Empatija i stvaranje promjena stavljeni su na golemi test posljednjih godina, kako zbog pandemije tako i zbog inflacije, kojoj se ne nazire kraj. Može li, uz kružnu ekonomiju i štednje, rješenje biti i podupiranje proizvoda koji imaju društveno dodanu vrijednost?
SVI ĆE SE SLOŽITI KAKO su posljednje godine bez presedana utjecale na apsolutno svako područje u našim životima, a posljedice ćemo osjećati još godinama, ako ne i desetljećima. U cijeloj višegodišnjoj koliziji nalazili su se potreba za očuvanjem zdravlja i održavanjem poduzetnika te ekonomskog sustava. Unatoč raznim “injekcijama”, kompromisima i molbama za strpljenje i empatiju, okrhnuti sustav očekuje još izazova, a poslovni sudionici našeg društva traže pomoć države u plaćanju struje i plina. Pandemija koronavirusa natjerala je institucije da preispitaju kako funkcionira državna vlada. Različite institucije, od dobrotvornih i nevladinih organizacija, do javnog te privatnog sektora, pokretačke su snage u borbi za očuvanjem sustava, a malo se govori o društvenom poduzetništvu, koji se smatra sjajnom zvijezdom poslovnoga svemira. Ide se toliko daleko da se upravo društveno poduzetništvo smatra pravim skrivenim sastojkom kad je riječ o promjeni svijesti prema kružnoj ekonomiji ili svijetu koji će gledati valutu kroz to je li sretan, a ne koliko ima novaca. Iz tog smo razloga upitali nekolicinu društvenih poduzetnika kako se u svijetu koji je praktički morao birati između empatije i profita posljednjih godina oni nalaze u “zlatnoj sredini” i čiji rad ima društveno dodanu vrijednost. Ivan Škarić iz Locavorea, društveno odgovornog projekta koji se zalaže za konzumaciju lokalno uzgojenih namirnica te educira potrošače po pitanju toga što konzumiraju, objašnjava da svakom društvenom poduzetniku nije cilj isključivo povećanje profita. “Pa niti raspodjela dobiti, već ispunjenje društvenih zadaća, pomaganje skupinama koje su u riziku od isključenosti i kružna ekonomija. Društveno poduzetništvo kombinacija je poduzetničke prakse i vrijednosti koje su usko povezane s društvenom odgovornošću i načelima zaštite okoliša. Kako sam ekonomist po struci, a već par godina i vlasnik i direktor tvrtke, oduvijek sam htio kroz razvijanje projekata i aktivnosti dati dodatnu vrijednost društvu i okolišu, doprinijeti razvoju lokalne zajednice i društva u cjelini, a to s ovim oblikom poduzetništva i inovativnim idejama itekako mogu napraviti.” Marija Mraz iz KopriVITA-e objasnila nam je da njihova udruga kreira proizvode od koprive, a uz to pomaže u zapošljivosti osoba s invaliditetom. “Na društveno poduzetništvo odlučili smo se iz razloga jer smo željeli riješiti problem u lokalnoj zajednici u Koprivnici koji je gorući i koji država nije spremna niti voljna riješiti, a to je stvoriti uvjete za zapošljavanje teško zapošljivih skupina u Gradu Koprivnici. Uz osobe s invaliditetom, to su pripadnici nacionalnih manjina, starije osobe od 5o godina, dugotrajno nezaposlene osobe te oni neprijavljeni u Zavodu za zapošljavanje.” Ivan smatra kako smo ulaskom u Europsku uniju pristupili saznanjima, poput financiranja putem europskih fondova i drugih programa i inicijativa, zbog čega je društveno poduzetništvo ipak dobilo određeni vjetar u leđa i kod nas. “Počelo se više pričati o brizi za društvo, za okoliš, o obnovljivim izvorima i očuvanju okoliša, skupinama koje su u riziku od isključenosti. Postali smo svjesni da smo i sami kotačići pozitivnih ili negativnih promjena u društvu. Kad je Europska komisija u svojoj “Inicijativi za društveno poslovanje” definirala koncept društvenog poduzetnika kao osobe čiji je primarni cilj društveni utjecaj, proizvodnja roba i usluga koje mogu biti na korist društvu te otvoren način upravljanja poduzetničkim subjektom, svi oni koji su dugo bježali od tradicionalnog, zatvorenog poduzetništva dobili su priliku generirati svoje ideje i biti na korist društvu.” S druge pak strane, Ivona Jadrić iz Argonaute na Murteru, koji su društveno poduzetništvo počeli razvijati još 2008. godine kroz edukativne slikovnice na temu morske bioraznolikosti te suvenira s porukom osviještenosti o zaštićenim morskim vrstama, kaže kako ovaj tip poduzetništva nije očekivano zaživio. “Mislim da je problem općenito nepovoljne poduzetničke klime u Hrvatskoj i velikog poreznog opterećenja na rad te se po našim saznanjima ono većinom razvilo u sektoru gdje se koriste državni poticaji za zapošljavanje teško upošljivih skupina.” Unatoč izazovima, Škarić smatra kako pozitivnih strana društvenog poduzetništva u Hrvatskoj itekako ima i važne su za održavanje društva. “Projekti koji izravno utječu na društvo i lokalnu zajednicu, bilo da se radi o inovativnim konceptima vezanima za okoliš, proizvodnju, ali i socijalnim komponentama poput povećanja zapošljivosti ugroženih skupina u društvu, marginaliziranih skupina ili educiranja u područjima poduzetništva te drugih vještina uvelike doprinose boljoj konkurentnosti na tržištu rada, za čiji rezultat imamo manji broj nezaposlenosti. Znamo kolika je to rak-rana našeg društva, a ovakvi odgovorni projekti upravo rješavaju jedan dio problema.” Mraz iz KopriVITAe naglašava kako u društvenom poduzetništvu “osobno” ne postoji ni za nikoga. “Društveno poduzetništvo omogućava skupinama i zajednici puno. VidIjivost “nevidIjivih”, točnije, socijalno isključenih i marginaliziranih koji postaju aktivni građani u zajednici. Zajednica pak dobiva od društvenog problema društveni kapital, koji stvara dodanu vrijednost i nove proizvode. Ukratko, da nema društvenih poduzetnika, neke promjene u zajednici ne bi se nikada dogodile.”
