Ostalo

BARBA: ‘Gledao sam stare fotografije izbjegličkog logora u El Shattu, kad ono tamo… Moj tata!‘

Nakon što je na društvenim mrežama ugledao jednu od fotografija koje je u izbjeglištvu El Shattu snimila UN-ova djelatnica Trevi Edgerton Burns, književnik Hrvoje Barbir Barba nije na prvu mogao povjerovati: u prvom redu, među skupinom malenih partizana koji odlaze u školu, bio je i njegov otac Zvonimir Barbir. Dogodilo se to na dan uoči svjetskog Dana očeva: “Da to prepišemo u literaturu, sve bi to djelovalo nekako neuvjerljivo, ali evo, ovo je prava istina”.

Fotografije je podijelila njegova kolegica, književnica i prevoditeljica Alida Bremer. Kako govori Barbir:

“Rekla mi je, kasnije, da se dugo premišljala hoće li objaviti taj članak s Flashbacka, jednog stranog internetskog portala, no kako je već pisala o zbjegu naših starih u El Shatt, učinila je to ipak. U istom tom trenutku kad je objavila taj članak iz Munstera, bio sam u Pločama za svojim kompjutorom, na istoj toj društvenoj mreži.


Oca sam prepoznao u trenu, ma prepoznao bih ga odmah među tisućama tuđih lica. Ovaj prvi bosonogi dječak s olovkom u ruci i tom šeretski nakošenom titovkom na glavi, s tom torbicom preko košulje koju mu je mater Stana očito sašila od nutarnje tkanine kakva pustinjskog šatora, upravo je on, moj otac, Zvonimir Barbir. Moj je ćaća na slici nešto malo ukočeniji nego što bi trebao biti. Za nas, koji smo malo stariji, pak nam nije preostalo ništa drugo do li da vjerujemo da će nam se svi grijesi ipak prostiti, stvar je sasvim jednostavna – s neba mi se samo malo osmjehnuo vlastiti otac”.

Njegov je otac, tada desetogodišnjak u prvom redu skupine djece koja se vraćaju iz improvizirane škole postavljene pod šatorom u pustinji. Svi su bosi. Njegov otac na sebi ima košulju i kratke hlače, a u jednoj ruci drži olovku. Dječak kojeg drži za ruku, skinuo je košulju, vruće mu je. Svi su bosi. I ozbiljni. Kako govori naš sugovornik: “Otac nam je često znao pričati o El Shattu. Uvjeti života bili su teški. No, imao je i neka pozitivna sjećanja, kupali su se u Sueskom kanalu, čak su jednom našli kamenice”.

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine na Dalmaciju se sručila njemačka ofenziva. Tijekom 18 mjeseci, četrdeset tisuća je ljudi prevezeno do Visa, a potom preko Italije u El Shatt, u blizini Sueskog kanala, u sinajskoj pustinji. Spašavali su svoje živote. Tamo su živjeli u šatorima, po jedna ili dvije obitelji u jednom šatoru, i pokušali su održati privid normalnog života, malo-pomalo unapređujući život u zajednici. Kamp je bio u funkciji 2. veljače 1944. do 20. ožujka 1946. Iza njih je ostalo 825 grobova. Rođeno je 650 djece.

O svojem ocu Zvonimiru Barbiru, govori, ima samo najljepša sjećanja: “Bio je poprilično poznata, štovana i iznimno voljena osoba u ovom našem neretvanskom kraju. Bio je nastavnik hrvatskog jezika u osnovnoj školi u Pločama pa je odgojio generacije i generacije malenih Neretvana. U njemu su svi imali pravog viteza zaštitnika. Osim toga, bavio se sportom, igrao je nogomet za Zmaja iz Makarske, Jedinstvo iz Donjeg Miholjca, NK Segestu Sisak, RNK Solin, većinom sve ondašnje drugoligaške klubove.

Nakon završetka studija vratio se u Ploče, kao i sva njegova braća, i tu osnovao NK Jadran, s čijim je kadetima jednom prilikom čak postao i prvak Hrvatske. Imao je iznimnog dara i za dramsko pismo, tako da su upravo iz njegove dramske sekcije u školi potekli poznati hrvatski glumci: Niko Pavlović, Vera Zima i Matija Prskalo. Veru i Matiju sam je i spremao za Akademiju dramskih umjetnosti.

Pretkraj života uspio je objaviti i dvije knjige važne za povijest ovog kraja. Dar pisanja od njega sam naslijedio i ja”. Opisao nam je potom i očev karakter: “Bio je iznimno duhovit, zabavan i ‘okoprčan’ čovjek, pravo malo vižle, baš onakvo kakvim se i prikazuje na toj, cijeloj našoj familiji nepoznatoj fotografiji, tako da se mnoge njegove anegdote i dan danas prepričavaju posvuda u dolini”.

