Ostalo

Doktor za imena otkriva najneobičnija i tumači kako je nastalo vaše dalmatinsko prezime, neke priče su stvarno nevjerojatne

U današnjoj Slobodnoj Dalmaciji je objavljen zanimljiv i poučan intervju s dr. sc. Domagojem Vidovićem, doktorom za hrvatska imena i prezimena. Odvojite par minuta vremena, možda naučite nešto i o vašem imenu i prezimenu!

 

Dr. sc. Domagoj Vidović je, kažu, doktor za hrvatska imena i prezimena. Onomastikom (grana lingvistike koja se bavi proučavanjem osobnih imena i nadimaka) počeo se baviti krajem studija lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti.


– Moram priznati da dotad gotovo nisam ni znao što je onomastika. Trebalo je odabrati temu za diplomski rad pa mi je buduća mentorica Anđela Frančić predložila da pišem nešto iz onomastike, uvidjevši kako me uz dijalektologiju i naglaske zanimaju i povijest, arheologija i običaji, te procijenivši da sam rođen za terenski rad, ukratko, da sam svaštar i lutalica u duši. Poslije su tu moju crtu prepoznali i pokojni akademik Petar Šimunović i Dunja Brozović Rončević, i od nesuđenoga pomorca (to sam htio biti kao mali) i dijalektologa učinili onomastičara – navodi nam rođeni Metkovčanin, zaposlen u Hrvatskom institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

 

Koliko u Hrvatskoj postoji osobnih imena?

– U Hrvatskoj su na posljednjemu popisu zabilježena 5563 osobna imena s deset i više nositelja. Točan je broj osobnih imena nemoguće utvrditi jer se podaci o osobnim imenima koja imaju manje od deset nositelja ne objavljuju zbog zaštite osobnih podataka.

 

Poimanje neobičnosti

Nabrojite mi neka od najneobičnijih imena na koja ste nailazili?

– Uvijek se neobičnih imena nađe čak i u neposrednoj blizini, ali se i poimanje neobičnosti mijenja. Primjerice, imena Patrik i Donald prije pedesetak godina, kad su ih ponijela dvojica braće u Metkoviću, bila su vrlo neobična, a početkom 21. stoljeća osobno je ime Patrik bilo među deset najčešćih u središnjoj Hrvatskoj. Osobno ime Vin koje je nosio moj školski kolega nekoć je bilo neobično, no otkako je popularan Vin Diesel, ipak nam je poznatije. Danas nam i neke mjesne inačice kršćanskih imena kao što su Fuma/Fumica (Eufemija; Istra, ali i sjeverna Dalmacija), Jenerož (Generozije; na Hvaru), Jušto (Justin; srednja Dalmacija), Menke/Menko (lik kršćanskoga imena Dominik u Dubrovniku i Baru), Sibe (Josip; srednjodalmatinski otoci) ili Urozija (Eurozija; Žuljana na Pelješcu), Salabergia (svetica podrijelom iz Alzasa čije je ime zapisano u Boki kotorskoj), pa i ime od kojega potječe vaše prezime Jadrija (od Jadre “Andrija”; najčešće nekoć na sjevernodalmatinskim otocima) također čudno zvuče.

Neobično je i ime Velna, koje potječe iz baltičke mitologije. Meni su među ljudima koje poznajem najneobičnija imena Linkon (krivo izgovoren lik prezimena američkoga predsjednika Lincolna), Daglas, Kenedi i Li (i muško i žensko) zabilježena u razmaku od samo nekoliko kilometara u Neretvanskoj krajini. Ime Žanpjer (od franc. Jean-Pierre) jedan je matičar u Dalmaciji zapisao kao Šampjer i eto neobičnoga imena. Nedavno sam čuo i za ime Sredoja u Staševici kod Ploča; potječe od narodnoga imena Sredomir, koje je bilo zaštitničko i nadijevalo se osobama rođenim u srijedu, a otkud ono u Staševici nekoliko stoljeća nakon što je posljednji put zabilježeno među Hrvatima, zbilja ne znam. Neobična su i osobna imena Ndue (od Antonije) i Gzim (u prijevodu Srećko), koje nose dalmatinski Albanci.

