Ostalo

LAGANINI INTERVJU: ŽELJKO GARMAZ – Violinu sam naučio svirati na Stražnjici

Zeljko Garmaz, Glas Slavonije

Iz Glasa Slavonije prenosimo intervju s Pločaninom Željkom Garmazom, koji je pločansku adresu zamijenio osječkom ili kako Glas Slavonije najavljuje intervju – Ovo je nepoznata strana novinara, računovođe, “osječkog zeta”, filmofila, ljubitelja vina, piva i afrike, bivšeg dj-a, violinista i ratnog reportera te nesuđenog vratara…

U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim “facama”, u kojima ovaj put “afrička šljiva” Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Protekloga tjedna proslavljena je još jedna Vinceška, odnosno blagdan svetog Vinka, a on i supruga Maja upravo su se vratili s još jednog puta u omiljenu Afriku, pa je red došao na Željka Garmaza, poznatog osječkog novinara i autora popularne knjige “Vinske priče”. Prvo nam je u njihovom domu, u Zvonimirovoj ulici, Željko probio uši “kidanjem” posuđene violine, zatim smo isprobavali šarene afričke ženske haljine i zagangali uz afrički bubanj, nakon toga smo zajedno otišli na novinarski teren, a na kraju smo kušali fina vina u osječkoj Vinoteci Vinita. Prije povratka u bačvu u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je “drugu stranu Gare”.


Malo mi je čudno raditi razgovor s kolegom. No, eto, za početak mi reci što su to: igikiga, bufumbwa, hutu i rutwa?

– I meni je čudno biti u ovoj ulozi. Pazi, autorizirat ću ti intervju. (smijeh) A ti si malo u izgovoru iskrivio nazive koji bi trebali označavati dijalekte u afričkoj Ruandi, odnosno narode koji njima govore. Inače, tamo žive tri naroda, koja se simplificirano zovu: Tutsi, Hutu i Batwa. Ti posljednji su ti zapravo Pigmejci, odnosno ljudi jako niska rasta.

Događa li se tamo da Pigmejce diskriminiraju zbog visine?

– Uh, da. Tutsi i Hutu ih danas, na žalost, tretiraju kao životinje. Inače, u tom selu, Kivumu, kamo supruga Maja i ja često idemo, živi najstarija Ruanđanka, Margareta, koja ima 120 godina i vrlo se dobro sjeća događaja iz 1920 i neke godine pa pet velikih gladi i ostalog.

Zanimljivo. Garmazi ne potječu iz Afrike?

– Joooj, podrijetlo Garmaza je komplicirana priča. Čak sam pronašao da u albanskom jeziku “garmaz” znači “grkljan”, a, s druge strane, znači “nešto ispod stijene”. Prvi poznati predak Garmaza prezivao se Tolj, a od njega se razvilo pleme koje je živjelo u Velikom Prologu, između Vrgorca i Ljubuškog. Trojica braće su 1720 i neke, želeći spriječiti prisilnu udaju svoje sestre za njega, ubili ljubuškog bega i morali uteći. Pobjegli su u Župu Biokovsku, gdje im je svećenik dao oprost i nadimak Garmaz. Svi Garmazi, kojih ima i u Bizovcu i Osijeku, a najviše u Argentini, vuku podrijetlo od tamo. Prezime je krivo i za moj nadimak, Garo, iako su me u djetinjstvu zvali i Pajo. Naime, tata mi je jednom kupio nekoliko brojeva veće patike, ono, da se nađe i dogodine. (smijeh)

Roditeljska klasika… Zbilja vas ima u Argentini?

– Aha. Eto, prije dvije godine, u 80 i nekoj godini, umro je možda i najpoznatiji od nas, Ante Garmaz. On je bio glumac i modni kreator, najbolji prijatelj Pierrea Cardina. Bio je svojedobno i potpredsjednik slavnog argetinskog nogometnog kluba Boca Juniors. Tamo je doveo i Diega Armanda Maradonu. Inače, do svoje 78. godine imao je modni show na TV 5 u Argentini koji se zvao El Mundo de Ante Garmaz ili Svijet Ante Garmaza.

