Ostalo

Mišo Glavinić slikom i perom na Prokletijama

PROKLETIJE
2.8.-5.8.2019.

Kad sam 2016.godine planinario po Crnoj Gori uvjeravali su me da je najviši crnogorski vrh Bobotov kuk (2523 m) u masivu Durmitora, a, evo, idem ponovo i sad je Zla kolata (2535 m) u planinskom lancu Prokletija najviši vrh. Nadam se da će tako ostati do sljedećeg mog planinarenja.

Prokletije su golemi planinski lanac koje dijele Albanija (veći dio), Crna Gora i Kosovo. Popularno se zovu Albanske alpe. Relativno je kasno postala dostupna planinarima jer je nekada bilo područje mrtve straže na graničnim crtama. O tome svjedoče posijani napušteni betonski bunkeri. Još uvijek ima vrhova na koje ljudska noga nije ugazila. Ovo je četvrta godina zaredom kako kao društvo obilazimo proklete planine i čini se da smo je tek malo zagrebali po površini. Veliki hrvatski planinopisac dr.Željko Poljak se usudio opisivati Prokletije nakon što ih je prokrstario uzduž i poprijeko 4-5 puta.


Crna Gora je mala zemlja, ima oko 620.000 stanovnika, udaljenost od juga do sjevera je 190 km, a između istoka i zapada 166 km, ali uz more je mediteranska klima , a u unutrašnjosti kontinentalna i planinska. Bogata je prirodnim ljepotama pa ne čudi što ima pet nacionalnih parkova. Jedan od njih je Prokletije. Većinom je planinska, 57 % je iznad 1000 m nadmorske visine.

Mi smo izabrali Gusinje, malu varoš, u blizini albanske granice kao bazu za odlazak na Zlu kolatu i Očnjak. Po već zadanom rasporedu od prije koristimo Gusinjsku kulu, nekad han a danas hotel. Gusinje je mala varoš poznata po brojnoj dijaspori. Precizno su izračunali da ih ima u 104 zemlje. Najbrojniji su u Americi. Jednom godišnje sastaju se na „vašaru“ na Ali-pašinim izvorima gdje se uz glazbu, jelo i piće dogovaraju budući brakovi. Skupi se do 30000 ljudi i ugovori 40-tak brakova.

U ulazu u grad (oko ponoći) dočekala nas je policija i ne da nam prolaz do hotela. Uspjeli smo ih izmoliti da nas puste jer smo bili uvjereni da je gazda hotela osigurao parking. Ne da nije bilo parkinga nego za nas 18 bilo je namijenjeno samo deset kreveta. Sigurno ćemo upamtiti da je okupljanje 2.8.2019. U sto metara ulice bile se tri žive muzike , a tu večer nastupio je i Halid Bešlić, pa ti spavaj ako možeš.

3.8.2018.
Zla Kolata 2535 m
Udaljenost: 6 sati uspona

Oblačno je i miriše na kišu. Dok nas Gici vozi u Vusanje komentiramo proteklu neprospavanu noć . Ispred nas vozi vodič Obrad Perović iz Podgorice kojeg prati naš autobus iako je nestalo asfalta. Nismo se niti zagrijali kad je počela kišica. Prolazimo kroz Zarunucu i nastavljamo dalje stazom kroz bukovu šumu. Kiša je stala, a onda pojačala padati uz grmljavinu. Strpljivo čekamo ne bi li stala bez obzira na to što su se nisko spustili oblaci. “Na izlazu iz šume je katun pa predlažem da odemo do njega pa da odlučimo hoćemo li se vratiti ili nastaviti prema vrhu“ predložio je Obrad, što smo svi prihvatili.

Zla Kolata nalazi se u masivu Bjeliča koji dominira nad katunom u Fuš Sirmi na kojem smo se samo kratko razgovarali s vlasnikom jer je kiša u međuvremenu prestala. Malo iznad katuna punimo posude planinskom vodom i polagano se penjemo prema Ćafa Boritu , nekad važan prijelaz između Gusinja (Crna Gora) i Valbone (Albanija).

Dalje nastavljamo lagano se penjući. S desne strane je Ledene pećina iz koje struji vjetar za nekoliko stupnjeva hladniji od okolnog zraka. Nastavljamo stazom kroz zelenilo do prijevoja Preslop odakle se staza penje lijevo uz izraziti kamenjar. Staza nije pretjerao zahtjevna ali jako je duga i zamorna. Krećemo se uskim kamenim terasama lijevo- desno dok ne stignemo na prijevoz između Dobre kolate, Zle kolate i Ravne kolate( Albanija).

