Jučer me ujutro iznenadila vijest da nas je napustio Jadran Ćulum u 42-oj godini života. Čovjek koji je iza sebe ostavio suprugu i 2 male djece. Ne mogu reći da smo bili baš prijatelji, više nekako poznanici jer se družio s bratom mi ali ono što sigurno govori nevjerovatno puno o njemu je jedna situacija u kojoj sam se našao s njim i koja je pokazala o kakvoj se osobi radi.
14. srpnja 2011. u 18 sati dobio sam poziv od majke kako nas je napustio naš Tazo i u dogovoru s njom odlučio sam ja biti taj koji će javiti bratu za to. U to vrijeme i brat i ja živimo u Zagrebu, ja ga zovem i on mi kaže da je s Ćulumom u gradu. Kažem mu da je stari umro i da se nađemo jer trebamo krenuti za Ploče – busom. 14. srpanj, četvrtak, autobusni kolodvor pun ko šipak jer kreće top sezona. Imamo 2 busa s kojima možemo krenuti, ako ima mjesta.
Prvi bus u 21 sat nas ne može primiti te nam ostaje Imotski koji vozi u ponoć, ali nema karata na šalterima već moramo čekati 15 do ponoć da vidimo s vozačima ima li mjesta. Ćulum je s nama i čeka hoće li nas bus primiti. Mi skurcani, ne znamo hoćemo li uspjeti krenut jer sve ovisi o vozačima Imotskog busa. Na to Ćulum k’o iz topa ispali “Ako vas oni ne uspiju ukrcat ja ću vas odvest i vratit se na posao na Jankomir ujutro”. Čovjek je bio spreman izgubiti 8-10 sati na autocesti i onda se vratiti i odraditi cijelu smjenu kako bi mi stigli u Ploče. Nekom možda zvuči kao pizdarija, nekom nenormalno veliko – kao što je meni. Dragi poznaniče, sugrađanine i prijatelju nek ti je laka zemlja i počivaj u miru Božjem.
Ovim putem još jednom u svoje osobno ime i ime uredništva Ploče Onlinea izražavam sućut obitelji i prijateljima jer Ploče, a i svi mi izgubili smo velikog čovjeka.
Predrag Kežić,
urednik