I ti si rođen u inozemstvu, zar ne?

– Kad gledaš danas, da. Rođen sam u Trebinju u BiH, gdje je otac radio kao željezničar na uskotračnoj željeznici. Kada je ona ukinuta, iz sela Hum, kraj Trebinja, preselili smo se i kao jako malen došao sam u Ploče. Smatram ih svojim rodnim mjestom jer sam ondje praktički progledao i propričao, završio i osnovnu i srednju školu za zvanje ekonomista za računovodstveno-financijske poslove.

Slično kao Vera Svoboda. Dakle, ako mi zatreba računovođa, mogu se obratiti tebi?

– Mislim da bih ti rado platio računovođu. Ne bih ti poželio da ti ja išta obračunavam. (smijeh)

Pošteno. Znaš li tko je bio Edvard Kardelj?

– Ha-ha, znam. To je bio najveći ideolog SFR Jugoslavije. Znam i zašto si pitao… A znaš li ti da su se Ploče zvale Kardeljevo u dva navrata? Tamo je uvijek bilo utrkivanje da se na neki način dodvore vlastima. Prvi put su se tako zvale pedesetih godina, ali onda je donesen zakon da se od živućih osoba mjesta mogu zvati samo po Titu. Onda su opet postale Ploče, no brzo nakon što je Kardelj umro, opet su brže-bolje postale Kardeljevo, i onda 1990. ponovno Ploče.

Divno. Je l’ jedva čekaš da se završi gradnja koridora 5C?

– Misliš, da se povežu moja dva grada? Naravno! Kolike godine putujem od Osijeka do Ploča, svaki put idem nekom drugom cestom. Nedavno sam otkrio da najbrži put nije preko Šamca ili Dervente, nego preko Banjaluke. Dolje se onda spustite do Mrkonjić-grada, Šipova, Kupresa, Ljubuškog… 500 kilometara, ali voziš sat vremena manje nego standardnim rutama.

A ako mi zatreba neki podatak o brodovima?

– Pripremio si se, vidim… (smijeh) Imao sam strast kao dijete – želio sam biti pomorski kapetan, što je bio logičan zov s obzirom na to da sam s balkona svoje zgrade svaki dan gledao brodove. Doslovno svaki dan išao sam u luku Ploče, nosio bilježnicu i u nju dvije godine upisivao svaki brod koji je uplovljavao. Tih 1970-ih nije bilo interneta pa sam poslije kod svojih susjeda i velikih prijatelja Sršena i u Pomorskoj enciklopediji pronalazio podatke o brodovima. U to doba praktički sam bio enciklopedija za svaki brod koji je postojao.

Neću ni provjeravati znanje. Zašto se onda ne baviš pomorstvom?

– U to vrijeme prve dvije godine išli smo svi zajedno, a onda smo u trećem razredu birali smjer. Iskreno, nisam imao novca za odlazak u srednju školu u Split i tada sam izabrao ekonomski smjer, koji me nije zanimao, i dogodilo se da sam, nakon dvije godine kao najbolji učenik škole, pao na polugodištu. I to iz – računovodstva! To je bila apsolutna senzacija.

Mačevao se gudalom na Stražnjici

Onda mi zbilja nemoj ti ništa računati. Meni je senzacija bila vidjeti te s – violinom.

– Iako ne izgledam tako, imam sluha. Doduše, nemam glasa, odnosno dosta je loš i neizrađen. Kao klinac pet godina sam pjevao u zboru niže muzičke škole u Pločama i onda nas je sve muške potjerala predraga profesorica Biserka Botica jer smo u pubertetu toliko mutirali da nas je bilo nepodnošljivo slušati. No violinu sam istjerao do kraja. Osnovna muzička škola bila je na Narodnom sveučilištu, smještenom na padini brda koje se zove Stražnjica. Zato smo više od pola školovanja proveli na brdu, jer nam je od sviranja violine zanimljivije bilo mačevanje gudalima. (smijeh)

Zvuči pomaknuto – gudalima ste se mačevali na Stražnjici. (smijeh)

– Ha-ha… Da. A na svojem prvom nastupu svirao sam pjesmu “Ajde, Kato”, i to – u kopačkama! Tada smo se radovali malim stvarima. Ako ne igraš nogomet u lokalnom NK-u Jadran, imati kopačke bilo je čudo. Kada sam ih dobio, i to s 13 čepova, nisam se izuvao! Nosio sam ih čak i na ekskurziju na Sutjesku… Inače, nakon pune 33 godine za ovo fotkanje uzeo sam violinu u ruke, zatvorio se i povukao nekoliko puta gudalom po strunama i – nije bilo nepodnošljivo.

