Ostalo

PREDSTAVLJAMO Branimir Barbir, interventni policajac: glava mora biti bistra, a tijelo fizički spremno

Njegov posao je itekako specifičan. Nosi se s vrlo rizičnim situacijama, s ljudima koji narušavaju javni red i mir, susreće se s počiniteljima teških kaznenih djela. Ponekad  ga šalju i na ispomoć u Slavoniju u radu s izbjeglicama. Glava mora biti bistra, a tijelo fizički spremno. Predstavljamo 28 – godišnjeg interventnog policajca iz Ploča kojemu nimalo nije teško u sezoni putovati i do tri sata na posao koji obožava. Što je toliko potaknulo Branimira Barbira da već osam godina radi u interventnoj policiji?

– Nakon srednje škole upisao sam se na Ekonomski fakultet, a u isto vrijeme je izašao natječaj za Policijsku akademiju gdje sam se isto prijavio. S obzirom da su pojedinci oko mene već bili u Policiji ipak sam se odlučio da ću otići na Policijsku akademiju za zvanje policajca.

Kakvo je bilo iskustvo na Akademiji?


– Iskustvo na Akademiji je jedno od meni najboljih iskustava u životu. Prvi put sam se susreo s takvom vrstom zanimanja. U tih devet mjeseci u Zagrebu mnogo toga sam naučio kroz obuku i predavanja. Školovanje se inače sastoji od teorijskog i praktičnog dijela, u teorijskom dijelu se uče svi zakoni, dok u onom praktičnom dijelu tu su integralni treninzi, simulacije određenih situacija, simulacije situacija koje nas mogu dočekati na terenu, uče se borilačke vještine, zahvati, ali i naoružanje i gađanje.

Branimir je već kao mlađi imao doticaja sa sportom odnosno s košarkom što mu je dobro došlo jer je već bio upoznat s disciplinom, radom i treniranjem. Kako ste dospjeli u interventnu policiju u Dubrovnik?

– Dok sam još bio na obuci na Akademiji imao sam priliku prijaviti se na testiranje za interventnog policajca u Dubrovniku. To sam uspješno odradio i nakon Akademije dobio sam poziv da radim. Naša baza interventne policije je u Platu, a ja putujem iz Ploča.

Ipak je to velika udaljenost Ploče – Dubrovnik, je li vam naporno stalno putovati, što vas drži da i dalje tako nastavite?

– U početku mi jest bilo malo nezgodno pogotovo dizanja ujutro u tri ili četiri sata. Ovisno o smjeni, ali da, ja nakon svake smjene putujem doma u Ploče, u zimskom periodu mi treba otprilike sat i pol do dva, a u ljetnom periodu i do tri sata. Radim posao koji volim i s kojim sam zadovoljan i nije mi uopće teško.

Što je važnije u vašem poslu, fizička ili psihička spremnost?

– Ne ide jedno bez drugoga. Na svaku situaciju treba biti spreman i psihički i fizički.

Interventni policajac uvijek radi u grupi nikada kao pojedinac, koje su prednosti odnosno mane rada u timu?

– Izazov je veliki raditi u timu i ja u timskom radu vidim samo prednosti. Od nekih nedostataka možda bih izdvojio jedino brzo prilagođavanje nečemu, a što se tiče prednosti, puno je bolja komunikacija među ljudima, osjeti se privrženost kako na poslu tako i van posla, jednostavno se stvara neko povjerenje gdje smo mi prijatelji i nakon posla. U timu imamo veći stupanj prednosti prilikom preuzimanja rizika i još mnogih drugi prednosti.

Zašto ste se odlučili postati interventni policajac, a ne recimo prometni policajac?

– Interventna jedinica policije je posebni oblik organizacijske jedinice sa jedinstveno istaknutom strukturom zapovijedanja s vojnim karakterom. Mi svi radimo u grupama i najmanja formacija je interventna grupa od četiri čovjeka i ako već moram birati radije biram rad u timu.

Koji je opis vašega posla, kako se pripremate za određenu intervenciju i što biste izdvojili kao neke od najstresnijih situacija?

