Biti slijep pored očiju je izraz koji se koristi kad se ne vidi ono što je očito. Tražimo na drugim mjestima, čitamo literaturu, pregledavamo Internet, putujemo i istražujemo i shvatimo da nismo tražili na pravom mjestu.
Jedno od takvih mjesta je čudesno lijep kanjon rijeke Krupe s najvećom pritokom, rječicom Krnjezom. Brda su se rastvorila i pustila u njedra bistru i zelenu rijeku koja je dijelom svojim naplavinama stvorila livade ili se iz rijeke izdižu padine okolnih brda bilo sipara ili litica.
Osim što je, kako kaže legenda, zbog ljubavi Kude gradio most u suhozidu s lukovima od tesanog sedrenom kamena, nema nikakvog utjecaja čovjeka. Prava netaknuta priroda pod zaštitom Parka prirode Velebit. Zelena boja rijeke, zelene livade i stabla vrba, bijelog i crnog graba uz obalu u opreci ljutom kršu okoliša samo je dodatna draž koja povećava njenu ljepotu.
Kanjon se nalazi u blizini Zatona Obrovačkog. Na cesti Zaton Obrovački-Gračac odvaja se lokalna cesta prema Golubiću i Krupi. Autobusom smo ušili u Ravni Golubić odakle smo započeli našu turu. Markacija naših kolega iz HPD Plive nepogrešivo nas je vodila prema ušću Krupe u Zrmanju pa smo uzvodno krenuli rijekom prema Kudinom mostu. U blizini ušća nizvodno niz Zrmanju je Visoki buk dvadesetak metar visok slap čije kapljice je bura nosila prema nama.
Šetnja uz rijeku u hladovini stabala koji izrastaju iz obala i buru koja nas je hladila i spasila od vrelog dana. Staza uz rijeku penje se malo prije Kudinog mosta uzbrdo pa smo opet izloženi suncu i tako sve do spuštanja na Kudin most.
Vjeko je, za razliku od ostalih, nastavio uzvodno i ako bude zainteresiran mogao bi taj put označiti i proglasiti Vjekinim putom.
Predahnuli smo na Kudinom mostu, ručali, a hrabri su se i kupali. Meni je bilo dovoljno ugaziti u hladnu Krupu. Obnovili smo zalihe vode puneći posude u rijeci i krenuli dalje prema Manastiru Krupa. Idemo dalje uzvodno zaštićeni hladom. Naše kolege, planinari iz PD Pliva iz Zagreba, koji su osmislili ovaj planinarki put, premostili su jednu liticu klinovima, stepenicama i sajlom, koju smo uz manje probleme svi prošli.
Pregazili smo Krnjezu, pritoku Krupe, i nastavili livadama na kojima smo nailazili na krave pa bismo isturili Ereiza da ih sklanja s puta i tako sve do Manastira Krupa. Zadnji dio put je bio u debeloj hladovini u šumi bijelog graba.
Nema ništa ljepše od hladnog piva nakon umora, a Laura je da ne bi šetao kupio dvije.
U Manastiru smo imali čast razgovarati s „budućim“ Igumanom, osobom vedrog duha, profesorom koji je strpljivo odgovarao na naša pitanja. Nakon ugodnog razgovara smo se slikali i uzajamno si zaželjeli svako dobro.
Tek kad smo se autobusom na povratku popeli na malo veću visinu nestalo je na mobitelima poruke da nema usluge pa smo javili našima da smo živi i zdravi i da nam je baš bilo lijepo.
Kanjon Krupe
Datum: 12.7.2020.
Udaljenost: 6 sati
Tekst i foto: Mišo Glavinić
