Ostalo

“Luđak” kojem treba skinut kapu

Oni koji me znaju, znaju da u Ploče dolazim jako rijetko. Kad dolazim to je većinom il’ zbog vjenčanja ili zbog sprovoda. Ovaj vikend se eto poklopilo da dođem na svadbu koja se održavala u našoj crkvi, u koju sam ušao nakon gotovo dvije godine. Svaki put me oduševi jer je čudna, drugačija. Obožavam sakralne objekte i kad god imam priliku obiđem ih u gotovo svakoj lokaciji koju posjetim. Moram priznat da Pločanska crkva izgleda wow, kao što sam već rekao, izgleda drugačije. Pozitivno drugačije. Topla je unutra, nema freski, mramora, tamnih tonova već je cijela topla, puna svjetla, ima uokvirene slike na zidovima.

Stoga je naslov takav kakav je jer iako su je pločani izgradili i iako su tu pomagali i vojska i luka i građani, sve je započeto i završeno idejom don Petra Mikića. Čovjek, svećenik kojem možemo, kao i svima nama, naći milijun mana i generacijama možemo pričati o njegovim ludostima. Ovo je jedna od onih pozitivnih ludosti koju je napravio. Svojom idejom, doslovno maltretirajući radnike na gradilištu da miču kamen za milimetar je svoju ideju prenio u prekrasnu crkvu kakvu Ploče danas imaju. Iako se često nismo slagali, iako sam i sam prozivan od njega s oltara, ovim putem ću reć ono što bi nekad i on sam rekao – hvala ti don Petre.

Predrag Kežić Pego