– U našem opisu posla su visokorizične situacije, narušavanja javnog reda i mira, hvatanje počinitelja za teška kaznena djela. Mi svakodnevno provodimo obuke i tijekom dnevnih, ali i tijekom noćnih smjena, što se tiče taktike policijskog postupanja, fizičke spreme, učenja zakonskih normi, to su nam glavne zadaće na poslu. Međutim, svako postupanje je posebno i ne možemo se dovoljno dobro na svaku pripremiti jer nikada ne znamo što će se dogoditi. Uvijek imamo vođu grupe ili zapovjednika voda koji s nama rukovodi i ako se na nešto ne možemo pripremiti opet znamo koja zakonska načela moramo poštovati. Moramo voditi brigu o sigurnosti kako samoga počinitelja tako i eventualnih žrtava.

Tijekom moje karijere bilo je nekoliko stresnih situacija. Izdvojio bih jednu prilikom koje smo imali posla s počiniteljem koji se zabarakadirao u stanu zgrade te prijetio da će se raznijeti plinskom bocom. Ova situacija je uspješno na sreću riješena bez posljedica kako za kolege, samog počinitelja, ali i za ostale građane. Još bih izdvojio pokušavanje sprječavanja narušavanja javnog reda i mira u masovnoj tučnjavi. To je obično na nogometnim utakmicama ili na demonstracijama.

Što vam prolazi kroz glavu u takvim situacijama?

– U takvim situacijama svašta prolazi kroz glavu. Tada jedna sekunda traje kao jedna minuta, izgleda da traje kao cijelu vječnost kada su situacije visokoga rizika. Prolazi kroz glavu mnogo stvari, a na prvom mjestu je sigurnost i zakonske norme koje moramo poštivati kako ne bi ugrozili nečija prava. Bilo je i situacija za koje sam na prvu pomislio ovo nećemo nikada riješiti, ali tu su i kolege koje daju potporu.

Nekada vas šalju u ispomoć u neke druge dijelove Hrvatske, što tamo radite?

– Da, često idemo u ispomoć drugim kolegama, nekada to bude zaštita određenih osoba, održavanje javnog reda i mira na utakmicama, skupovima, a nekada nas šalju i u ispomoć u Slavoniju u radu s izbjeglicama.

Što kažete na negativne napise u medijima da hrvatska policija nehumano postupa s izbjeglicama?

– Meni je to jako teško čitati. Dugo već radim na tome području i znam koliko mi ih bude žao, jer jadni prijeđu brda i planine, umore se, nije ih lako tako gledati, a kamo li da ih još tučemo ili slično. Znam za skoro sve moje kolege da to nikada ne bi učinili, ali ako netko od njih upotrijebi silu onda i taj policajac mora upotrijebiti vještine koje će ga obuzdati, ali ništa dalje od toga. Nikome to nije u cilju kako ljudski, a tako postoji i mogućnost gubitka posla pa ne znam baš da netko želi riskirati svoj posao.

Je li ruta preko dubrovačkog područja zanimljiva izbjeglicama?

– Nikako im nije zanimljivo ovo područje, ovu rutu izbjegavaju. Teren je nepristupačan, a sigurnost na velikoj razini, zato građani uopće ne moraju brinuti.

Ima li na dubrovačkom području puno situacija oko narušavanja javnog reda i mira u kojima vi morate intervenirati?

– Što se Dubrovnika tiče ja mogu reći za ovih osam godina koliko već radim da je stupanj sigurnosti na zavidnoj razini, ali i angažman policijskih službenika je odličan. Najviše je takvih situacija tijekom turističke sezone kada je i najveća koncentracija ljudi u kojima najviše nerede prave strani posjetitelji ponekad i domaći, a bilo je i narušavanja javnog reda i mira u visokorizičnim situacijama.

Čime se bavite kada niste policajac?

– Trenutno završavam preddiplomski stručni studij Kriminalistike u Zagrebu, u iščekivanju sam obrane završnog rada. U zadnje vrijeme dosta idem na veslanje i intezivnije se bavim praktičnim streljaštvom. Uglavnom sport, škola, fakultet, posao.

Završavate studij Kriminalistike je li to znači da bi jednoga dana voljeli biti kriminalistički inspektor?

– Zanima me jako ovaj segment za koji se možda jednoga dana odlučim i raditi. Sada se definitivno još uvijek neki niz godina vidim u interventnoj policiji, jer je posao zanimljiv i dinamičan, u međuvremenu završavam ovaj fakultet koji je također meni vrlo blizak i može se u svim rodovima policije raditi s njim.

 

Elizabeta Jelić/dubrovniknet.hr
FOTO: E.J., privatni album