Ovaj lijepi relikt sad je ukras pustog perona u Pločama.
Ja se ne sjećam parne lokomotive ali imam lijepa sjećanja s ovog kolodvora, koja me vraćaju u mladost. S ovih perona sam mnogo puta odlazio negdje, petkom popodne, vlakom ili vozom, ovisno na što bih uspio stići. Vlakom za Zagreb ili za Ljubljanu, a vozom za Sarajevo i Beograd. Knjige bih ostavio u prijateljice, ponio tek putni ruksak, pojeo ćevape s kapulom i ajvarom u sarajevskom somunu koji su izvrsno mirisali, ispijao s guštom pivo i krenuo na put.
Zašto sam putovao? Gdje sam putovao?
Bilo gdje i zato što sam bio mlad, sretan i slobodan i imao dovoljno novaca da slobodno putujem po svojoj zemlji vlakom i vozom i imao bilo gdje dovoljno prijateljica i prijatelja na čija vrata sam mogao pokucati bilo kad, nenajavljen!
U kupeima, u vagon restoranu, uvijek je bilo živopisno i veselo, a ja sam odlazio, i sretan dolazio na pločanski željeznički kolodvor, koji je uvijek bio pun ritma koraka i kojim je odzvanjao nazalni glas sa zvučnika, najavljujući brojne odlaske i dolaske vlakova i vozova.
Sad je sve samo lijepa uspomena iz sretne mladosti na vlakove i vozove…….
Milko Peko
