Početkom rujna 1991. godine postalo je jasno da naše mudro rukovodstvo na čelu s ocem moderne Hrvatske države dr. Franjom Tuđmanom neće mirnim putem uspjeti stvoriti neovisnu državu, nego će za ostvarenje tisućljetnog sna morati prolijevati krv najbolji njezini sinovi.
Za ove mlađe generacije potrebito je kazati kako u to vrijeme Hrvatska nije bila priznata te kako bi se otvorena zapovijed našeg rukovodstva o eventualnom napadu na takozvanu JNA mogla smatrati državnim udarom te dati povoda svjetskim silama koje nam nisu bile naklonjene da daju prešutnu suglasnost da se jedna od najjačih vojnih sila Europe obruši na nenaoružane hrvatske sinove. S druge strane oprema i naoružanje teritorijalne obrane koje je kupljeno novcem naših roditelja oduzeto je i pohranjeno u skladišta takozvane JNA. Dakle, volje za borbu za Domovinu nije nedostajalo, ali oružja jest i trebalo ga je osvojiti.
U sklopu akcije Zelena tabla – Male Bare, svoju ulogu imao je Zrakoplovni vod 4. brigade sa zapovjednikom Matkom Raosom, zapovjednikom padobranaca Milenkom Jelićem te pilotom Goranom Kovačevićem koji je vodio napad na skladišta Male Bare. Kao zapovjednik dijela akcije u kojoj smo napali sidrište s kopna odnosno ratnu luku Ploče usuđujem se pisati o onome što sam doživio ne umanjujući ničiji doprinos u cijeloj akciji Zelena tabla Male Bare.
Dana 10. rujna 1991. godine došli smo u Metković sa zadaćom da u akciji oduzimanja oružja iz skladišta u Malim Barama osiguramo preuzimanje oružja
te da onemogućimo pristizanje pomoći u skladišta Male Bare preko luke, odnosno ako to bude moguće zarobimo i ratne brodove.
Dana 11.i 12.rujna vršio sam izviđanje s Matkom Raosom glede načina izvršenja zadaće. Ljetni rujanski dan, vrlo vruće, Matko i ja obilazimo Ploče, snimamo sve i dogovaramo način izvršenja zadaće. Približavamo se sidrištu, oprezno, znajući da i oni imaju ljude u civilu te vojne obavještajce koji su već hapsili sumnjive.
U mojoj lijevoj ruci nalazila se smotana Slobodna Dalmacija, a u njoj samokres Astra s 15 komada streljiva što je meni u tom trenutku pružalo nevjerojatnu sigurnost.
S obzirom na prethodne akcije u kojima smo aktivno sudjelovali (osvajanje vojarne u Sinju u kojoj nam je pripadnik Grčić Dušan prostrijeljen snajperom kroz pluća), odlučili samo da određeni broj ljudi rasporedimo oko same luke, a s ostatkom dođem na kapiju. Zapovijed je nalagala da obvezno pokušamo mirnim putem pozvati na predaju te nakon razgovora s predstavnicima okupatorske vojske donesemo odluku o načinu ovladavanja kontrolne postaje te ulasku u vojarnu. U prijevodu to je značilo da ako nema mirne predaje, rješava se mitraljesko gnijezdo na ulazu, diže se rampa i počinje akcija. Kao u sportu tako i u ratu čovjek razmišlja o svemu što ga očekuje te je dok ne krene prisutna jedna pozitivna trema, osjeća se odgovornost, no kad akcija započne ostaje samo jedan cilj, a to je pobjeda. I onda kad je akcija krenula, kad smo sve prelomili, zaustave nas na po puta točnije u Opuzenu. Izašli smo iz kamiona i posjedali na travu, ljudi prolaze i gledaju nas u čudu. Gledam u Neretvu koja nezaustavljivo odlazi ka našem cilju u Ploče, ne čeka zapovijed jer je jaka i zna svoj put. Nas obavještavaju da se akcija odgađa. Ne možeš vjerovati. Vratili smo se u Metković. Nakon toga moment iznenađenja na kojemu smo najvećim dijelom temeljili akciju otpada. Odgađanjem akcije uvijek će u nama sudionicima izvršenja iste ostati tračak sumnje povećavajući neizvjesnost koju smo morali savladati još većom željom i odlučnošću za izvršenjem zadatka. Prethodnog dana održali smo pripremu te svakom pojedinačno odredili mjesto i zadaću tijekom akcije te sve nacrtali na ploči u osnovnoj školi Metković. Na pitanje tko će sa mnom u kabinu jer mi je trebao netko iskusan da me koliko je moguće zaštititi dok budem pregovarao „ja šefe“ (tako me je često zvao) bez oklijevanja je odgovorio suborac Davor Šabić (poslije poginuo u avionskoj nesreći).