Hrvoje Barbir zainteresirao se, naravno, za priču pa je istraživao dalje. U članku je pisalo da je fotografije snimila Treva Edgerton, tadašnja djelatnica UNRRA-e. Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu, podsjetimo, osnovana je 1943. na prijedlog američkog predsjednika F. D. Roosevelta, i uz potporu koalicijskih snaga, radi pružanja pomoći civilima na područjima oslobođenima od okupacije sila Osovine, tijekom svojega postojanja pomogla je više od osam milijuna izbjeglica, prestala je djelovati 1949.

Na portalu Flashbak, na kojemu su objavljene snimke, navode: “Fotografije nisu namještene, niti ih je snimao netko kome je to profesija, one su samo bilježene onog što je osjećala u tom trenutku”.

Kako nam dalje govori naš sugovornik našao je i sve njezine podatke. Treva Edgerton Burns, rođena 1909., Amerikanka iz Nebraske, članica Women’s Overseas Service Leage, bila ja sjajna žena koja je hrabro služila u svim ratovima u kojima su sudjelovale USA Armed Forces, a posebno su bile ispomoć i svim izbjeglicama, pri UN-u. WOSL je i prva organizacija koja je dala svoj doprinos UNICEF-u i jedna je od prvih asocijacija koja je bila akreditirana kao promatrač pri Ujedinjenim narodima.

Njegov otac nije bio jedini iz obitelji koji je bio u zbjegu u El Shattu. “Moj je djed Mijo prvoborac NOVJ, tako da je on ostao ratovati i dalje, a ostatak obitelji, sinovi Jure, Ivo, Zvonko i Ante, pod strogim vodstvom moje babe Stane, stoga su morali u zbjeg. Kad su pretkraj rata oslobađali Opuzen, djed je bio i ranjen, ali je ipak živ dočekao povratak svoje obitelji iz El Shatta. Stara kuća je dotad već triput bila paljena, što od Talijana, što Nijemaca, a što od ustaša, tako da ju je dida uspio već nešto malo i popraviti prije negoli su se svi ukućani vratili na ognjište”.

Hrvoje Barbir Barba govori nam i jednu anegdotu iz tog razdoblja, nakon povratka, a koja se često znala prepričavati za obiteljskih okupljanja: “Kako je tada na svakom zidu u Neretvi pisala i poneka parola, npr. ‘Živio narodni heroj Stanko Parmać’ te živio ovaj pa živio onaj, mom je ćaći sve to bilo čudno, jer je u njegovim malenim očima njegov otac Mijo predstavljao pravo oličenje hrabrosti i herojstva. Pa je jedne noći, na bijelo okrečenom zidu naše netom ofarbane zgarevine, crvenim tiskanim slovima napisao: ŽIVIO NARODNI HEROJ MIJO BARBIR! Imao mu je ćaća što vidjeti kad se ujutro ustao, lovio ga je dva dana po svim ševarima, jendecima i blatijama uokolo – da ga namlati”.

Sva su se četvorica sinova, nastavlja naš sugovornik, nakon završetka studija vratila u Ploče: “Djed je tu prešao živjeti iz sela Desana, odakle izvorno potječemo, jer je imao partijski zadatak organizirati grad i luku na razvalinama dokova koje su za sobom ostavili okupatori. Kako baš ničega nije bilo doli gola kamena, naravno da su mu sinovi dali ruke, kao jedni od prvih intelektualaca grada, da taj naum i ostvari.

Zato gotovo da nema gradske ustanove koju u Pločama nisu osnovali ili bar pomogli osnovati moji stričevi – Jure, Ivo i Ante te moj otac Zvonimir Barbir. Naravno, slično je bilo i sa svim ostalim familijama s ovog područja: Ostojićima, Karamatićima, Bogunovićima, Bebićima, Jelčićima, Krstičevićima, Eracima, Franićima, da ih ne nabrajam sve.

Zvonimir Barbir preminuo je prije nekoliko godina. “To je bio jedan od najvećih pogreba. Došla je cijela Neretva, ljudi su potezali iz Zagreba, Splita, Makarske, Metkovića. I tako mi ukopamo našeg oca, ja i moj stariji brat Milivoj Barbir, poznati pločanski odvjetnik, lijepo ga spremismo pod tvrdu ploču, i sad nam valja pozvati još samo nekog majstora da mu tu upiše ime, tu gdje nam već počiva mater i pola familije.

I tako, danas ćemo mi to, sutra ćemo, sve se nešto dovijamo, premišljamo, dogovaramo – ostade Zvonko neupisan, do dana današnjega. I sad ja gledam u tu fotografiju, dan prije Dana očeva, i vidim svog svog ćaću, malog partizana i odmah shvaćam sve. S nebesa me zeznuo. Još mu u ruci olovka, i kao da govori: Evala van, majstori, da san u El Shattu umra, prije bi mi ime napisali. To je mogao izvesti samo on: moj ćaća. A kao što svaka prava priča mora imati dobar kraj – moram vam i njega ispričati: dok je otac igrao nogomet za Jedinstvo iz Donjeg Miholjca, zaljubio se u jednu prelijepu Mioljčanku i tamo je oženio. Ona se zvala Nada Hergenreder i bila je čistokrvna slavonska Švabica”..

Piše: Patricia Kiš Terbovc/Jutarnji list