Vraćaju li se “u upotrebu” neka stara imena?

– Stara se imena vraćaju. Primjerice, moja je kolegica s Klisa svojemu sinu nadjenula ime Dobrovit, po opatu koji se spominje na Bašćanskoj ploči. Osobno je ime Oliver oživljeno u 20. stoljeću, nakon gotovo 400 godina. Da imamo vremeplov, vjerojatno bismo se začudili da se vratimo u 1475. i u nekome zaseoku od tri kuće u Dalmatinskoj zagori naletimo na Olivera. Međutim, Oliver je junak “Pjesni o Rolandu”, koja je poslužila da bi se opravdali križarski ratovi te je poslije služila kao budnica za protuosmanlijske ratove. Osobno je ime Goran, zabilježeno u Kotoru u 14. stoljeću, ponovno oživljeno tek u 20. stoljeću, i to posredno zahvaljujući Ivanu Goranu Kovačiću. Ime Žan danas dovodimo u vezu s francuskim imenom Jean, a u srednjovjekovlju je bilo jednom od inačica kršćanskoga imena Ivan potekla iz izumrloga dalmatskog jezika. Valja napomenuti da su i imena hrvatskih narodnih vladara (osim donekle Krešimira i čini se, po potvrdi s Krka iz 14. stoljeća, Zvonimira) oživljena tek u 19. stoljeću. Danas se u modu vraćaju stara kršćanska imena kao što su David (nekoć izrazito rijetko i zabilježeno uglavnom u Kotoru i Dubrovniku), Marta, Rita ili Toma, ali i neka narodna kao što je Cvita. Vraćaju se u službenu uporabu i likovi osobnih imena Josip i Antun nastali po talijanskome uzoru: Pino (zabilježeno čak u 12. st.), Bepo i Toni. Oni jesu stari, ali su se rijetko zapisivali.

 

Nasljeđivanje imena

Primjećuje li se trend da roditelji sve manje daju imena po djedovima i bakama?

– Trend nasljeđivanja imena od očeva, djedova i baki danas je daleko manji nego prije. Ženska su imena i u starijim vremenima bila manje podložna pravilima nasljeđivanja, dok se na nasljeđivanje muških u mnogim krajevima strogo gledalo, pa se gotovo redovito najstariji sin zvao po djedu s očeve strane. Zanimljivo je to da su pravila nasljeđivanja osobnih imena, osim u manjim sredinama, bila stroga među plemstvom, dakle opreka urbano – ruralno ovdje baš ne drži vodu.

Postoje li neka imena iz naše povijesti koja su davana djeci, a danas su nezamisliva?

– Danas se nadijevaju osobna imena nastala prema nazivima životinja (na primjer Golub, Grlica, Hlap, Vuk) ili biljaka (Bukva, Grab, Javor, Loza), ali i neka u kojima su sadržane neželjene tjelesne značajke ili psihičke osobine (npr. Besrama, Bezuh, Dosro, Gnjevomir, Grdan, Hrnjak “zecousti”, Klempo, Krivošija, Nedostoja, Nelip “Nelijep”, Poruga, Sporko, Tupša, Ukraden, Zavida, Zlojutro), pa i nazivima zanimanja (Kovač, Pop, Sedlar, Zlatar). Nema ni imena Juda, koje su nosili Dubrovčani i Kotorani, ali sam zato kušao delicije vrhunskoga kuhara koji se preziva Škariot (Iškariotski). Zabilježena su i osobna imena Glavina i Glavan (prema glava). I neka bismo vladarska imena teško nadijevali (primjerice, Mutimir). Danas se vrlo rijetko nadijevaju osobna imena koja bi mogla upućivati na pripadnost drugome narodu.

Primjerice, osobno ime Jovan zabilježeno je među hrvatskim čakavcima barem od 15. stoljeća, a njegove su se inačice Jovo, Jovanin, Jova, Jovanina, Jovanka (čakavci nemaju đ, pa je Jovan odraz talijanskoga imena Giovanni) nadijevale sve do Domovinskoga rata. Među Hrvatima je u istočnoj Hercegovini sve do 1945. zabilježeno osobno ime Sava (mjesna inačica imena Sebastijan). Osobno je ime Nemanja zabilježeno na Krku, Braču (na Povaljskoj listini), Rabu i Senju istodobno kad i u Srbiji. Dakle, prezimena Jovanović, Savić ili Nemanjić ne možemo sa sigurnošću proglasiti hrvatskim ili srpskim jer su osobna imena od kojih su potekla u srednjovjekovlju (neka i kasnije) bila i hrvatska.