Čekaj – stalno si nosio kopačke, a nisi igrao nogomet?

– U početku jesam. Kao dijete bio sam golman u NK-u Jadran pa sam prešao na rukomet. No branio sam u prilično nezgodno vrijeme. Suparnička ekipa mojem klubu iz Ploča bila je Mehanika iz Metkovića, u kojoj su tada igrali Jelčić, Ćavar i ostale poslije velike rukometne zvijezde. Njima je očito bilo super mene gađati u glavu pa sam nakon tih utakmica odustao. (smijeh) Prešao sam na košarku, ali ni to nije dugo trajalo.

Znam da si ljubitelj još jedne grane umjetnosti.

– Uh, strašno ljubim film! Posebno kad sam bio mlađi. Do te mjere da sam s nekim starijim profesorima kao srednjoškolac organizirao filmoteku u Metkoviću, u koju nam je Fimoteka 16 iz Zagreba slala neka vrlo rijetka umjetnička djela. “Krpili” su me umjetnički francuski, ruski i drugi filmovi, putovao sam na filmske festivale, posebno na Fest u Beogradu, a moji prvi tekstovi bili su filmske kritike. Sada sam više mainstream.

Iskreno – koliko si imao filmskih istomišljenika u Pločama i Metkoviću?

– Iskreno? Malo. Ne samo tamo nego i na studiju novinarstva u Sarajevu. Recimo, tamo sam se družio s Aleksandrom Hemonom, sada književnom zvijezdom svjetskih razmjera, i jako sam ga živcirao ljubavlju za umjetnički film. S druge strane, on je mene živcirao jer je volio Johna McTiernana, redatelja američkih akcijskih filmova. Sada gledam gotovo isto što je i on gledao.

Kako to da si 1987. upisao novinarski fakultet baš u Sarajevu?

– Zbog vrlo praktičnih razloga – jer mi je Sarajevo bilo najbliže. Iako sam upisao novinarstvo, nisam se mislio baviti time. Međutim, kako sam ga upisao, tako sam se počeo zanimati za novinarstvo. Već na drugoj godini studija, nakon drugog teksta, postao sam pomoćnik glavnog urednika studentskih novina Valter. Studentski listovi u bivšoj Jugoslaviji možda su bili jedino mjesto u kojima su se mogle iznositi različite priče što su u državnim medijima bile bauk. Valter je uistinu mijenjao društvenu i političku scenu BiH, s nakladom od 50 tisuća primjeraka. U Sarajevu sam stekao puno iskustva jer sam radio svašta.

Da? Što to?

– Na primjer, organizirao sam kulturna događanja za dva najpopularnija sarajevska kluba: Dom pisaca i Crvenu naranču. Izložbe, književne večeri, koncerti… Paralelno, radio sam kao DJ u jednom alternativnom klubu usmjerenom na hard core i punk. Godine 1990. sam počeo raditi kao dopisnik prvo Nedjeljne, a poslije i Slobodne Dalmacije. Kada se zaratilo, postao sam ratni reporter i prvo sam tri mjeseca bio u blokiranom Sarajevu. Poslije nema gdje nisam bio, osobito u BiH, jer je tada fokus svjetske javnosti bio na tu zemlju. Volio sam izazov i uzbuđenje, išao sam tamo kamo drugi nisu htjeli.

Izdvoji nam neko novinarsko ratno iskustvo s ovih područja.

