvari sam drugi put u životu i plakao zbog nogometa, igrala je i Luka Ploče svoje turnire tamo, u finalu su mi očevi Električari izgubili od Vatrogasaca zbog u najmanju ruku dvojbenog penala u završnici utakmice. Kako djetetu objasniti da su porazi sastavni dio sporta, djetetu je potrebno tada isplakati takve stvari. Da ne ostane visjeti u zraku, prvi sam put plakao nakon onih penala protiv Waregema.

Zašto, na kraju, sve ovo pišem? Pa, prije svega da se podsjetim nekih puno bezbrižnijih vremena, koliko god plača bilo. I uništenih tuta. I da izrazim zadovoljstvo da ću prvi put Močvaru vidjeti u nekom ljepšem izdanju. Nedavno kad sam bio u Pločama po prvi put sam nakon milijardu godina vidio djecu kako se igraju graničara ispred moje stare zgrade. Razveselilo me to, nekako mi ulilo nadu kako će i na Močvari neka nova dica stajati i iste snove sanjati.

Možda ti se sviđa

Grad i okolica

Trupijada u Pločama

TZ Grada Ploča i AMK Racing team Ploče uspješnom suradnjom održali su tradicionalnu trupijadu, koja je i ove godine izmamila
Grad i okolica

„Svakom mještaninu vrpca na grudima“ povodom Dana ružičaste vrpce

U Pločama je u organizaciji udruge Vita članice Hrvatskog foruma protiv raka dojke Europa Donna-Hrvatska, provedena akcija kojom se želi