A što je s prezimenima, kako su nastajala, kako su se mijenjala?

– Prezimena nastaju iz temeljnih četiriju izvora. Prva skupina nastaje prema nekome osobnome imenu (primjerice, Marković od Marko, Mijić od Mijo, Nikolić od Nikola), slijede zatim prezimena nastala od nadimka (recimo Bitanga, Lešina, Guzina, Lisac, Mrgudić, Oblizalo, Smrdelj), treću skupinu čine imena nastala od naziva za zanimanja (primjerice, Kolar, Kovač, Lončar, Tkalčić), a četvrtu prezimena prema podrijetlu (primjerice, Brešan, Crnogorac, Kranjac, Mađar i Ugrin, Puljiz, Talijanac, Verona, Vrlika, Vlah). Prezimena u Dalmaciji uistinu ima svakakvih, primjerice u Dubrovačkome su primorju zabilježena prezimena Gnjilanoga i Suhipop, u obližnjim mjestima Vodopić i Sanopjan (zapisano kao Samopijan), na Braču Samohod, Prdibobica i Vrhbora, u Dubrovniku Prasetić, Plačibuha, u Splitu Poluduša, u Zadru Prestarbarba, a na Krku Sralo, u Boki kotorskoj Beskuća.

Pogledamo li u fond suvremenih prezimena, nailazimo na Bažulje (od “bažulj” – grah), Drakuliće, Vragoviće i Vištice, Popržene i Ukradene, Vragoviće, Dangubiće i Milolaže (ne govore istinu), Šubare, Sočivice, Sikire, Ćupine… U koji god kraj naiđete, naići ćete na neko zanimljivo i smiješno. Meni su najneobičnija hrvatska prezimena u Šestanima, području između Bara i Skadarskoga jezera, u kojemu se u prezimenu čuva i osobno ime i ime oca, primjerice Marvučić (Marko Vukov), Marstijepović (Marko Stijepov), Đurperović (Đuro Perov). U Šestanima i Zupcima ljudi se predstavljaju iznoseći imena vlastitih predaka, pa su mi Marka Vukotića predstavili ovako: Marko Ilija Marka Ilije Iva Đurova Ivov. To je vrlo bitno za zadarsko područje jer s tih područja potječu stanovnici Arbanasa.

 

“Gađanje” prezimenima

Je li moguće da je, recimo, prezime Bitanga ili Lažeta nastalo tako što je netko zaista iz nekog plemena bio bitanga, odnosno lažac…?

– Prezimena nadimačkoga postanja obično nastaju tako da vam ih netko drugi prišije i često imaju obrnutu logiku. Kao što su se nekoć ljudi svađali oko međa, danas se svađaju oko parkirališta, a pogrde nisu bile nimalo nježnije. Otud takva prezimena, koja su češće odrazom toga kako su naše pretke drugi vidjeli nego kakvi su uistinu bili. Ako ste nositelj nekoga “nezgodnoga” prezimena, možete biti sigurni da ni vaš predak nije ostao dužan onome tko ga je “počastio” nadimkom bez obzira na to je li živio na otoku ili u zaleđu. Ako ste vi neopravdano dobili nadimak Bitanga, susjeda ste mogli ironično nazvati Poštenjak.

Jesu li ljudi u povijesti često mijenjali prezimena?

– Ljudi najčešće reagiraju na nadimačka prezimena, a prezimena se sve češće mijenjaju jer je to i zakonski olakšano. Primjerice, dio je neretvanskih Sprčića u jedva pedesetak godina promijenio prezime u Novaković, a zatim od Novaković u Menix i Croner. Iz političkoga života znamo da su se prezimena mijenjala i zbog toga što ne zvuče dovoljno hrvatski. Motivacije su za promjenu prezimena različite, ali bi naši ljudi trebali znati da su nadimačka prezimena vrlo stara i zapravo dašak staroga Mediterana (rugalačke su nadimke nosili čak i neki rimski carevi), starija od Hrvata, pa bi valjalo zatražiti da se ruganje zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro.