– Hm… Vidio sam i proživio puno toga. Zato će možda čudno zazvučati meni možda, osobno, i najbolnije iskustvo. Jednom sam išao raditi razgovor s Božidarom Vučurevićem, ratnim gradonačelnikom Trebinja. Vraćali smo se ne trasom kojom smo došli, već trasom stare željezničke pruge, koja je prolazila kraj moje rodne kuće u Humu. Bilo mi je šokantno što je ispred te kuće stajala cijela baterija dalekometnih topova, odakle su gađali Dubrovnik. Tada sam prekrižio Trebinje i ono mi je postalo mrlja koju nerado spominjem.

Koji svoj novinarski zadatak ponajviše pamtiš? Ne mora biti ratni.

– Ima toga… Pamtim kada sam 1994. radio intervju sa srpskim ratnim zločincem Goranom Hadžićem. Iz Beograda smo kolega i ja u tada okupirani Pačetin krenuli taksijem, a na granici su nas dočekali njegovi tjelohranitelji. Doveli su nas do nogometnog igrališta u Pačetinu, gdje je on bio. Kada smo stigli, on je, jer mu je tako bilo najkraće, usred utakmice preko nogometnog terena prešao do nas, uz riječi “Brzo ću se ja vratiti, evo došle su mi moje ustaše”. Otišli smo u obližnji lokal Granica, gdje smo ispod reprodukcije slike Ivana Lackovića Croate odradili intervju pred dvjestotinjak ljudi. Nezaboravno.

Vjerujem da si u više navrata nosio glavu u torbi.

– Nekih se stvari ne volim ni sjećati… Recimo, u Beogradu mi je 1994. glavu doslovno spasila tada velika estradna zvijezda umjetničkog imena Baja Mali Knindža. Došli smo raditi neki intervju u jednoj baš opskurnoj četničkoj radijskoj postaji, gdje je on također bio gost. U međuvremenu se tamo okupilo desetak četnički nastrojenih likova koji su bijesni došli tražiti novinara iz Hrvatske. Provalili su na radio, a Knindža je, iako jako malen, stao između nas, rekao “Nećete ga dirati!”, meni pokazao rukom “Bježi” i ja sam pobjegao, nestao.

Malo si bio “adrenalin junkie”, ha?

– Mogu ti reći da jesam. Bio sam mlađi i luđi. Kao prvo, bilo mi je zanimljivo što tada nitko nije išao tamo osim mene. I sve što si poslao otamo bilo je čitano i praćeno. Po mogućnosti nađeš što luđeg sugovornika. Neću nikada zaboraviti, moj prvi posao u Beogradu bio je intervju s njihovim poznatim, sada pokojnim slikarom Milićem od Mačve, pravim imenom Milić Stanković. Na njegovoj kući na beogradskoj Zvezdari pisalo je “Zabranjeno za pse i Hrvate”. A mi smo tamo radili razgovor! Njegova kći Simonida Stanković, jedna od liderica srpske desnice, tada je Beogradom hodala s golemim vijencem od bijelog luka jer on, kao, štiti Srbe od vampira. E, takve sam opskurne likove radio.

Prodavao fish & chips u Londonu

Kako to da si u jednom trenu sve prelomio i otišao u inozemstvo?

– Godinama sam radio za Nedjeljnu i Slobodnu Dalmaciju, poslije i za Globus, uglavnom velike reportaže, što mi je najdraža forma. U siječnju 1996. otišao sam u Luksemburg jer mi je bila puna kapa ratnog novinarstva, stalnih napetosti, rizika i kriznih situacija. Tamo sam mjesec i pol šljakao na baušteli, a onda sam otišao u London, gdje sam šest mjeseci radio kao kuhar u fish & chips restoranu u centru četvrti Soho, u gay distriktu.

Što se dogodilo da si se vratio?

– Bilo mi je O.K., ali nije to bilo za mene. Novinarski posao, kada ti uđe u krv, ne možeš napustiti tek tamo. Ruku na srce, tada sam bio dosta velika mlada novinarska zvijezda i sad si ti odjednom u tamo nekom fish & chips restoranu, moraš oguliti 300 – 500 kila krumpira, radiš do 2 sata ujutro… Ubije te to! Pa onda spavaš sutra do podneva. Što si vidio od Londona? Ništa! Stigla mi je dosta dobra ponuda Vjesnika, vratio sam se i ostao deset godina.

