Fotoreporter Zoran Marinović u paklu Rake: nesreća je prošla, sad nastupa neizvjesnost…

“Previše ruševina, straha i uzaludno izgubljenih života da bih podvlačio crtu. A publika? Je li uopće moguće čovjeku koji sjedi u udobnosti svoje fotelje, ispred televizora, kraj prepunog hladnjaka objasniti što se ovdje dogodilo? Ili na nekom drugom mjestu?”, piše fotoreporter Zoran Marinović, naš sugrađanin u reportažama s ratišta. Iz pakla Rake, zajedno s jednako tako ‘zagriženim’ svjedocima vremena, kolegama iz različitih dijelova svijeta, za Jutarnji donosi svu brutalnost neprekidnim ratovima pogođenih područja, u kojima se već godinama nalazi.

“Došli smo do kraja. I Jevgenija, i Brandon, i ja. Zatečeni u krivo vrijeme na krivom mjestu. Nismo više mogli podnijeti niti jednu kap, milimetar od ovog straha, kaosa, prašine. I smrti. Bilo nam je dosta. Ni više ni manje. Nesreća koja je zajahala ovu ravnicu prošla je, a sve ono neizvjesno što će doći, više nas nije doticalo. Sad smo zaglavili negdje između, naizgled okruženi beskrajnim nizovima srušenih zgrada i urušenih života. Rat je gotov, poraće je počelo. U Raki, glavnom gradu islamskog kalifata.
Jevgenija je Ruskinja. Ima onu bijelu hladnu put i plave, slavenske oči, a tirkizni nikab čini ih anđeoski lijepim, živim. Prije tri godine, opijena svetim ratom i čistim islamskim svijetom krojenim isključivo i jedino po Prorokovoj mjeri, odlučila je služiti kalifu, jednom i jedinom. Hladnu Moskvu zamijenila je suhom pustinjom, a muž joj je pustio dugu kosu i crnu bradu. Dobili su i malu musavu plavooku djecu u prljavim arapskim kućicama. Klanjali su se, molili boga. Nije bilo dovoljno pa su izmolili pakao, i sebi i drugima. Sve ono što nije smjelo biti, ovdje je postojalo. Predugo i prestrašno da bi više o njemu razmišljali.

Agregat koji bruji u izbjegličkom kampu, odmah do Jevgenijina šatora, ne donosi joj ni svjetlo ni toplinu. Njezin dvogodišnji sin šara po slikovnici koju je dobio od humanitarne organizacije. Nikad nije vidio knjigu i ne zna kako bi se stranim predmetom igrao. Dosad je crtao samo crne zastave. Razigrani jednorozi i nasmijani prinčevi plaše ga. Tamnim flomasterom briše im lica.”

Cijelu reportažu pročitajte OVDJE.