Skidamo ruksake i penjemo se uzbrdo na najveći vrh Crne Gore Zlu kolatu 2535 m. Pogled je malo zamućen oblacima ali naslućujemo gdje je Maja Jezerce najveći vrh Prokletija, vidimo Karanfile (Bradu), vrh Maju Rosit i svu silu špicastih vrhova unaokolo.

Za razliku od mene koji je izabrao odmaranje drugi su se još popeli na Dobru Kolatu (2528 m) i Ravnu Kolatu u Albaniji.

Put nazad se jako odužio između ostalog jer smo svratili u katun u Fuš Sirmi , netko na kavu, netko na pivo ili jogurt. Nakon prijeđenih 18-tak kilometar jedva sam dočekao krevet.

4.8.2018.
Očnjak 2185 m
Udaljenost: tri sata uspona

Jedan dio nas je prešao u Vusanje na spavanje u Eko-katun Rosi da bismo izbjegli gužvu i preglasnu glazbu i da bismo oslobodili prostor za kolege/kolegice pristigle iz Dubrovnika zajedno s „Velikim vođom. “

Uspon na Očnjak je vrlo zahtjevan. Kad smo ulazili u ledenjačku dolinu Grbaju Gici pokazuje špicasti vrh koji se njemu doima neosvojiv i pita: „Je li se itko popeo na onaj vrh?

„To je Očnjak, tamo se mi danas penjemo“ spremo mu odgovori Karolina koja je organizator odlaska u Prokletije.

Od naših kolegica iz Dubrovnika preuzimamo pojaseve i kacige za sajle i zaštitu od kamenja.

Krećemo uzbrdo pod vodstvom Velikog vođe. Staza u početku vodi kroz bukovu šumu. Uska je i stalno se penje. Mimoilazimo se s grupom Dubrovčana koji žure u Grad.

Staza postaje vrlo zahtjevna od račvanja prema Ljibokuću , strma je i skliska pa ne čudi što smo se osigurali konopom. Matea članica Gorske službe spašavanje ispratile je sve nas. Penjemo se oprezno, mjerimo svaki korak, i tako sve do pod vrh gdje činimo pauzu kako bismo navukli pojaseve s karabinerima i stavili na glave kacige.

Bezrazložno sam se bojao zadnjeg dijela uspona koji je bio osiguran novopostavljenim sajlama. Na vrhu nema puno prostora pa smo se stisli. Nazdravio sam s čašom crnog vina iz Morđinove kućne radinosti i uživao u pogledu. Ispunjavalo me ponosom što prepoznajem vrhove po kojima sam se penjao na Karanfilima (Brada), Popadiji, Talijanki i Volušnici. Prepoznajem i Trojana.

Silazak je bio zahtjevniji od uspona i mjerkao sam svaki korak. Na mjestima sam klizao guzicom.

Nagrada za uspješan silazak je bilo pivo u dolini Grbaji.

5.8.2019.
Povratak

Povratak je preko Albanije. Desetak minuta vožnje od Gusinja je granični prijelaz Grnčar-Vrmosa otvoren 2003.godine sa vrlo lošom pristupnom cestom. Na albanskoj strani ručno se evidentiraju putnici, a ispostavilo se da je puno brže nego preko skenera. Vozimo se novom cestom punom zavoja i uživamo u pogledu na planinske visove. Sudeći po crkvama i križu na padini brda ovaj dio Albanije naseljen je katolicima. Zanimljivo je vidjeti cisterne na kućama koje, očito, služe kao bojleri.

Napuštamo Albaniju na vrlo modernom graničnom prijelazu Hani Hotit-Božaj renoviran 2003.godine sredstvima EU.

Preko Tuzi idemo prema Podgorici, ali i na kupanje kraj restorana Nijagara na rijeci Cijevnoj koja izvire u Prokletijama i čiji tok prati cesta kojoj smo se vozili u Albaniji i koja se ulijeva u Moraču.

Nakon osvježenja u ne tako ledenoj rijeci nastavljamo prema Podgorici, Nikšiću, Trebinju, Dubrovniku, pa preko Neuma do Ploča. Matea šizi kad se na pitanje koliko ima od Ploča do Gusinja odgovor daje u kilometrima umjesto u satima, ali tih 330 km vožnje traje cijeli dan.

Ovaj zahtjevni izlet organizirala je Karo-Lina koja je okupila planinare nekoliko društava i siguran sam da će se još dugo prepričavati.

Tekst i foto: Mišo Glavinić