I, tko je bio najbolji novinar u Vjesniku?

– He-he… Teško pitanje, osobito jer sam tada bio opsjednut svojim tekstovima. U jakoj konkurenciji Željka Garmaza, supruge Maje Sajler Garmaz i njezinog tate Mirka, isto sjajnog novinara, ipak bih se odlučio za neponovljivog Veselka Tenžeru. Inače, je l’ ti znaš da sam ja napisao knjigu o povijesti Vjesnika, i to za jubilej, 60 godina? Na žalost, nije izišla pod mojim imenom.

Priznaj – koja je najveća pogreška što si ju napravio kao novinar?

– Hmmm… Nisam nikada pokopao nekoga živoga. Možda više griješim u ovoj posljednjoj fazi, u “24 sata”, no samo zbog brzine, osobito kad moram hitno slati tekst. Možda je bio krivi opis neke prometne nesreće ili takvo što.

Tko je najkvalitetniji kolega novinar u Osijeku? Ili bar najproduktivniji?

– Ha, ja bih volio reći da si ti a da ne zvuči demagoški. Ti znaš što ja tebi zamjeram – trebaš se uhvatiti jednog ili dva područja, a ne biti ovako na sto strana u isto vrijeme. Kao, na primjer, baš ovaj Laganini.

Što sa stručne novinarske strane misliš o Laganiniju? Smiješ biti iskren. (smijeh)

– Mislim da si pronašao fantastičnu formulu, koja je prije svega opuštajuća, a, s druge strane, vrlo zanimljiva i informativna. Recimo, u nekoliko intervjua s ljudima za koje sam mislio da ih jako dobro znam uspio si iščačkati neke stvari o kojima nisam imao pojma. Eto, i ja pričam o stvarima o kojima inače ne pričam.

Hvala. No još ne kužim – koja je tvoja veza s Afrikom?

– I tu je kriv moj reporterski, novinarski nerv. Gdje god bi bila neka kriza u regiji, išao sam tamo – na Kosovo, u Makedoniju, Albaniju… Kad se 2000. pojavila vijest da će hrvatski vojnici prvi put sudjelovati u nekoj mirovnoj misiji UN-a, kao dio “plavaca”, i to u ratnoj zoni, u Sijera Leoneu, sam sam sklepao novac za taj put i otišao. Nije mi bilo nimalo svejedno jer se, kad sam išao na aerodrom, na radiju vrtjela vijest da su tamo poginula četvorica novinara i da velike agencije, Associated Press i Reuters, povlače svoje novinare. A ja idem tamo! Moj se odlazak sedam dana pompozno najavljivao na naslovnici Vjesnika. Srećom, moj sadašnji kum radio je u jednoj humanitarnoj organizaciji u Sijera Leoneu i puno mi logistički pomogao.

Koliko si ostao tamo?

– Mjesec i pol, a više puta bio mi je ugrožen život. To su godinama bili jedni od najčitanijih tekstova na internetskoj stranici Vjesnika. Vidio sam grozne stvari, poput tisuća ljudi odrezanih udova u “kampu za amputirane”, i taj put smatram jednim od svojih najvećih pothvata. Vraćao sam se još dvaput, jednom na godišnji odmor, a drugi put sam s kolegom Zoranom Marinovićem snimio dokumentarac “Sierra Leone – zemlja krvavih dijamanata”, više puta prikazan na TV-u. Tada sam se zaljubio u prekrasnu Afriku i počeo obilaziti i druge tamošnje zemlje, prvo sam, a onda s Majom.

Kako si Maju uspio inficirati Afrikom?

– Odlučio sam i nju zaraziti, ali sam išao postupno jer je Maja, kao 99% ljudi, imala predrasude. Prvo smo išli u te turističke zemlje, Tunis i to, pa u Južnu Afriku, a nakon toga mogao sam birati kamo dalje. Ona je bila razoružana. nekoliko mjeseci nakon što smo se u rujnu 2006. vjenčali, otišli smo na medeni mjesec u Ruandu i Kongo, gdje smo se družili s gorskim gorilama u gorju Virunga i popeli se na vrh aktivnog vulkana Miragongo.

