“Desne, selo moje malo, ali mome srcu je drago. Davne 73. u njega moja noga kroči, pa ni rat me ne zakoči. Ja sam bila spretna i sretna, a djeca vesela, zdrava i iskrena. Tu me tukla hladna bura, ali je na nju navikla mostarska cura”. Uvodni je ovo dio pjesme uwčiteljice Mukelefe Hadžiosmanović- Selme, Pločanke i Mostarke koja je, nakon dolaska u Ploče 1971. sa suprugom Sulejmanom, vojnim licem, više od 40 godina podučava djecu u dolini Neretve i dan danas pamti njihova imena i prezimena i brojne anegdote
IZ TRUPE UPALA U BLATO
Desne su obilježile njen učiteljski “život”, tamo je provela više od polovice radnog staža i doslovno zatvorila tamošnju školu 1995. godine te još čuva ključ. Najprije je od 1973. do 1981. radila na određeno vrijeme u desanskoj školi i u Prudu, Rogotinu, Krvavcu i Blacama, onda kao stalni zaposlenik u Desnama, da bi od 1995. podučavala učenike u Kuli Norinskoj, odakle je 10. rujna 2014., na rođendan, otišla u zasluženu mirovinu.
“Dolazak u Desne, 23. ožujka 1973. bio je sve samo ne sretan. Došla sam preko Donje Gore i odmah iz trupe upala u blato. Baba Mićinica mi je ponudila rakiju koju nikada prije nisam držala u ruci, a Draga Batinović je povikala: “Pa baš nam poslali Bulu za učiteljicu!”. Rekla sam joj da nisam bula nego Selma. Nisam znala tu riječ. Učenici su me u čudu gledali i mislili da im dolazi netko bez duše i osmjeha. Ušla sam u školu, blatnjava i mokra, u meni se stvorio gnjev i djeci sam rekla da će im sutra doći druga učiteljica, jer ja ne mogu tako putovati. U podne sam sjedila u barci s radnicima koji su išli na drugu smjenu u Ploče vlakom sa Rastoke-Banje. Gledali su me obučenu kao da sam pošla na modnu pistu, ali umazanu i uništenih cipela”, prisjeća se Selma koja se iduće jutro ipak vidjela kako priprema sina za vrtić, a sebe za put vlakom i 7,5 kilometara pješice ili Donjom Gorom i jendekom do trupe koju su ostavili učenici koji su pohađali više razrede u školi u Kominu.
“I tako su godine prolazile i stvorili smo moji Desanci i ja suživot. Pomagali smo jedni druge u dostavi potrepština, liječenju prijevozu, proslavama u školi i u kućama, prilikom krizme, krštenja, rođenja. Spašavali su me subotom kada je škola radila a poduzeća nisu i vozili me barkom Neduara Kaleba ili Ive Batinovića, a ja sam učenike vozila u Fići kada je probijena cesta u Modrom Oku. Mnogi su ponekad i spavali kod mene, a ja sam bila u njihovim svatovima i kasnije im učila djecu. Mnogi ljudi su mi ostali u dobrom sjećanju, a posebno baka Marija Barbir koja je živjela sama i čija sam pisma slala njenim sestrama u Italiju, ali uz obaveznu šaku oraha, jagoda, dva jaja i najdraži poljubac.
Djecu sam “kupila” već od Modrog Oka pa sve do Grgića. Svakog jutra sam Mati Đugumu nosila kupovnog bijelog kruha, a on je meni davao onoga ispod saća. Miji Đgumu sam nosila knjige iz knjižnice koje je čitao čuvajući ovce, baba Marta bi skuhala kavu, a na odmoru je dolazila baba Mićinica po svoj jogurt sa plavim poklopcem od folije da joj pročitam i objasnim kako će piti lijekove. Sa bakom Stipom sam jela brudet od cipola koje je ulovio moj suprug, najbolji, najpošteniji i najnježniji čovjek na svijetu, poštovan kao da je rođen u Pločama. Slavili smo svetoga Juru, Dan žena, častili se mojim hurmašicama ili baklavom, ispraćali umrle…”, prisjeća se ova vitalna učiteljica tih i mnogih drugih događaja poput onih kada je sama cijepala drva, ložila vatru ili mijenjala crijepove da škola ne prokišnjava ili kada je čekajući vlak iz Rogotina do Ploča lovila ribu u Crnoj rijeci glistama koje joj je pripremio Romano Šunjić ili kada je 1994 radila sa djecom izbjeglicama iz BiH u Gradcu gdje je čula priča kojih nikada ne može zaboraviti
IMA DVOJE, A MAJKA JE ČETVERO DJECE
“Imam dvoje djece, Sendi i Seida, a kažem da sam majka njih četvero jer imam prekrasnu snahu Vandu i zeta Hrvoja. Dok je zet, inače bivši igrač Hajduka i hrvatske reprezentacije, igrao u Tomsku, ja sam 3-godišnjeg unuka Niku, danas nogometaša u Dugopolju, vodila sa sobom na nastavu, a Hrvoje je svakog Božića i Uskrsa mojim učenicima donosio darove. I danas se sa zadovoljstvom brinem o mojoj unučadi, Roko je prvak u obaranju ruku i ide na europsko i svjetsko prvenstvo, princeza Meri svira violinu, Marino voli pjevati, a Ivan igra nogomet u Jadranu LP”. I baka je cijeli život živjela sportski, iz sportske je obitelji nogometaša i kajakaša, a živjela je s najpoznatijim sportašima “svjetskog i najljepšeg grada Mostara na svijetu”.
Iako umirovljenica i udovica, gospođa Selma i danas je vrlo aktivna. Volonterka je u Crvenom križu Ploče, pomaže u radu udruge Vita, za žene oboljele od raka dojke, sa Sanjom Parmać i Nadom Ivanković organizira humanitarne akcije… I piše o svome gradu Mostaru. Piše i plače. Jer joj nedostaje, kao i pokojni suprug o kojem se brinula Rada Majstrović, “Sarajka i najbolja liječnica na svijetu”.
Tekst i foto: Ante Šunjić /Dubrovacki.slobodnadalmacija.hr