Je li istina da su Turci davali imena i prezimena obiteljima po lošoj osobini u obitelji?

– Kad je riječ o osobnim imenima, ona su u Turaka uglavnom muslimanskoga podrijetla i obično sadržavaju neku lijepu osobinu (primjerice, Muhamed “slavljen”, Sulejman “miroljubiv”), a prezimena su se među etničkim Turcima pojavila tek s Atatürkom. U našim krajevima pod osmanlijskom okupacijom kršćani su se često međusobno dozivali muslimanskim imenima kad bi u naselje upali Turci kako bi ih zavarali i doživjeli manje neugodnosti. Otud prezimena Alilović, Hasan, Mustapić ili Šabanović među Hrvatima. Tek je Austro-Ugarska uvela obvezu zapisa prezimena u Bosni i Hercegovini, no Hrvati su prezimena zadržali u usmenoj predaji sve do početka vođenja župnih knjiga u Bosni od 17., a u Hercegovini od 18. stoljeća. Slično je bilo i u Dalmatinskoj zagori.

 

Kultura ruganja

Navodite i da je kod nas u povijesti, posebno u Dalmaciji, poznata “rugalačka kultura”, a koja se odrazila i na imena i prezimena.

– Dosta je pogledati prezimenski fond, tj. pogledati prezimena Baraba, Bazdan (koji bazdi), Budalić, Gulišija (koji guli ili čupa vratove ili šije), Mučibabić (koji muči babe), Koljibabić (koji kolje babe), Šunjić (od “šunje” – nespretna osoba), Trogrlić (koji ima veći podbradak), Vreća, Vrtiprah ili Žderić, čija su prezimena prozirna. Takva su i često prezimena stranoga podrijetla kao što Škifić (ili od “škifož” – nervozan ili od talijanskoga “schifo” – gad). Danas se katkad prezime Gjenero tumači od talijanskoga “generoso” – velikodušan, a zapravo dolazi od dubrovačke riječi “đenero” – general, te se izgovara znatno drukčije nego što to čujemo u javnosti. Nedavno sam u jednoj osnovnoj školi naišao na prezime Pardon. Budući da znam za prezimena Dobrojutro, Večerina, Zlovečera i Zlojutro, pomislih da je možda i ovdje riječ o prozirnome prezimenu. Kad tamo, ispalo je da je riječ o prezimenu njemačkoga postanja te da u jednome od njemačkih dijalekata to prezime znači svirača posebne vrste frule. Iznenađenja su, dakle, uvijek moguća, a kad pomislite da je prezime prozirno i obično, često se prevarite.

 

Do 1929. Najčešća imena Marija i Ivan
Najčešća imena do 1929.:
Splitsko-dalmatinska županija:
Muška: Ivan, Ante, Josip, Petar, Mate Ženska: Marija, Ana, Mara, Iva, Anka
Dubrovačko-neretvanska:
Muška: Ivan, Ivo, Antun, Petar, Nikola Ženska: Marija, Mara, Ane, Mare, Kate
Šibensko-kninska:
Muška: Ante, Ivan, Nikola, Marko, Petar Ženska: Marija, Ana, Milka, Zorka, Kata
Zadarska:
Muška: Ante, Šime, Ivan, Josip, Nikola Ženska: Marija, Milka, Zorka, Ana, Anka

 

Novi trendovi: Rita, Sara…

Najčešća imena 2016.
Splitsko-dalmatinska županija
Muška: Luka, Ivan, Ante, Josip, Marko Ženska: Marta, Petra, Lucija, Rita, Ana
Dubrovačko-neretvanska:
Muška: Ivan, Luka, Marko, Petar, Jakov Ženska: Ana, Petra, Lucija, Marta, Marija
Šibensko-kninska:
Muška: Jakov, Luka, Marko, Ivan, Ante Ženska: Marta, Ema, Sara, Lana, Petra
Zadarska:
Muška: Luka, Jakov, Niko, Toni, Ivan Ženska: Mia, Sara, Ema, Lucija, Rita

