Njegovi tekstovi, melodije i suradnje odražavaju duboku povezanost s emocijom, ljudima i prostorom iz kojeg dolazi. Ploče, iako maleni grad, za njega su plodno tlo glazbene inspiracije, mjesto gdje pjesma nije ni bijeg ni hobi, nego svakodnevica. S Denisom smo razgovarali o počecima, glazbenom senzibilitetu juga, stvaranju koje ne robuje trendovima, ali i o tome kako s glazbene strane vidi fenomene poput Thompsona, bez ideoloških opterećenja – čisto kroz oči čovjeka koji razumije što pjesma može, a što mora imati da bi ostala.
Kako je izgledao vaš prvi susret s glazbom? Koliko vas glazba istinski usrećuje?
Sve je počelo s Maratonom lađa 1998. godine. Prva je pjesma bila ‘Hrabro veslaj Neretvom’, koju je otpjevao naš Zoran Bebić Beba i onda je nekako spontano krenulo. Kao da su se tom pismom otvorila vrata Neretve. Snimljen je je album “Maraton lađa” i nakon toga album “Svako misto svoju pismu ima”. Veseli me da danas, nakon toliko godina kad dica uz ćaću i mater, braću ili prijatelje pjevaju o svome mistu, o radu svoga dida ili o kužini svoje babe… To me usrećuje, srce mi je veliko ko kušin kad prolazim Neretvom, gledam i mislim o svakom tom mistu kao ‘dilu krunice’ jer svako misto priča priču svog života i svog vrimena. Srce mi je ‘ko kuća’. Ma još veće.
Što vas pokreće za pisanje pjesama? Kažu kako kroz pjesmu dolazimo do svojih emocija. Je li i kod vas tako prilikom kreiranja?
Teško je reći što mi je inspiracija, jer toliko je toga što me pokrene. Svaki dobri čovik koji me nasmije, popriča i savjetuje… Ta naša dolina je uz ljepote kojima se mnogi dive, prije svega bogata ljudskošću. Tu se ljudi još uvijek druže, pričaju, pomažu jedni drugima i pivaju. Nema mista iz kojeg nećete čut pismu. To je moja vječna inspiracija, tu mi je sve i tako će i ostati. Ništa ne bih mijenjao. Moje pisme su opjevali moji Neretvani – Brko, Ungo, Rocky Pločanski, Brnas, Pela, Zupa, Dado, Branko, Stipe, Boro, Bare, Ćendo, Smiljan, Katarino, Beba… ne mogu ih ni sve nabrojati. Jednostavno, da nije bilo ove neretvanske skalinade, sve što sam pisao bilo bi bez šuga, bez toća. Jer bez pisme bio bi ka’ da su mi uzeli dušu. I da imate pravo – pjesmu doživite prije svega emocijom, srcem i ona tad uđe ili zauvijek ostane vanka, jer nema duše.
Ploče su manji grad, ali iz njih dolazi mnogo glazbenih entuzijasta. Što mislite zašto je tako?
Ploče su vam spoj svih ovih mista Neretve i okolice. Tu su povezani i dijele zajedno svoje priče, svoje pjesme i svoje živote. Nema glazbene grane u Hrvatskoj, gdje netko iz ovog okruženja ne dolazi. I svi su ključni, svaki je čovik i po’. Kolege mi stalno prenose: ‘Radio sam s tvojim Neretvaninom’ i pri tome uvijek su im lica puna radosti. Nema dvorane na svitu gdje neretvansko dite nije kročilo. Ovdje u Pločama je i odlična glazbena škola u koju stalno upisuju novi klinci. Sve to nije slučajno. Neretva ne živi bez pisme. To je ta emocija to platno kojim se ogrnem. Ja samo pišem ono što dišem. Moj ćaća Josip, rodom iz Krvavca, bio je ribar i kad ne bi ulovio ni za tavu, opet se s mora vraćao kući pivajući. Moja majka, rodom iz Komina, bi tada kuvala brudet na fete od krumpira. Tola? je uvik bila puna emocija, atmosfere, smijeha i pisme. Pisma vam je ko slika, nikad u srcu ne blidi. Dalmacija mi je najveća gustjerna riči i inspiracije i ja samo pijem iz te gustjerne. Ja na moje Ploče mislim ka’ na Hajduka, stalno. To je jednostavno ljubav i gotovo.
Zapravo su vaši najveći hitovi nastali iz jednostavnosti.
Pjesma ostaje i kad nam život pokupi tunje. Baš zato su mi jednostavne stvari često dovoljne, a nekad najbolje. Nitko o ljubavi ne govori bolje od ljubavi same, a moja ljubav su mista u dolini Neretve, svaki težak, trupica, barka, konoba i sve to što me nakon dana uputi sritnog leći. Sve ljude ovdje znam i oni mene znaju i kad zaboravimo nadimak ili ime počnemo pismom dok se ne sitimo i tako vam to ovdje teče. I čini me sretnim što sam ‘dite Neretve’.
Koliko vas je glazba promijenila?
Živjeli smo u Kominu dok sam bio mali i sjećam se kako me mater ušutkala dok na TV ne prođe pjesma. Bio je to nastup Doris Dragović. Što sam moga, čeka’ sam. Nakon dosta godina od tog, ja sam napisa pjesmu za Doris ‘Ne sudi mi pogledom’, a veliki Jure Stanić je radio glazbu. Eto kako život podili karte. Tek nakon što je Doris otpivala tu moju pjesmu, moja mater Mare me iznenađeno pogledala, biće je prvi put povjerovala, jer to pjeva Doris, da to što ja radim nije samo neka moja zafrkancija.
Za koga ste sve pisali ili ako vam je lakše navesti – za koga niste?
Coce, Oliver, Tedi, Doris, Grdović, Bralić, Škugor, trio Gušti, Marija i Ivana Husar, Đani Stipaničev, Ivo Gamulin, Petar Dragojević, Karan, Hari Rončević, Nižetić, Grupa Rockatansky, grupa Galerija, Lidija Bačić, Klapa Sinj, Klapa Trogir, Klapa 7 Kaštela, klapa Versi i još puno klapa obrađuje moje pisme. Ponosan sam što je omiška klapa Mirabela CZK nedavno u Omišu s obradom Mojmira Čačije ‘Uvijek ću te svojom zvati’ osvojila prvu nagradu publike.
Cijeli intervju pročitajte na Dubrovačkom Dnevniku.