Sutradan smo krenuli iz Metkovića u 17,30 sati s namjerom da akcija započne u 19.15, u vrijeme večere sada svjesni da je moment iznenađenja izostao. Na dijelu dionice Metković – Ploče, točnije kod oznake za Komin zaustavila se naša kolona od jednog transportera te pet kamiona, od kojih su dva kamiona koje sam vodio bila određena za samu luku. Kad sam izašao iz vozila ugledao sam gospodu Matka Raosa, don. Ljubu Pavića te snimatelja HTV-a gosp. Hrvoja.
Matko mi je rekao:” Brajo, znaju da dolazimo”. Odgovorio sam: “Onda smo 1:1, vidjet ćemo tko je bolji”, te smo se rastali pozdravivši se.
Po dolasku izvršeno je zauzimanje položaja oko luke od strane dijela gardista, dok sam s jednim dijelom došao ispred same kapije vodeći se sa zapovjedi da moram pokušati pregovarati, kao i da ne smijem otvarati vatru na brodove jer će isti biti u sastavu HRM.
Prilikom izlaska iz vozila, neprijateljska vojska kojoj očito ni na kraj pameti nije bilo da pregovara, otvorila je jaku rafalnu paljbu iz neposredne blizine.
Bacajući se i prevrući uspio sam izbjeći ranjavanje, ali vozač kamiona, gosp. Volarević nije, te biva teško ranjen, a život mu spašava to što mu je Ante Mandac (poginuo u akciji na Kupresu) dao svoju pancir košulju u kojoj su poslije pronađena tri zrna.
Odmah po zauzimanju položaja počeli smo djelovati, te sam uspio s dvije ručne bombe neutralizirati neprijatelja na ulazu u vojarnu.
Nakon žestoke borbe te zauzimanja mitraljeskog položaja na brdu iznad same vojarne (do kojeg je prvi izišao Zvonko Kovačević), počeli smo trpjeti jaku vatru s minolovaca (topova 20/1). Stupio sam u vezu sa zapovjednikom akcije koji je, istina teško razumljiv zbog loše veze, uporno govorio da ne diramo brodove. Međutim, poradi vrlo jake neprijateljske vatre s brodova i procjene da je u pitanje dovedena realizacija akcije odlučio sam učinkovito odgovoriti.
Imao sam dvije tromblonske kumulativne mine (koje sam dobio od tadašnjeg zapovjednika 1. PP Split gosp. Berislava Bobanca zahvaljujući što sam prethodno bio u sastavu pričuve u PP). Po aktiviranju prve, vidio sam da sam promašio za neka dva metra. Sjećam se kao da je sada bilo kako je Ante Mandac dobacio:” Livo, livo, dva metra”.
Kad sam stavio drugu minu na pušku, odstupio sam od svih pravila vezanih za opaljenje već sam u želji da je ne potrošim uzalud nanišanio kao kod normalnog nišanjenja te po cijenu ozljede aktivirao. Pogodak je bio pun, a minolovac gorio kao baklja.
U trenutku kad je brod prestajao gorjeti dobili smo iz skladišta ručne bacače “zolja” koje nismo znali upotrebljavati te smo pokušali pročitati uputu na njima. Ročni vojnik (bošnjak) koji se nalazio na služenju u neprijateljskoj vojsci, a koji je iste donio iz skladišta rekao mi je da zna njima rukovati te da su prije nekoliko dana imali gađanje. Odgovorio sam mu da istu ispali na već pogođeni ratni brod, no u međuvremenu je jedan od policajaca (ne sjećam se imena) ispalio jednu zolju na brodove ali je toliko pogriješio da je skoro pogodio naše ljude na drugoj strani uvale. Vojnik je uspješno aktivirao drugu zolju te pogodio brod na kojem se vatra ponovno rasplamsala.