 

Mirjana opet u modi

Najčešća imena po popisu iz 2011.
Splitsko-dalmatinska županija
Muška: Ivan, Ante, Josip, Marko, Petar Ženska: Marija, Ana, Ivana, Iva, Mirjana
Dubrovačko-neretvanska:
Muška: Ivan, Ante, Ivo, Nikola, Marko Ženska: Marija, Ana, Ivana, Mara, Katarina
Šibensko-kninska:
Muška: Ante, Ivan, Marko, Josip, Nikola Ženska: Marija, Ana, Ivana, Milka, Mirjana
Zadarska:
Muška: Ivan, Ante, Josip, Marko, Šime Ženska: Marija, Ana, Ivana, Lucija, Mirjana

 

Imena po junacima iz serija

Povećava li se udio stranih imena, danih po slavnim osobama?

– Već su se u srednjovjekovlju djeci, uglavnom djevojčicama, nadijevala neobična imena zabilježena u molitvenicima, primjerice, Apolonija, Skolastika itd. Nekoć su i književna djela uvelike utjecala na nadijevanje imena, pa su nam se osobna imena Gordana i Siniša proširila iz Zagorkinih romana, Miranda iz Shakespeareove “Oluje”, Mirela iz Mistralove istoimene poeme, Antigona je junakinja grčkih drama, Arwen vilenjakinja iz “Gospodara prstenova”, Dori(j)an ime Dorian koje je prvi upotrijebio Oscar Wild), Eneja je ime praoca Rimljana, a u hrvatskom i slovenskom jeziku može biti i muško i žensko ime).

Mentor je, zatim, lik u “Odiseji”, Nestor u “Ilijadi”, Ofelija, junakinja Shakespeareova “Hamleta” ili Tessa, junakinja iz romana Thomasa Hardyja. Čak – što je i meni bilo malo neočekivano jer je u mitologiji riječ o ubojici vlastite djece – i Medeja. Daju se i imena po glumcima – Liam, Marjuča, Sharon, Val, Vigo; sportašima – Blanka, Ivano…). I mnoge su druge javne osobe također utjecale na osobnoimenski fond, primjerice filozofi i znanstvenici (zabilježena su osobna imena Darvin, Edison, Melis, Melisa, Zenon, Ruđer), umjetnici (Dante, Marul, Miron), čarobnjaci (Merlin), vladari (Franjo Josip, Koloman, Leonida, Petar Krešimir, Teuta, Trajan, Trajanka) i političari (Naser, Nikita, Sadat, Tito, Vilson).

 

Imena po mjesnim svecima

Koliko mjesni sveci utječu na davanje imena u Dalmaciji?

– Na izbor osobnih imena u Dalmaciji znatnije utječu poznati mjesni sveci poput Donata, Krševana, Duje, Srđa i Sergija, Vlahe ili Tripuna i blaženici poput Gracije (muško ime u Boki kotorskoj) te svetice i blaženice poput Stošije i Ozane. Sveti je Roko kao zaštitnik od kuge (ali i drugih zaraznih bolesti) također uvelike utjecao na imenski fond. U srednjemu su vijeku na neki način granice Dalmacije bile određene rasprostranjenošću imena Marin (te njegove inačice Maro i Maroje), koje je bilo među najčešćima (često i najčešće) od Raba do Bara i Ulcinja (dakle, u povijesnoj Dalmaciji), a kako je Torcida i danas jaka na Rabu, u Tivtu i Baru, stare veze očito nisu zamrle.

U novije se vrijeme to ime počelo sve češće nadijevati 1980-ih. Danas su imena dalmatinskih svetaca čak i zastupljenija među Dalmatincima izvan Dalmacije (primjerice, u Zagrebu) da se naglasi dalmatinsko podrijetlo. Slično je u prošlosti bilo i s osobnim imenima Hrvoje i Hrvatin, koja su Dubrovčani i Bokelji češće nadijevali u dubrovačkim i bokeljskim kolonijama u Podrinju i Raškoj te na Kosovu kako bi se naglasila razlika u odnosu na okruženje. U matičnoj sredini nije bilo toliko potrebe za isticanjem vlastite samobitnosti.