S druge strane, kako kaže Ivan, nedovoljna vidljivost ovog načina poslovanja, zatvorenost lokalne zajednice i zakonska nedefiniranost usporavaju sve te pozitivne strane. “Potrebno je suradnjom na lokalnoj, reginalnoj i nacionalnoj razini educirati, poticati i regulirati status društvenog poduzeća kako bi svi oni koji žele i mogu, uistinu i mogli nešto napraviti. Da nije lako biti društveno odgovoran i voditi posao svjedoči i Argonauta, koja nije mogla održati “žongliranje” između toga i – stalnih pisanja projekata. “Prijava i provedba projekata najznačajniji je dio našeg financiranja, pa je “poduzetnička djelatnost” ipak ostala na razini nečeg dodatnog – promotivne prodaje od koje smo imali više koristi kao promocijski kanal negoli što smo ostvarivali profit. S godinama smo počeli pružati usluge izvaninstitucionalne edukacije za prirodu i okoliš te održivi razvoj kroz naplatu usluga različitih radionica i škola u prirodi temeljenih na neformalnim metodama učenja, no ni ovdje nismo značajnije izašli na tržište s aktivnom prodajom – već samo kroz odgovaranje na upite korisnika.” U prijevodu – treba im puno više financija te ljudi koji ne bi morali raditi više stvari istovremeno.
Iako je pandemija svima bila izazovna, uspjeli su joj se othrvati, ponajprije jer su navikli stalno uspijevati unatoč izazovima. Općenito je naše poslovanje opterećeno pomakom koji će se neminovno dogoditi u slučaju značajnije krize uzrokovane inflacijom, kad će ljudi neminovno trošiti veći dio prihoda na osnovnu egzistenciju, a puno manje na nešto što nije nužno i neophodno, kao što su naši prozvodi i usluge”, kaže Jadrić, dok Mraz naglašava kako na njih inflacija zasad nije štetno djelovala. Od pandemije država KopriVITA-i nije pomogla ništa. Ako se za pomoć smatra to što smo sredstva za opremu dobili na EU natječaju, onda je to pomoć. No projekt smo napisali sami i uspjeli.” Bi li ovaj tip poduzetništva mogao biti ključ koji bi nas dugoročno i uz pravi kompas odveo u smjeru kružne ekonomije i ekonomije za opće dobro? Mraz napominje kako je golemi problem to što mi nemamo prvi korak – ne postoji zakon o društvenom poduzetnišvu. “Društveni poduzetnici kod nas su izjednačeni s onima koji žive isključivo od profita. To što svoje poslovanje ne mogu razvijati pod istim uvjetima kao i profitna poduzeća znači da ne mogu dobivati kredite jer uglavnom nisu vlasnici nekretnina kojima bi jamčili vraćanje kredita, prepušteni su sami sebi te nemaju nikakvu podršku države. Vani je potpuno drukčije. Primjerice, u zemljama EU-a društvena poduzeća postoje više od 50 godina, a dovoljno je otići u Austriju vidjeti poslovanje koje radi usluge pranja i popravaka odjeće za svoju lokalnu zajednicu, izrađuju kolačiće za pse za lokalni dućan s hranom za životinje i takvih primjera diljem EU zemalja ima bezbroj.
Poznato društveno poduzeće u Španjolskoj, Mondragon, ima vlastiti mirovinski sustav i ne ovisi o državnom.” Svakako, kako tvrdi Jadrić, društveno Poduzetništvo ima veliki potencijal, te dodaje, “uz značajnije poticaje i sustav bi mu omogućio jači zamah i opstojnost u hrvatskoj gospodarskoj stvarnosti.” A to bi, kako kaže, svima trebalo biti o interesu. “Briga o okolišu, lokalnoj zajednici i društvu u cjelini, o ljudima koji imaju jednake mogućnosti za rad, stjecanje znanja i život trebali bi biti ciljevi svakog pojedinca jer mnoštvo pojedinaca stvara svijet kakav vidimo. Ako svi krenemo s malim koracima i postulatima iz društvenog poduzetništva u svojoj okolini, već smo puno napravili za svijet, zar ne? Možemo samo reći kako se nadamo da će volja pojedinaca, sakupljena na hrpi, biti dovoljna za promjenu sustava – i da neće biti prekasno.
Tekt i foto: Andreja Pančur / Grazia.hr