Puna vam je kuća afričkih suvenira. Znate li što sve imate?

– Uh, puno toga. Svaki put donesemo nešto. Najveći izazov mi je bio donijeti veliki bubanj, u jutenoj vreći za grah. On mi je totalno ludilo. Mnogi misle da je i naš neobični kućni ljubimac, patuljasti kunić Musi, podvrsta lavljoglavi, afrička životinja, ali nije. U našim životima pojavio se sasvim slučajno, kao hir naše nećakinje, koja ga je kupila na osječkoj piji kao dijete i onda joj je, jer je morala stalno za njim čistiti, dosadio nakon sedam dana. Na Musiju učimo kakvi ćemo biti roditelji. Sudeći po Musiju, malom Grgi neće biti loše.

Koja te je afrička zemlja ili druga lokacija najviše fascinirala?

– U Ruandu svake godine dolazimo zbog emotivnih razloga, ali ja sam najviše fasciniran Kongom. On utjelovljuje kontrast koji je najveće bogatstvo i prokletstvo u Africi – da si, s jedne strane, tako bogat rudama i mineralima, no baš zbog toga te svi dolaze eksploatirati. Odmah uz Kongo mi je i Uganda. Ona je zemlja vječnog proljeća, totalno raznolika.

Već je više-manje poznat vaš lijepi projekt gradnje škole u Ruandi, no ukratko podsjeti čitatelje.

– U prvom posjetu Ruandi upoznali smo hrvatskog misionara fra Ivicu Perića, koji nas je oduševio svojom dobrotom i zalaganjem. Napisali smo knjigu “Naš čo’ek u Africi” i njezinom prodajom započeli humanitarnu akciju za gradnju gimnazije u Kivumuu. Prije dvije godine osnovali smo i humanitarnu udrugu Srce za Afriku, čija je Maja predsjednica, a lani smo uspjeli dovršiti školu. Za naše aktivnosti dobili smo i priznanja Ponos Hrvatske i Povelju humanosti Osječko-baranjske županije, ali važnije je da smo to uspjeli realizirati. Nastavljamo pomagati Ruandi jer su tamo prilično siromašni.

Postoji anegdota vezana uz osječku promociju knjige.

– Ha-ha-ha… Da! Kad malo bolje pogledam, u koliko smo stvari nas dvojica zapravo isprepletena… Toliko puta si me ti znao iritirati svojim mailovima u kojima pozivaš na neku od brojnih aktivnosti koje organiziraš, Lipa ili nešto. S druge strane, fasciniralo me koliko si ustrajan u tome i gledao kako imaš bogatu mailing listu. I, kad smo pozivali na promociju knjige, napravio sam “copy paste” tvoje mailing liste i poslao svima. Svima – osim tebi! Jer tebe, naravno, nema na tvojoj mailing listi… Tako si ti jedino ostao bez poziva. Sorry, nije bilo namjerno. (smijeh)

Zašto te mnogi zezaju zbog šarenog modnog izričaja kada se tako lijepo uklapaš u Afriku? (smijeh)

– Ako u nečemu priznajem da sam papučar – potpuno sam se prilagodio ženinom modnom izričaju. Ona jasno, glasno i nedvojbeno kaže da više ne smijem nositi ništa šareno, što mi je bio običaj. Sve neukusne havajske košulje pobacala mi je iz ormara, a posebno ne voli moje crno-zelene Nike tenisice, na kojoj je palac odvojen od ostalih prstiju. Tamo ’98. platio sam ih gotovo 200 funti, a prijatelji ih zovu “papkari”. Imam zabranu obuvanja, iako se nalaze u Muzeju suvremenog dizajna u San Franciscu. Što kaže ona – zato i jesu u muzeju jer ih nitko ne nosi! (smijeh) Za posljednjeg boravka u Africi dočekao sam trenutak njezine neopreznosti jer je fokusirana na trudnoću, odjenuo sam najkričaviju moguću kombinaciju, objavio fotku na Facebooku a to je izazvalo hrpu komentara. Kritičkih, naravno.

