Fotografije Jure Zovka iz Komina s Neretve otkrivaju iskrenog zaljubljenika u objektiv, pa ni ne čudi kako je ovome 38.-godišnjem ekonomistu ovo sve više pravi životni poziv, ne samo hobi.
Prije skoro 20 godina počeo se zaljubivati u fotografiju, a nakon jedne odrađene sezone tijekom koje je radio kao vatrogasac, štednju je odlučio iskoristiti za kupnju svog prvog fotoaparata. Bio je to Nikon D5100 kojim je ovjekovječio 1. Maraton lađarica iz navijačkog broda.
– Nedugo nakon što sam krenuo sa fotografijom održala se jedna skupna izložba na kojoj sam osvojio nagradu za najbolju crno-bijelu fotografiju i tada sam krenuo nešto ozbiljnije u taj posao. Nakon toga sam osvijestio kako je fotografija moj poziv.
Iako se pred njegovim objektivom izmjenjuju različiti motivi, najradije se i najčešće “vraća” snimanju sportskih događaja, no isto ga impresionira lov na munje u noćnim satima negdje na osami. Čini se kako i Neretva ima svog Storm Chaser-a.
Kad ga se upita po čemu bi volio biti prepoznatljiv kao fotograf, bez razmišljanja odmah kaže: Po emociji koju prenosu, da fotografije budu stilski nešto drukčiji od ostalih, bez obzira što će drugi reći, biti svoj.
Koliko je za dobru fotografiju važan pravi trenutak, a koliko priprema i strpljenje?
-Trenutak je uvijek najbitniji, a za njega su potrebni i strpljenje i priprema. Treba znati što i kakav kadar želiš da bi znao gdje i kako se postaviti, znači bitna je priprema. A kad se dođe na mjesto, potrebno je strpljenje da bi se mogao uhvatiti najbolji trenutak.
Bi li zbog atraktivnih fotografija volio promijeniti grad u kojemu živi, Ploče i je li mu to zbog posla kojim se bavi, to ponekad bude skučeni prostor za život?
– Volio bih se okušati i u nekoj drugoj sredini, nekom većem gradu gdje bi mogao doživjeti neke druge događaje, običaje i nove ljude. Trenutna sredina mi pruža raznolike mogućnosti, ali, s druge strane, nema dovoljan broj događaja pa se sve počne vrtjeti “u krug” i dolazi do zasićenja.
Je li kroz fotografiju naučio nešto novo o ljudskoj prirodi što prije nije primjećivao?
-Kroz sve ove godine sa aparatom u rukama primijetiš puno toga, te naučiš puno toga o ljudskoj prirodi, kulturi i svemu ostalom. Vidiš i prođeš od onog najboljeg do onog najgoreg što možeš doživjeti i proći. Ruku na srce, ti loši trenuci su rijetki ali ih se doživi i vidiš i tu stranu. U svakom slučaju ljude i društvo definitivno promatram drukčije i možda vidim neke postupke i reakcije koje prije ne bi.
A što bih volio da ljudi osjete kad pogledaju njegove fotografije?
-Volio bih da osjete barem maleni dio sreće i ljubavi koju ja osjećam dok radim taj posao.
IzvorDubrovnikNet