Na užim su područjima zabilježeni i odrazi kultova manje poznatih svetaca poput svetoga Liberana (čije se ime katkad prevodi u Slobodan) itd. Treba imati na umu i da je u nekim krajevima bilo vrlo važno jesu li župe pastorizirali franjevci ili dijecezanski svećenici. Tako su se osobna imena Ante i Frane/Frano u istočnome dijelu Neretvanske krajine, koji je pripadao Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji i u kojemu nije bilo franjevaca, pojavila kasno, tek u 19. stoljeću.

 

Vrijeme Drugog svjetskog rata

Koja su imena bila popularna u vrijeme Drugog svjetskog rata i prije na području Dalmacije?

– Dalmacija je vrlo raznolika. Kad je riječ o 20. stoljeću, u svim je dalmatinskim županijama među češćima osobno ime Ante, a nakon 1990. izrazito je omiljenim postalo kršćansko ime Roko. Osobno je ime Mate među najčešćim u svim dalmatinskim županijama osim u Dubrovačko-neretvanskoj, u kojoj je istočno od Neretve potvrđen gotovo isključivo lik Mato, ali na dubrovačkome području i likovi Anto i Đure/Đuro (ne Jure) koji povezuju taj kraj s istočnom Hercegovinom, Bosnom i Slavonijom. U Zadarskoj je županiji među češćima osobno ime Šime (od stranih je imena kao u Istri i Međimurju često osobno ime Denis), u Šibensko-kninskoj županiji Joso, u Splitsko-dalmatinskoj Duje, a u Dubrovačko-neretvanskoj osobito je često ime Nikola sa svojim inačicama (najčešće su Niko i Nikša) te pokraćena imena Ivo i Pero.

Treba napomenuti i kako je osobno ime Tomislav samo na sjeveru Dalmacije bilo među najomiljenijima u razdoblju 1930. – 1939., dok se u ostatku Hrvatske (s iznimkom Like) počelo češće nadijevati tek nakon 1970. Očito je proslava 1000. obljetnice krunjenja kralja Tomislava ostavila jači trag u Dalmaciji, u kojoj gotovo da nema naselja u kojemu ne postoji spomen-ploča s natpisom posvećenim toj obljetnici.

Kad je riječ o ženskim imenima, u svim je dalmatinskim županijama osim u Dubrovačko-neretvanskoj u odnosu na ostatak Hrvatske češće osobno ime Zorka, poglavito među Dalmatinkama rođenima prije 1950. Osobna imena Sandra, Matija (Matija je na hrvatskome sjeveru najčešće muško ime) i Nina nadzastupljena su u srednjoj i južnoj Dalmaciji, osobno ime Nevenka u središnjim dalmatinskim županijama (Šibensko-kninskoj i Splitsko-dalmatinskoj), a osobna imena Anđela i Marta česta su među mlađim stanovnicama Zadarske i Šibensko-kninske županije. Dubrovačko-neretvanska županija ističe se po velikoj zastupljenosti imena Ane, Kate, Jele i Mare (uglavnom u starijoj generaciji) te čestoćom nadijevanja osobnoga imena Andrea.

Starije stanovnice Splitsko-dalmatinske županije (osobito u zaleđu) često nose osobno ime Anđa, a najmlađe Mia. Starijim se pak stanovnicama Šibensko-kninske županije često nadijevalo osobno ime Stana, a Zadarska županija ističe se čestoćom osobnoga imena Ika. Jadransku obalu od Savudrije do Prevlake u cjelini povezuje čestoća nadijevanja ženskoga imena Sandra u naraštaju rođenom 1970. – 1979. te osobnoga imena Mia među najmlađim stanovnicama toga područja. Mode iz kopnenoga dijela Hrvatske, u kojemu su sve češća muška imena Fran i Jan te Anđa i Mara među mlađim naraštajem, Dalmaciju su zaobišle.

 

Tekst:  Saša Jadrijević Tomas / Slobodna Dalmacija
Foto: Denis Jerković/ Hanza Media / Slobodna Dalmacija