Borba se rasplamsala s obje strane i bilo je žestoko. Negdje oko 21 sati dio ljudi, predvođeni gospodinom Mladenom Kežićem iz satnije Metković, uspio se probiti u dio vojarne, te su tom prilikom zarobili šest pripadnika neprijateljske vojske, redom crnogorskih rezervista, koji su došli dva dana ranije vjerojatno znajući za pripreme akcije. Izdao sam zapovijed da ih se preda u krizni štab. I u tom trenutku kad su do nas počeli dolaziti glasovi ostalih neprijateljskih vojnika da se predaju te ispaljene rakete u znak predaje, sve se vraća na početak jer dolaze avioni JNA te nad ratnom lukom Ploče nebo postaje crveno od svjetlećih raketa, a oko nas urnebes. Padaju granate, tuku rakete, gori nebo, zemlja i more.
U cilju zaštite gardista te izvršenja osnovne zadaće (omogućiti nesmetano izuzimanje oružja iz skladišta, odnosno onemogućiti bilo kakvu pomoć neprijatelju preko mora), u dogovoru s Goranom Kovačevićem zapovjedio sam da se iz skladišta donesu protuoklopna sredstva kao i strojnice M-53, te da se učvrste položaji iznad luke i spriječi možebitno desantiranje neprijateljskih vojnika s mora. Nakon višesatnog djelovanja po neprijatelju i podnošenja njihovog napada iz vojarne, s mora i iz zraka, neprijateljski vojnici iz vojarne su se povukli na brodove i isplovili iz luke prema Visu.
Radio veza tijekom cijele akcije bila je loša, da bi negdje oko ponoći i utihnula te sam zadnjeg čuo Matka Raosa koji mi govori da dođem pomoći policiji koja je napadala vojarnu garnizona u gradu.
Ujutro oko 02.30 sati, nakon uspješnog zauzimanja vojarne u luci te povlačenja neprijatelja iz luke, došao sam s grupom gardista do vojarne u gradu, ali tamo više nije bilo nikoga od policije. Naime svi su se povukli prema Metkoviću. Nakon toga dolazim kod zapovjednika akcije generala Petra Šimca u podrumu kuće u Pločama, izvještavam ga o događajima te odlazimo u Metković.
Ovom akcijom osvojena je prva vojarna u Domovinskom ratu te 4800 pušaka, 20 PA topova, 190 PM, veća količine zolja, 500 pištolja, tisuće tromblona, ručnih bombi, mina te raznog streljiva. Sveukupno preko 300 tona raznog ratnog materijala. Isto tako izvučeno je 120 kamiona i drugih vozila uglavnom novih, 84 topa 20 mm i 40 mm. Navedeno oružje i oprema raspoređeni su sve do Vukovara.
U skladištu Male Bare od neprijateljskog raketiranja poginuo je vozač Jadrantransa Ante Vrdoljak.
Postrojbe koje su sudjelovale u akciji napad na ratnu luku Ploče s kopna:
Zrakoplovni vod 4. br ZNG
ZNG Metković
Svi sudionici akcije napada s kopna na ratnu luku Ploče iskazali su izvanrednu odlučnost i hrabrost, a to su:
1. Miodrag Jurković
2. Pero Čotić
3. Ivica Marušić
4. Ante Pehar
5. Roland Magzan
6. Nikša Krstičević
7. pok.Mario Nikolić
8. Mladen Kežić-Pane
9. Mario Jelinić
10. Franjo Mandić
11. Miro Matić
12. Denis Vučković
13. pok.Boro Brečić
14. pok.Renato Čović
15. Nikola Dugančić
16. Ilija Volarević
17. Ivo Čotić
18. Perica Magzan
19. Goran Ereš
20. Natko Gnječ
21. Željko Čelić
22. Damir Lasić
23. Mišo Ujdur
24. Pero Tadić
25. Željko Batinović
26. Željko Beš
27. Mladen Kežić
28. Branko Bogdan
29. Goran Mandić
30. Dražen Rajčić
31. Ivica Poljak
32. Ivo Romac
33. Ivan Pavić
34. Zvonko Kovačević
35. Predrag Bogdan
36. Ante Mandac
37. Davor Šabić
38. Milenko Jelić (kodno ime Šiljo)