Otkrij, s kojim se poznatim osječkim političarom često uspoređuješ?

– S Antom Đapićem! Pogotovo u predizbornoj kampanji volio sam se fotkati uz njega, da mogu pratiti svoje širenje u struku i sve više sijedih u kosi. (smijeh) Kada sam došao u Osijek, imao sam 85 kila, a sada imam oko 110. Znači, udebljao sam se 25 kila. Što ću kad volim jesti.

Voliš li neka neobična, primjerice afrička, jela?

– Priznajem, volim kušati neobične stvari. Na primjer, ribu u umaku od vanilije. Čudna kombinacija na koju mnogi, kada čuju, bljuju, ali se pokazala savršenom. Ili, iskonsko domaće, patka u umaku od maracuje. Nešto što nisam mogao zamisliti pokazalo se fantastičnim.


Sjajno vino na ekvatoru

Prave li u Africi vino?

– Naravno! Južni dio Afrike i te kako je poznat po kvalitetnim vinima, dok su, recimo, neke zemlje pod jakim utjecajem Francuske. Kao kuriozitet – u Tunisu postoji žena vinar, jedina u arapskom svijetu. Odlična vina našao sam u Etiopiji, Tanzaniji, Keniji na 2.000 metara visine na ekvatoru, a u Ugandi sam našao slatki shiraz koji prave časne sestre za liturgijske potrebe. Možda napišem i nastavak “Vinskih priča”, ali iz Afrike.

Je li moguće da do prije dvije i pol godine uopće nisi pio vino?

– Istina je! Kad sam bio klinac, otac mi je čak dijelio pljuske jer nisam htio piti vino nakon ribe, nego radije vodu ili sok. Kad danas vidim što moj stari pije, i dalje bih pio vodu i Coca-Colu. (smijeh) Cijeli život bio sam “pivski maneken” i uživao u pivu, a moje vinsko odrastanje počelo je prije dvije i pol godine, kada sam radio priču o pokojnom iločkom velikanu Juliusu Stipetiću. Shvatio sam da se iza svakog vina krije priča, počeo obilaziti vinare i počeo pisati blog “Vinske priče”. Knjigom je na kraju obuhvaćeno 145 portreta najznačajnijih vinara Hrvatske, ali i Mađarske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Makedonije.

Znaš li koji je filozof živio u bačvi?

– Kako ne! Diogen. Premda je meni bliže učenje drugog velikog filozofa iz toga vremena, Epikura, da treba uživati u životu. Slažem se s njim. (smijeh)

Kako je tvoj blog uopće prerastao u knjigu?

– U početku uopće nisam razmišljao o knjizi, ali kada sam vidio kakve zanimljive materijale imam, takav potez sam se logično nametnuo. Jednako kao što će jednog dana i Laganini postati knjiga, siguran sam.

Nadam se. Otkrij nam – koje ti je vino najbolje od svih tih 145 vinara?

– Moj osobni favorit je Venje 2006. od Enjingija. I inače sam zaljubljen u njegova vina. A najdraža vinska priča mi je Ivan Matošević. On je spojio ljubav prema vinu i mogućnost da dobro živi od vinarstva. To mi je ideal.

Smisli kako bismo mogli spojiti Vinske priče i Laganini.

– Otvorimo bocu i – laganini. (smijeh) Po atmosferi i nakani vrlo su slični, jedino što ti radiš Laganini u formi intervjua, a ja pišem priče. I fotke su ti otkačenije. Dodirna točka nam je razgovor s vinarom Damirom Josićem. Ja sam tebe iznenadio podatkom da se bavi liječenjem reikijem, a ti mene da je bio krojač vrhunskih odijela prije Domovinskog rata. Tu smo 1 : 1.

Za kraj imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram odgovoriti. Izvoli.

– Što, novinaru daš samo jedno pitanje?! Ja sam se nadao bar pet… Evo: U Hrvatskoj je 2014. počela s dva velika višemilijunska dobitka na lutriji, a ti si svojedobno osvojio 125.000 kuna na kvizu “Milijunaš”. Kako bi potrošio, recimo, 125 milijuna kuna?

Uh, zbilja si novinar… (smijeh) Dosta novca dao bih užoj rodbini i bližim prijateljima. Zatim bih izgradio jednu školu u Africi, proizvodio vino, vjerojatno oročio ostatak novca i živio od kamata. I još štošta.

– Ha-ha, dobar si. Vidi se da si novinar i PR. (smijeh)

Sina Grgu krstit ćemo za Božić u Ruandi

Kako si upoznao Osječanku Maju?

– Preko posla u Vjesniku! Kada sam postao urednik Crne kronike, ona me kao osječka dopisnica nazvala da se predstavi i rekla mi: “Ja sam Maja Sajler, drago mi je”, a ja sam uzvratio: “Tek ćemo vidjeti hoće li ti biti drago”. I ona je pomislila: “Koji je ovo kreten”… A sada je, izgleda, urednica mog života, he-he… Poslije smo se upoznali, zaljubili i dugo bili u vezi na relaciji Osijek – Zagreb. Takva veza ti je poznata, je l’?

Je. Moram pitati – otkud na kraju Osijek, a ne Zagreb?

– Uporno izbjegavam reći da sam lega ili Osječanin, premda kažu da si ono što ti je žena. (smijeh) No selidba u Osijek mi je jedan od najboljih poteza u životu. Iskreno, meni je žao što nisam došao i ranije. Ovdje sam se preporodio u svakom smislu. Tu sam se vezao i poslovno i privatno jer sam postao šef osječkog dopisništva 24 sata.

Zanimljivo je čiju ste kuću kupili. (smijeh)

– Pa da, tu je kuću sagradio tvoj bratić Davor Rupnik, bivši nogometaš. Sjajna i velika kuća, koja je, zapravo, i ubrzala moje preseljenje 2006. Kuća je bila u visokoj roh-bau fazi, a mi smo ju dovršili i opremili. Sad ćemo tu imati i djecu.

Maja je u sedmom mjesecu trudnoće, a već imate imena potencijalne djece. Dobro, a što ako Grga ili Greta Garmaz ne budu mogli reći “r”? (smijeh)

– Ja to priželjkujem! To bi bilo jako simpatično. Pitali su nas zašto nisu neka ruandska imena, a to im nipošto ne bih želio jer su neizgovorljiva. Ni nas dvoje nemamo posebna imena u Ruandi, jedino što “maja” na svahiliju znači “voda”.

Tko je bolji novinar od vas dvoje? (smijeh)

– Ja! (smijeh) Ipak, zavidim joj što puno jednostavnije i ležernije piše. Ja nekada zakompliciram da ni sam ne znam što sam htio napisati.

Planirate li ikada za stalno se odseliti u Afriku?

– Možda. Već ove godine imat ćemo velik test. Ako Bog da i mali Grga bude dobar i zdrav, za Božić ćemo ga odvesti u naše selo malo, Kivumu, na krštenje. Eto, izvukao si ekskluzivu. Ovo još nitko ne zna.

5 “ILI-ILI”

PIVO ILI VINO?

– Sada vino. Jedino u Ruandi pivo. Tamo nije podneblje za vino.

OSIJEK ILI KIVUMU?

– Uh, teško… Ipak Osijek.

PLOČE ILI CD-ovI?

– Ha-ha-ha… Dobra igra riječima za jednog Pločanina i bivšeg DJ-a. Danas – memory USB stick. (smijeh)

“NAŠ ČO’EK U AFRICI” ILI “VINSKE PRIČE”?

– “Naš čo’ek u Africi”. Efekt koji smo postigli tom knjigom i humanitarnim akcijom obilježit će nas za cijeli život.

KRMA ILI KRME?

– Još jedna dobra igra riječima… Na brodskim krmama su nekada vozili krmad. Zato – krma.

Tekst:  Tomislav Levak
Foto: Davor Kibel
www.glas-slavonije.hr